ponedeljak , decembar 10 2018
Početna / Vijesti / Društvo / Čuvar dječijih tajni

Čuvar dječijih tajni

borka Petrovic

Blage naravi, vedra osmijeha, majčinski naklonjena prema djeci, uvijek spremna da ih sasluša i pomogne. Poštovanje i autoritet nije sticala strogošću već blagom riječju, strpljenjem i posebnim odnosom prema djeci, uvažavajući svako dijete.

Četrdeset godina je radila u prosveti, učila i vaspitavala djecu i uvijek bi, kaže, iz ljubavi prema djeci izabrala taj poziv.

Učiteljica Borka Petrović je svoj radni vijek provela u učionici. Poštovala je dječiju ličnost, a i djeca su znala na pravi način da joj se oduže. U penziji je već 15 godina, ali se uvijek obraduje kada vidi svoje učenike – sada odrasle ljude koji su završili škole, oformili porodice. Interesuje se za svakog učenika kao za svoje dijete. Odličnog pamćenja i danas, sjeća se imena učenika koje je učila, a po očima ih prepoznaje.

– Iz Šaranaca moja porodica Anđelić kolonizirala je 1946. godine u Vojvodinu. Tamo sam završila Gimnaziju i petogodišnju Učiteljsku školu. Mogla sam da ostanem u Srbiji, ali ljubav prema Crnoj Gori vraća me u zavičaj. Prvo zaposlenje dobila sam u Ograđenici, sa nepunih 20 godina. Zavoljela sam djecu i ljude u ovom selu. Ja sam njihovu djecu prihvatila kao svoju, a oni mene kao svoje dijete, pa mi ništa nije bilo teško, iako nije bilo ni vode, struje i puta. Stanovala sam u školi, a mještani su se trudili da mi pomognu i na svaki način olakšaju – priča učiteljica Borka.

Pored priredbi koje je radila sa djecom učiteljica je organizovala i tečajeve šivenja i zdravstva.Vodila je djecu na izlete na Ljubišnju, Taru, obilazak Gradca, Pljevalja.

– Voljela sam da obradujem djecu, da im pokažem ljepote zavičaja. Domovinu moraš da upoznaš da bi je volio, govorila sam djeci i znala sam da će lakše savladati teorijski dio kada vide ono o čemu im govorim. Djeca treba da shvate ono što uče. Trudila sam se da im od neposrednog čulnog opažanja i apstraktnog mišljenja pokažem na praktičnom primjeru. Bio je doživljaj za djecu kada bismo došli u Pljevlja, jer prvi put dolaze u grad. Kasnije bi danima pričali šta su vidjeli i doživjeli – ističe učiteljica sa osmijehom.

Pet godina je učiteljica provela u okolnim selima – u Nangama, Potkovaču i Orlji radila je tri godine. Svugdje su je rado prihvatali, kako djeca tako i mještani. Lako je sticala povjerenje djece. Umjela je da dopre do dječijeg srca, da sačuva mnoge tajne i podijeli majčinske savjete. Učila i više generacija iz jedne porodice, i svako dijete, za neke nepristupačno – znala je da pridobije.

Za uspješan rad dobila je prvu sresku novčanu nagradu u Ograđenici, a u Potkovaču medalju rada. Prebrodila je učiteljica u ovim selima hladne zimske dane, mećave i velike snegove. Neki učitelji su čitav radni vijek ostajali na selu, ali je učiteljica Borka posle pet godina rada dobila premještaj u grad, zahvaljajući uspješnom radu i rezultatima djece sa kojima je radila.

U OŠ „Boško Buha“ provela je deset godina. Prva je krenula da organizuje ekskurzije. Odlazila je sa djecom na Žabljak, Kadinjaču, a kasnije su i druge škole počele da organizuju ovakve ekskurzije. Sa djecom je pripremala priredbe, izložbe.

Posle 40 godina rada u prosveti, učiteljica je 1996. godine iz OŠ „Salko Aljković“ otišla u penziju.

– Još i danas čuvam vazu i knjigu sa potpisima đaka sedmog razreda kojima sam predavala poslednju godinu. Sve su to drage uspomene. Jedne godine za Osmi mart dobila sam 50 karanfila – ističe sa neskrivenim zadovoljstvom.

Svu djecu kojima je predavala učiteljica smatra svojom.

Sa suprugom, Dragišom odgajila je četvoro djece: Milu, Milicu, Miomirku i Miomira, a fotografije sedmoro unučadi krase dnevnu sobu. Ni jedno dijete nije bilo punoljetno kada joj je suprug umro. Shvatila je još kao mlada da se životu mora neprestano boriti i nikada ne smije pokleknuti. Brinula je o djeci, radila u školi, plela u „Monteksu“, šila da bi dodatno zaradila za egzistenciju. Stizala je sve, a nikada se nije žalila da joj je teško, jer je navikla na neprestan rad.

– Djeca nikada nisu bila zahtjevna. Najvažnije mi je što su zasnovali svoje porodice, zaposleni su i imaju svoj krov nad glavom. Krenuli su na fakultet u Novom Sadu i tamo ostali da žive, a dugi telefonski razgovori nadoknađuju našu razdvojenost. Zimi odlazim kod njih, a oni ljeti dolaze u Pjevlja. Najstarija unuka je student, a najmlađi unuk ima 14 mjeseci. Imam i sportista u porodici – kaže ponosna baka.

Prisjeća se kako je najstarija kćerka Mila pošla u školu sa četiri godine i devet mjeseci. Vodila je u školu sa njom na predavanja, ali je shvatila da ona pažljivo sluša i uči sve što i druga djeca pa je upisala u prvi razred. Nikada na času majku nije zvala učiteljicom, a nije imala nikakvih privilegija zbog toga. Bila je odličan đak i gimnaziju je završila sa 16. godina.

Iako je u penziji, učiteljica nikada nije besposlena. I dalje plete, čita, gleda televiziju. Rad čovjeka održava, kaže i pokazuje pletene kape i šalove koje je pripremila da obraduje unučiće u Novom Sadu.

S.Z.

 

„Pljevaljske novine“ 1. februar 2011. godine

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

Crkva sv. Kozme i Damjana radovi

Ukrovljena crkva Svetih Kozme i Damjana

Građevinski odbor za izgradnju crkve Svetih Kozme i Damjana, u Strahovom Dolu- Potkovač, vrijedno je …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *