Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Za uspješno i dugo trajanje porodične firme Jasmin Ajanović, vlasnik i direktor OD „Najo komerc“, kaže da su najbitniji konstantan rad, odgovornost, poštenje i požrtvovanost. Po njegovim riječima ključ opstanka ovakvih porodičnih firmi je uključenost čitave porodice u posao, kako rade Ajanovići u ovoj firmi. Firmu je osnovao Jasminov otac, pokojni Najil Ajanović, koji je postavio čvrste temelje, a koje njegovi naslednici vješto, sigurno i iskusno nadograđuju. Jasmin vodi ovu firmu uz pomoć porodice: sestre, majke, supruge, sinova, brata, bratića koji su mu veliki oslonac i podrška u svemu.
– Otac je otvorio prodavnicu 1986, a mesaru 2001. godine. Od porodice Vlahovljak 2007. kupili smo ćevabdžinicu „Trebovina“ koja je radila od 1984, a 2008. godine otvorili smo pansione „Trebovina“ sa 4 apartmana i šest soba. Danas naša firma ima oko 20 radnika. Po potrebi angažujemo i sezonske radnike kada se poveća obim posla, najčešće ljeti – ističe Ajanović i dodaje je u vrijeme kada su kupili ćevabdžinicu bilo više posla.
– Ranije je bilo lakše poslovati.Više ljudi je bilo u Pljevljima, više para. Obim posla se smanjio, naročito od 2010. godine. Ali snalazimo se i Bogu hvala, najvažnije je da ne kasne plate radnicima i isplate za dobavljače – stočare od kojih otkupljujemo stoku. To nam je najbitnije – kaže Ajanović.
Ajanovići su poznati ne samo u našem gradu, već i šire u regionu, po kvalitetnim mesnim proizvodima, srdačnosti, gostoljubivosti i uvažavanju svakog gosta i kupca, ali i učešću u humanitarnim akcijama. Za svoje proizvode su i nagrađivani više puta, a za kvalitet proizvoda koji godinama održavaju, važna je sirovina – domaće meso jer Ajanovići ne uvoze stoku već otkupljuju u selima naše opštine.
Ćevabdžinica može da primi do 70 ljudi. U ovom objektu Ajanovići organizuju manje svadbe, sunete, krštenja, ispraćaje u penziju. Uigrani tim od dva konobara i četiri kuvarice uvijek je spreman. Pored roštilja koji je prepoznatljiv u ponudi su raznovrsna i jedinstvena jela vrhunskog kvaliteta: dimljena jagnjetina, pečenje, karađorđeve i natur šnicle, pite sa sjeckanim mesom, kačamak, popara, gotova jela: čorbe, punjene paprike, sarma… razne vrste kolača: baklava sa suvim šljivama i urmama, urmašice…
– U januaru je uvijek otežano poslovanje jer ima manje posla. Mada je prošle godine u januaru bilo drugačije jer smo imali radnike koji su odsjeli u našim pansionima pošto su bili anagažovani na izgradnji Doma za stare. Da smo spremni i da možemo da postignemo i kada ima više posla dokazali smo kada su bile MOSI igre u Pljevljima. Čitava porodica je bila angažovana, a ja sam bio po potrebi i kuvar i konobar – naglašava Ajanović. Učesnici MOSI igara kazali su tada da nigdje nisu naišli na takav doček pa su Ajanovići dobili poziv od predsjednika opštine naredne godine za rafting u Priboju.
Ajanović objašnjava da je ćevabdžinica „Trebovina“ prva uvela dostavu hrane, dok je sad to normalno za skoro sve restorane, pekare.
U sklopu firme Ajanovići imaju farmu na kojoj uzgajaju od 50 do 60 ovaca, 20 – oro do 30 – oro jagnjadi, 6 krava, petoro teladi, petoro govedi jedinstvenih na ovim prostorima (crnih angusa – rase koja je prihvatlijiva uzgajivačima zbog dobrih tovnih sposobnosti) i dvije junice.
– Jedina smo mesara u gradu koja suši pršutu toko cijele godine. Imamo objekte za sušenje pršute u Ševarima od 100 kvadrata. Taj objekat nije baš funkcionalan pa smo počeli da gradimo novi od 250 kvadrata, savremeni za sušenje i preradu pršute. Trebalo je dosta finansijskih sredstava da uložimo u ovaj objekat koji još nije završen. Nije lako kada idemo u otkup stoke, naročito u zimskim uslovima. Imali smo ove zime neprijatnosti zbog velikog snijega kada sam se vraćao sa bratanićem Kemalom iz sela nedaleko od bosanske granice. Zahvalni smo sugrađaninu Mladenu Čoloviću koji je krenuo u lov i koji nam je pomagao da se izvučemo – naglašava Ajanović. Ajanović smatra da je veliki problem što Pljevljaci nemaju klanicu već su prinuđeni da voze stoku u Bijelo Polje.Mišljenja je da kada ljudi znaju da će biti isplaćeni i na vrijeme nije se ni teško dogovoriti oko otkupa stoke.
– Imamo stalne dobavljače, a i telefonom se dogovorimo. Ljudi znaju da ćemo ispoštovati dogovor za cijenu i rok plaćanja. Kao što kažu godimo se ciganski, a hadžijski plaćamo. Najvažnije da ostanemo dosledni i pošteni u poslu kao što je i otac radio. Djeca od braće i sestre završili su fakultete, neki rade, neki čekaju zaposlenje. Moji sinovi su zainteresovani za posao iako su još u osnovnoj školi, ali ja im kažem da moraju prvo da završe školu, a ovaj posao neće pobjeći – ističe Ajanović.
S.Z.
