utorak , septembar 17 2019
Početna / Vijesti / Društvo / Đina Bajčeta: Hrabrost i istrajnost odmalena

Đina Bajčeta: Hrabrost i istrajnost odmalena

dina fot6o

Otresita, energična, vesela, sa velikom dozom optimizma korača kroz život. Spremna da radi i da se uhvati u koštac sa svim životnim izazovima. Na nove sredine, nove situacije i ljude lako se adaptira jer je prilagodljiva osoba koja umije da se snađe, spremna da se bori, da se ne obazire iza sebe, već samo gleda naprijed. Porodica je za nju najbitnija, a toplina porodičnog doma za nju je nepresušni izvor energije i zadovoljstva. Kao što je rekao Meša Selimović  “Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš”. Ona je naučila da u životu treba raditi i iskreno vjerovati u sebe i svoje mogućnosti. Prilike koje su je zaticale na njenoj životnoj stazi i znakove pored puta znala je da iskoristi. Đina Bajčeta, direktorica JU Narodna biblioteka “Stevan Samardžić”, priča o djetinjstvu, odrastanju  u Mojkovcu, porodici, dolasku u Pljevlja, radu u školi, Biblioteci…

Đina je odrasla u selu Štitarica, ispod Sinjajevine, u porodici Novaković, sa pet sestara i tri brata. Roditelji Batrić i Kosa vaspitavali su djecu odmalena da znaju da rade kako poslove na imanju tako i u kući.

– Zlatne ruke i zlatan zanat uvijek će ti u životi vređeti, govorila je majka. Tako sam još prije polaska u školu znala da vezem i pletem. Ostala sam bez oca u 14-oj godini, pa smo majci bili velika podrška i pomagali joj u svim poslovima na selu: plastili smo i čuvali stoku. Tako nas je majka othranila. Ranije smo sazreli, a majka nam je prepustila da donosimo važne odluke i da se sami snalazimo. Bila je Crnogorka starog kova kod koje nije bilo “posle ću” već “odmah”. Znali smo u tri sata ujutru da ustanemo u ljetnjem periodu kada je kosidba. Ali zahvalni smo majci jer je od nas napravila vrijedne i sposobne ljude – kaže Đina i dodaje da je trenirala atletiku, rukomet i odbojku do 18-te godine, pa je prestala nakon povrede koljena. Nakon završetka gimnazije Đina je upisala Šumarski fakultet u Beogradu. Na trećoj godini upoznala je u Studentskom domu supruga Pljevljaka, Stanka Bajčetu, koji je završio DIF. Promjena sredine za Đinu, kaže, nije nikakav problem, već naprotiv, djeluje inspirativno.

– Rodila sam Bojana u 22 – oj godini mislileći da ću se vratiti da završim fakultet. Živjeli smo u Pljevljima, a Šumarski fakultet je težak, predavanja smo morali stalno da pratimo, položila sam nekoliko ispita, pa sam odustala. Suprug je radio pripravnički u OŠ „Salko Aljković“, pa kako nije bilo stalnog posla pošli smo u Bosansku Krupu, gdje je dobio posao, a ja sam u Banja Luci upisala Pedagošku akademiju koju sam završila za godinu i pošto su mi neki ispiti sa Šumarskog fakulteta priznati. Rodila sam u Bosanskoj Krupi  drugog sina Vlada, pa sam na predavanja i polaganja vodila i sinove kojima su bila zanimljiva putovanja sa majkom – priča Đina. Zaposlila se u osnovnoj školi u Bosanskoj Krupi i radila posao koji je zavoljela. Rad sa djecom je ispunjavao jer je navikla u svojoj porodici da vodi brigu o mlađoj braći i sestrama dok je bila u Štitarici.

– Bili smo zadovoljni životom u Bosanskoj Krupi. Radili smo suprug i ja, skućili se. Ali 16. aprila 1992. godine u sumrak krećem sa djecom i suprugom misleći samo da izvučemo žive glave. Rat je već bio počeo, kolone izbjeglica kroz Bosnu. Kada smo došli u Bosnu ponijeli smo jednu torbu, a kada smo krenuli iz Bosne nismo imali vremena da ponesemo ni jednu. Samo smo sjeli u auto bez ičega. Putovali smo tri dana u koloni izbjeglica. Došli smo opet u Pljevlja u porodičnu kuću gdje smo živjeli sa svekrom i svekrvom. Vratili smo se u vrijeme ekonomske krize u Crnoj Gori kada je bilo teško prehraniti porodicu, kada je za platu mogla da se kupi kutija šibica. Meni je bilo bitno da smo živi i zdravi došli, a sve ostalo se može nadoknaditi – kaže Đina koja je počela da radi u osnovnoj školi u Velikim Krćama, a suprug Stanko u Boljanićima. Mjesečna karta je koštala 60 maraka, a njihova plata je bila po tri marke, tako da je Stanko napustio posao, a Đina je ostala da radi. Stopirala je do škole i tako se snalazila samo da bi ostala na poslu. Kasnije je Stanko prešao da radi u Gradac.

– Rad u školi u Velikim Krćama za mene je bio izazovan, jer sam radila sa osmoro djece istovremeno od prvog do četvrtog razreda. Prvi put sam se susrela sa ovakvim načinom rada. Tražila sam stručnu literaturu, učila i brzo se navikla. Ostala sam dvije godine u ovoj školi koja mi je ostala u lijepom sjećanju. U OŠ „Boško Buha“ počela sam da radim   1994. godine i ostala 21 godinu  – objašnjava Đina. U međuvremenu je Đina završila fakultet za razrednu nastavu na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Po prirodi je druželjibiva i komunkitaivna, pa su je kolege odlične prihvatile. Naglašava da joj je je u početku najviše pomogala učiteljica Ružica Kalpačina.Nije je bilo sramota da pita sve što nije znala, bila je spremna da uči. Postala je odličan pedagog i sa đacima kojima je predavala  postizala odlične rezultate. Odmah su joj, kaže, nametnuli da vodi Dječiji savez i recitatorsku sekciju. Danas rado popriča kada sretne svoje učenike koji su sada odrasli porodični ljudi i koji su većinom završili fakultete.

– Sve što hoću da uradim dobro mjerim, deset puta razmislim, pa onda kažem. Svađe ne podnosim. Zašto da moje živce i moju lijepu prirodu i karakter neko uništava. Ne volim rasprave ni u porodici, ni u poslu. Rad u učionici je za mene bio inspirativan, volim djecu, ali školski sistem se brzo mijenjao, pa su svi koji rade u prosveti morali da se  prilagođavaju. U školi sam bila istrajna i veliki prijatelj djeci. Možda su me tada doživljavali kao strogu učiteljicu jer sam tražila znanje i rad. Sviđao mi se sistem „korak po korak“. Djeca su imala priliku da kroz rad na času stiču znanje i sami dolaze do zaključaka i da to znanje primijene u praksi. Kada sam iz prirode predavala o reljefu vodila sam djecu na Žabljak, da vide kanjon Tare i tako su najbolje mogli da nauče – objašnjava Đina.

Po njenim riječima danas su roditelji dosta zaštitnički odnose prema djeci, što nije dobro. – Djeca neće da rade fizičko na času, roditelji ih dovoze u školu iako im je kuća trista metar od škole, a ja sam pješačila osam km do osnovne škole u jednom pravcu. Danas djeca ne znaju za igru. Ja sam Bojana i Vlada svaki raspust vodila u Štitaricu. Obavezne su bile igre na snijegu, a naučili su i da kose i da plaste. Tako sada i vaspitavam unuke Katarinu i Jovanu  koje vikende provode sa mnom u Židovićima gdje smo napravili kuću kada smo prešli iz porodične. Dok smo pravili kuću Bojan i Vlado su sa mnom i suprugom uporedo radili – kaže Đina koja je ponosna na sinove. Bojan je završio Učiteljski fakultet i direktor je osnovnoj školi u Vrulji, a njegove kćerke: Katarina i Jovana su bakine mezimice koje uči da od malena budu samostalne i da rade. Prave zajedno pite, palačinke… Sa njima provodi dosta vremena. Mnogo više im dozvoljava nego što je svojoj djeci. Sada ima više životnog iskustva, pa hoće da ispravi propušteno, kaže Đina. Posebno je ponosna na snahu Natašu koja je državni javni tužilac. Ističe da je njihov odnos prijateljski i pun poštovanja.

– Ona je moja najbolja prijateljica, a i ja njoj. Razvile smo odnos ,,ženske solidarnosti i podrške“ za sve što treba da se izborimo u poslu i u životu – kaže Đina.

Mlađi sin, Vlado doktorirao je srpski jezik i književnost i radi šest godina kao naučni saradnik na Institutu za književnost i umetnost u Beogradu.

S.Z.

 

U usponu izdavačka djelatnost

Za tri godine otkako je direktorica JU Narodna biblioteka „Stevan Samardić“ Đina je zadovoljna saradnjom sa kolegama i rezultatima rada Biblioteke. Kao odbornica u SO Pljevlja Đina je, iščitavajući programe rada Biblioteke, shvatila da bi mogla uvesti neke promjene u radu ove ustanove i rado je je prihvatila odgovorno mjesto direktora. Organizovali su dosta uspješnih književnih večeri, okruglih stolova, a predstavnici Biblioteke učestvovali su prošle godine na Međunarodnom sajmu knjige u Beogradu.

– Objavili smo knjigu narodne usmene književnosti „Tako se priča“ Zorana Raonića, zbirku poezije „Nebeska ćuprija“ Milana Bajčete, „Sabrane radove“ Stevana Samardžića, „Mojkovačku bitku“ Ćamila Sijarića, knjigu eseja „Riječ na riječ“ Milorada Joknića, knjigu pljevaljskih aforizama, „Čudnovata voćka“ koju su priredili Milorad Joknić i Zoran Raonić, a u toku je izdavanje godišnjaka Biblioteke „Ljetopis“ – kaže Đina i dodaje da je u prošloj godini u Biblioteci bilo učlanjeno 654 korisnika, dok je nabavljeno  oko 1.500 knjiga, od čega je kupljeno 650, a na poklon dobijeno 850.

 

 

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

zgrada opštine i ljudi

Održan sastanak predsjednika Opštine sa menadžmentom i predstavnicima sindikata DOO “Grijanje” Pljevlja

Opština Pljevlja aktivno će se uključiti u rješavanje finansijske i kadrovske krize u kojoj se …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *