četvrtak , 30 novembra 2023
Početna / Život / Braća Gazdić – Nevolja ih tjerala a veselo srce bodrilo

Braća Gazdić – Nevolja ih tjerala a veselo srce bodrilo

Čemu se divi savremeni čovjek i šta zaokuplja njegovu pažnju – pitanje je na koje ćemo dobiti različite odgovore a najčešći su priroda, ljepota, bogatstvo, umjetnost, sportska  dostignuća …. i čovjek. Upravo sam i ja bila zadivljena dvojicom mladih ljudi, Pljevljaka, koje sam upoznala prije 10 godina a o kojima tek imam priliku da pišem. Počeli su sa 12 godina da rade teške fizičke poslove koje nisu birali, dok nisu ispekli zanat i ime. Nepovoljni  uslovi odrastanja nisu im umanjili mladalačku vedrinu, osmijeh, poštenje, snagu, odgovornost i volju da se uhvate u koštac sa velikim izazovima i teškim radom. Nikada nisu ušli u teretnu a izgledaju kao da svakodnevno podižu tegove, zgodni i zadovoljni svim što su postigli.

Braća Gazdić Mile (34) i Marko (32) danas su zreli i porodični ljudi koji već dvije decenije sami zarađuju. Otac Zoran (58) i majka Rajka Brana (60) pružili su svojoj djeci svu ljubav i toplinu porodičnog doma. Odrasli su u dvospratnoj porodičnoj kući na Gukama, koju je izgradio pokojni djed Sava, a u kojoj sprat ima i stric  Rajko. Godine tranzicije su i u Pljevljima ostavljale mnoge porodice bez redovnih primanja iako su radnici išli na posao. Tako je i Zoran bio više mjeseci  bez plate iako je redovno išao na posao u „Jakić“, koji je na kraju završio u stečaju.  Danas Zoran radi na održavanju seoskih mreža, u firmi koja je podizvođač radova u CEDIS-u.  Koliko je zarada ostalo neisplaćeno ne vole ni da se sjećaju a sinovi kažu da im je otac nakon posla išao privatno da radi molerske poslove kako bi obezbijedio egzistenciju  porodici, kupio djeci knjige, obukao ih i spremio za školu. Sinovi su vidjeći veliki rad svoga oca od malih nogu krenuli da ga prate, privređuju koliko mogu, a sve što je bio luksuz zaradili su i kupili sami: kasetofon, foto aparat, telefon, prvi auto…

– Bili smo svjesni da otac nije mogao da nam da novac za izlaske ili kupovinu bicikla, koga smo u zrelim godinama kupili. Sve što nismo mogli da imamo kao djeca kupili smo danas, čak i četvorotočkaša. I danas mnogo radimo ali poslednjih deset godina možemo da biramo poslove jer smo kvalitetnim radom stekli mušterije koje cijene naš rad – kažu složna braća Gazdić koja nisu uvijek uzimala novac za svoja rad već su išli i na kompenzacije pa su radili za blokove, građu, a od kuma Mila Preradovića su tako kupili i kamion.

Braća Mile i Marko Gazdić
Braća Mile i Marko Gazdić

Danas imaju svu opremu potrebnu za rad,  500 kvadrata skele, kombi kamion i automobile. Kažu da su prvi auto audi 100, kupili sa svojih 18 i 17 godina, kopajući kanal kroz šumu da bi rođaku doveli vodu za piće u Kovač a drugi audi A6, koji i danas voze, kada su otišli da rade na Primorje, jer im je otac rekao da stalno putuju  i da im treba bolji auto. Kasnije su kupili i ladu nivu za odlazak u selo. U majčinom selu Orlji, sami su napravili kuću na malom parčetu zemlje od 56 m2, a u očevom selu, zaseok  Zorlovići, u Potkovaču, renovirali staru su porodičnu kuću. Kažu da im je djed preminuo 1987. godine ali da oni održavaju imanje da ne zaraste pa će ići u selo kada odu u penziju.

Od 6. razreda počeli su da zarađuju a i danas sve ulažu zajedno.

– Šesti i sedmi razred čitav raspust smo radili u Pilani, razvitlavali daske, primali kubikažu, nisu imali da nam plate nego su nam dali unutrašnju stolariju. Preko ljetnjih raspusta išli smo ljudima da pomažemo oko spremanja ljetine, istovarali kleku, šećer, kafu, kuvali pečurku, kod Mija Vujanovića i Duška  Nenezića, kod koga sam godinu pržio kafu – kaže Mile, skoro dvometraš od 198 cm, dodajući da nisu birali poslove i da su svaki pošteno radili. Roditelji su 2003. godine započeli gradnju nove kuće kod Hrama na Gukama a uz pomoć sinova ukrovljena je 2007. Zajedničko ulaganje i rad a najviše sloga, poštovanje i ljubav pomogli su da imaju savremenu kuću na tri sprata koja u osnovi ima 115 kvadrata. Renovirali su roditeljima sprat u staroj porodičnoj kući a ispred nove napravili su dvije garaže, kotlarnicu i salu za slave. Sada  postavljaju fasadu stirpor od 15 cm na njihovu kuću.

Kada je i Marko završio srednju školu dogovorili su se da idu na Primorje „jer su dolje bolje pare“. Godinu su, od Budve do Herceg Novog, radili najteže fizičke poslove,  kopanje, potkopavanja kuća,  miješanje betona… S osmijehom plavokosi Marko, koji je od brata niži 4 cm, kaže: „Gdje nisu mogle mašine mi smo radili“, objašnjavajući da su to bili nepristupačni tereni.

– Sve što nismo mogli kao mladi, sve svoje želje smo ispunili, što nam je falilo kao malim. Nismo mogli da kažemo roditeljima „daj pare“. Svi su mislili da smo blizanci.  Majka nas je kao male isto oblačila. Narod  danas neće da tegli, hoće svi da su gospoda, da je sve čisto. Najteže je bilo kada smo bili momci, kada smo radili u Tehnogradnji, kopaš a djevojke nailaze, tada nam je bilo najneprijatnije a posle je bilo sve lakše – prisjećaju se braća koja su se uvijek dobro slagala.

Obojica kažu da su molerske poslove učili od  oca a kažu da ih  je nevolja naučila da znaju i sve ostale zidarske i fasaderske radove. Roditelji su ih vaspitali da budu časni i pošteni, da „ne obrukamo Gazdiće“. Kažu da su sve radili u dogovoru sa roditeljima  i da su svaki mjesec dolazili u Pljevlja kada su radili na Primorju. Otišli su 2007. godine a vratili se 2008, kada su i kupili prvi auto, audi, koji ih i danas služi.

– Otišli smo na more kod  Bosanca Vida Đekića, gdje smo fizikalisali, kopali temelje, zidanje, šalovanje, naljevanje stubova, tada smo radili grubu gradnju. Odvajali novac za stolariju. Otac je rekao da stalno putujemo i onda smo skupili pare i kupili auto. Tada je pukla priča sa Rusima, a 2008. godine počelo je teško da se naplaćuje rad . Na moru smo radili po dva posla, uveče smo stražarili pa smo se smjenjivali. Nismo roditeljima govorili da nema akontacije, da zarada kasni ali majka kao da bi osjetila pa bi autobusom poslala hranu. I danas osjećamo ukus pite koja stigne od kuće, kažu braća. Posle Primorja su sezonu radili u Tehnogradnji, jednu sezonu sa Petrom  Dakićem, sa kojim su napravili šest kuća. Onda su 2009. otišli u Budvu kod Dušana Pida Borovića i naučili da rade fasade. Uradili su majice sa natpisom – Molersko-fasaderski radovi Braća Gazdić. Kada su stekli znanje, kupili alat i razmišljali da osnuju firmu došla je pandemija, poskupio je materijal i kažu da za sve ove godine nisu uspjeli ni sebi da plaćaju radni staž. Probali su tri godine preko Merkur osiguranja ali su podigli novac i uložili ga u kuću.

Razmišljali su da idu u inostranstvo ali nisu našli ko bi ih poveo.

– Jedan čovjek je nudio odlazak u inostranstvo ali tražio je pola naše satnice a imali bi samo smještaj bez hrane pa ako je satnica 15 mi bi dobili 7 evra, što je bilo nepovoljno – kažu Gazdići.

Na svojoj kući postavljaju termo fasadu
Na svojoj kući postavljaju termo fasadu

Kupili su Gazdići spravu za vježbanje „gladijator“ ali ne vježbaju „ nekada nemaš kada da jedeš a ne da treniraš“, kažu. Mile je završio za automehaničara a Marko za elektromehaničara.

– Napravili smo neko ime i sada nas i zimi zovu ako imaju parno grijanje i unutrašnje radove – kažu braća.

Praznicima i zimi im je glavni odmor, od Nove godine do početka marta sebi i porodici priušte svake godine odlazak na more, pričaju braća Gazdić koji su i građu sjekli u Kovaču.

Braća Gazdić poštuju tradiciju i narodne običaje. Otac Zoran ih je kao male vodio na vašare u Pljevljima na Trojičindan, u Voodoplav, Boljaniće, Ilino brdo. Nisu išli u folklor ali su sami naučili da igraju i odavno ne propuštaju ni jedan  od desetak vašara: Trojčindan, Šula za Prokop,  Pribojska banja na Ilindan, Kumanica – Velika Gospojina, a najbolji su kažu vašari u BiH: u Rudom za Petrovdan,  Pokrov i Vaskrs u Foči, a u Rogatici za Preobraženje i Čajniču za Malu Gospojina, vašari traju dva dana, uoči praznika i na praznik.

Veselje i radost uz narodno kolo
Veselje i radost uz narodno kolo

IMG-8dbeedda28594d7aabda8bef0b244665-V

– Na vašaru najviše svira violina i sintisajzer a u Rogatici su ove godine bile tri muzike i svugdje kolo. Ima vašara pod šatorima, kao u Babinama gdje smo išli. Kod nas se rano završe do 23 sata a na strani i do 2 ujutru. Kada se završio vašar u Šulima u 20 sati, otišli smo u Pribojsku banju do 2 sata – pričaju braća Gazdić, koji znaju i po pet sati da igraju u kolu.

– Vođenje kola je skupo, to je ćeif i plaća se 100 evra pola sata, ima i naroda da nas časti da vodimo kolo. Često kolo vodi neko od šestorice braće Komarice iz Priboja, koji žive u Austiji, ili naš drug Dragoš Kartal, iz Čajniča. Na jutjubu imamo  dosta pregleda našeg igranja  i narod sa svih strana želi da se upozna sa nama. Juče nam policajac u Čajniču  kaže „Alal Vam vjera Gazdići“.

– Mi samo igramo, ne pravimo probleme a ako ima provokacija izbalansiramo ih – kažu Gazdići, dodajući da se ne opijaju, ne kockaju, ne puše i jedini odušak im je narodno kolo.

„ Marko, Mile dva rođena brata sve ima valja samo pije tata“, „Niko ne zna okrečiti bolje, ko Gazdići kad su dobre volje“, „Oj, Gazdići bila bi vam mana, da vam nije vašega Zorana“ ili „Zorlovići mesto u Kovaču, pozdravi mi ovu složnu braću“, samo su neki od stihove koji se pjevaju dok Gazdići kolo vode.

– Mi se u kolu više slomimo nego ikada ali nas to odmori – kažu i dodaju da je na asfaltu teže igrati jer se sabiju mišići.

–  Drugi dan bole mišići, al evo danas radimo iako smo došli u 2 sa vašara. Ne možemo nekom da kažemo „bio sam na vašaru“, kažu ovi vrijedni momci.

Mladi su se oženili.  Mile sa suprugom Milom (29)  ima sina Filipa (8) i kćerku Anđelu (3). Marko je suprugu Tanju (22) upoznao u kolu u Pribojskoj banji.  Kažu da su uvijek imali realne ciljeve, da oforme porodicu i da žive u slozi i ljubavi.

Stekli su mušterije u Pljevljima pa kažu  iako je manje zarade nego na primorju ljepše spavaju u svom krevetu. Da su se ranije osamostalili možda bi ostali da rade na primoriju ali za sve je trebalo vrijeme. Nadaju se da će i za njih biti posla u državnim firmama jer imaju više zanata i odgovornosti za rad.

V.M.

Tekst objavljen u PV novina od 1.10.2021.

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

Djeca sve češće ne reaguju na antibiotike

Antibiotici su često najbolje rješenje za teške bakterijske infekcije koje pogađaju djecu. Ali, mali pacijenti …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.