četvrtak , septembar 19 2019
Početna / Vijesti / Društvo / Gospodski život na selu

Gospodski život na selu

Nisu važne godine, već dobra volja i život u skladu sa mogućnostima. Ljubav s godinama ne blijedi, čak privrženost biva dublja, a razumjevanje veće. Za 55 godina braka potrebno je da oboje pomalo popuste, jer nikada jedno nije uvijek u pravu. Skladan život Vinke (76) i Nikole (81) Šljukić sa Jabuke, protkan je velikim radom i stvaranjem. Od troje djece Gordane, Gorana i Ljiljane imaju šestoro unučadi. Vinkla je rodom od Ješića, iz sela Zvijezda, a njena majka Stanka od Joksovića iz Otilovića.

„Čitav život krivih leđa prazna džepa – život je ljudi na selu“ duhovito se šali mudra i razgovorna Vinka. U vrijeme kada su „tjerali“ ljude sa sela da se zapošljavaju u fabrike Vinka nije htjela. Radost čobanstva od osme godine života i danas grije njenu dušu. Sa oduševljenjm priča kako je jedva čekala jutro kada krene po 15 čobana.

– Nama čobanima onog vremena bilo je bolje nego današnjoj omladini koja samo u računar i telefon gleda. Izlaziš iz kuće i hvataš se društva. Svaki dan igranke na livadama, nas po tridesetoro. Ko je kud makao pokazivao nam nova kola, pjevalo se i igralo, a uveče pri povratku kući zajednička pjesma „šta je ovo svako veče te zvejdzanske stjene ječe, ječe brda i doline od zvjezdanske omladine“, a iz susjednog sela nam otpjevavaju. Po 3-4 djevojke u nekolike grupe pjevaju, idući jedna iza druge. Svake subote sijelo na koje su dolazili iz okolnih sela Obardi, Babina, Ljeljanice, Jabuke, čim se smrači išli bi na sijelo i ostajali do 2 sata po ponoći, a  po četiri kola bi se uhvatila – priča Vinka preporučujući svakom da se „udaje iz ljubavi, a ne iz interesa, jet tu nema braka“.

Vaspitavala je djecu da poštuju starije, muža, ne treba da su djeca razvučena, da psuju, ne dozvoliti da djeca govore ružnu riječ roditeljima.

-Pare ako ima on – pobjesni, ili ona ako ima – pobjesni, izgustiraju se i traže druge, odlaze, ostavljaju jedno drugo i tu djeca ostanu sirotinja. Godinu sam se gledala sa Nikolom.

Bio je dobar, karakteran, vrijedan, bolećiv, a roditelji njegovi me nisu htjeli. Trebala im viša, deblja, kruća, bolja, koja može nositi nagranke i nisam im se sviđala, branili mu da me uzme. On je bio iz bogatije porodice toga vremena koja ima više ovaca, krava, zemlje. Moga Nikolu ne bi dala ni za kakve pare, nikome, pod ovaj bijeli svijet, niti bi mi se ko drugi svidio. Ja ga poštujem i on mene. Jeste da smo se nekada svađali, ali to ništa nije bilo –  priča Vinka  dodajući „sada bih mogla da živim, ne bih se vraćala u mladost, jer sam sila jada vidjela i u rodu i u domu, teškog fizičkog posla“.

Nikola i Vinka Šljukić

-Danas je sve na dugme. Da mi je neko rekao da ću vodu kraj šporeta imati, a da je ne donesem ne bi vjerovala. Da je ovako nekada bila kao što je sada ne bi mi bilo izdera, ko zna koliko bi godina živjela. Kada sam sina rodila 1964. godine nije bilo ni vode ni struje, pa bi prema vatri plela džemper, čarapice – prisjeća se Vinka koja godinama ima artritis, bolove u leđima i najviše se sama liječila privijajući razne obloge od bokvice, kupusa, meda, rakije, a sada sama pravi Vendoksin kapi, a kaže da godinama nosi Kosmodisk za leđa.

O svemu Vinka trezveno razmišlja. Kaže da današnji narod „puno zijeva, hoće odmah bogastvo, to cipele, odjeću, namještaj“, da se od toga i razbolio, jer osjeća stalno nezadovoljstvo da mu treba svaki put još „svašta“.

– Mi nismo znali šta je bogatsvo, a bili smo zadovoljni što smo mogli da imamo hranu i odjeću. Sve se danas pravi pametno a niko ništa ne zna. Pomišljam gdje ja bijah i šta radih. Danas ljudi od svega prave problem. Ništa dobro čuti ne možeš. Previše zinuo ovaj narod, hoće na brzinu da stekne bogatstvo, a život kratak. Ova đeca kad su se rađala imali roditelje namučene kroz život i usmjeravali ih da idu, jer tamo je negdje bolje nego ovde, a sada nema viših prosjaka nego u gradovima – kaže Vinka, tvrdeći da nigdje veće sirotinje nema nego u gradovima, gdje ljudi jedu samo industrijsku hranu, pa se i bolesti razne množe.

-Po gradu krepaju, al se selu ne vraćaju. Politika je zavela narod, pa samo traže da im se daje, niko neće da radi i stvara na svom. Kakav život ima omladina koja radi kod privatnika od 6 do 22 sata, tamo ga ucijenjuju, kamere ga snimaju dok radi i kakav je to život, koliko godina se tako može raditi, kad da osnuje porodicu i dočeka praunučad? – pita baka Vinka.

Isti probem prekomjerne želje za lakim životom vidi baka i kod današnjih političara tvrdeći da samo narodu stvaraju trošak, jer toliko se partija namnožilo „pa ne može 24-voro da sjedne na jednu stolicu“.

-Kažu da je bilo bolje kada je bio Tito, a mi ni od koga nikada nismo imali ništa, ni od jednog predsjednika, sve smo od svojih prstiju stvarali. Jedino što je bilo bolje jeste da smo imali otkupnu stanicu i prodavali kožu, sir, ljekovito bilje. Stanica je nestala i prije nego je Tito umro – kaže Vinka tvredeći da još moraju da rade, jer nikakva druga primanja nemaju i dodaje „ne moramo baš toliko, a ima ko potrošiti“.

„Sjedi Nidžo kraj mene, da ti srce ne vene“ dočekuje Vinka pjesmom muža nastavljajući „kako se uvijek podmladi kad sjedne do mene“. Nikola parkirao traktor i završio sa dnevnim obavezama. Na pitanje kako se živi na selu u šali odgovara „bilo bolje nekad, zato što sam bio mlađi“.

Soba starina i sjećanja na mladost

Soba kao nekada

Na 1200 metara nadmorske visine, na visoravni jabučkoj, primjećuje Nikola kako je šuma sve bliža kući. Od 16 hektara imanja obrađuju „koliko im treba“, kaže Nikola, tvrdeći da oni na gotovo koriste sijeno, jer djeca ljeti dođu i srade ljetinu. Posjeduju traktor, grabulje, kosačicu, motorku, mlin, muzilicu, imaju dobru vodu i struju i „uslovi života bili bi dobri da smo mlađi, a i sad radimo kao kad nas je bilo sedmoro“.

Imaju šest krava, devet ovaca, nekoliko kokoški, a prošlog ljeta su gajili i tri svinje.Sijali su nekoliko godina pet hektara heljde i prve godine subvancija je iznosila 1000 evra a poslednje svega 80 evra. Ove godine im je falilo sijena, pa su kupili 20 metara po sedam evra. Od 1969. godine uveli su struju, a tri puta su vodili vodu, mada je oko priključka za telefon bilo najviše peripetije i uvijek su sami kopali zemlju za sve priključke. Novu kuću su pravili deset godina i 1986. godine su se uselili, a zajedno su Nikola i Vinka izgradili i sve pomoćne objekte na imanju i pomogli sinu u Beogradu da napravi trospratnu kuću. Nikada ni od koga dinara nisu pozajmili, a sve štednjom i promišljanjem gradili.pomoćne zgrade

Porodična kuća, izgrađena prihodima od poljoprivrede

Svakoga ponedeljka dolazi ljekar na Jabuku. Prodavnica im je blizu, a imaju i redovan prevoz u Prijepolje. Vinka je pješke preko Mijajlovice išla nekada i prodavala na pijaci u Pljevljima, ali je odustala davno, jer je još u bivšoj SFRJ prevoz bio lošiji, a udaljenost do oba grada je ista – 15 kilometara. Žao im je, kažu, što će imanje posle njih da zaraste.

Teško je držati ovce jer su se pojavili pasi koji ih jure, pa kada čuju njihov lavež bježe. Lisice se oslobodile i odnose kokoške, priča Vinka čudeći se vremenu u kome se „više odgovara ako ubiješ pašče nego za čovjeka“.

Kaže da im fali društva, a da nije telefona i televizora „usta bi se osušila“, pa se „sa njima razgovara“. Po 10 dana, kaže, ne vidi živu dušu, jedino ako izdaleka čuje glasove djece.

Plete Vinka čarape, ali serije ne gleda. Kaže „traka brzo proleti, a sav prevod na latinici“ pa tako gleda samo ono što je na srpskom jeziku. Gledajući rijaliti programe, kaže, ponešto je i naučila, jer „nisam znala da postoji glupost, ne volim da slušam o kurvaluku, ali sad je kurvaluk normalan, nekad se to krilo, iako nikad nije bilo da kurvi nije bilo“.

-Sad ovo nisu Parovi nego javna kuća, jer ako žensko nije bila sa nekim  u krevetu ona ispada, moraju da rade svašta da bi tu opstale i zaradili pare, sve manito – kaže Vinka.

Ona tvrdi da je život na selu bolji nego u gradu, preporučuje da sve više ljudi pravi štale i dolaze kućama, gdje se ko ima da vrati, i dodaje da  „moglo bi da se živi gospodski na selu kada bi bio siguran otkup“. A danas se, priča Vinka, koža i vuna bacaju. Dodaje kako su vunu koju su godinama skupljali, pun kamion, dali za jednu posteljinu i peškirić prije 10 godina.

Za skoro šest decenija, život na selu i u gradu se mnogo promijenio, ali trezvenost i mudrost ljudi koji žive od svog rada je za poštovanje, a sreća kojom zrače je zadivljujuća.

V.M.

Tekst objavljen u Pljevaljskim novinama 1. aprila 2018.

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

donacija dnevni centar

Donacija “INZA GROUP” Centru za dnevni boravak djece sa smetnjama u razvoju i odrasla lica

Donaciju od 1.000 evra i edukativni materijal predstavnicima Centra za dnevni boravak djece sa smetnjama …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *