nedelja , mart 29 2020
Početna / Vijesti / Politika / Ili šef, ili Bog

Ili šef, ili Bog

piše: Dragan Bojović

 

„Ne da se, ali daće se!“

Vuk Karadžić

„Pusti narod moj!,“ govorio je Mojsije faraonu prenoseći riječi Božije, ali faraonovo srce bijaše tvrdo kao kamen i njegova taština veća od Crvenog Mora koje ga je progutalo sa svom silom njegovom.

Jer, neograničena vlast neminovno vodi u pomračenje svijesti, neku vrstu kognitivne distorzije koja kida onu spasonosnu vezu sa realnošću. Jedni se u tom nerazgovijetnom stanju postavljaju kapriciozno i nabusito („ko je Gospod da poslušam glas njegov i pustim narod?“, odgovorio je faraon Mojsiju), drugi grozničavo i plahovito („ne dozvolite da budete dio tog ludačkog pokreta“, kaže predsjednik Crne Gore za aktualne litije), ali sva ta afektivna levitiranja na kraju završavaju klovnovski i farsično u sudaru sa onim vječnim i nadvremenim.

Predsjednik ili, kako ga posvećenici nazivaju, „šef“ nikako ne može da razabere da se ljudi mogu rukovoditi i duhovnim, a ne samo probavno-materijalnim razlozima. Sviknut da se kreće u sferi neobuzdanog sticanja i grabeži, kojoj „ne zna mjere ni granice“, naš ideološko fleksibilni vođa pogubio se sasvim, jer ga niko u njegovom komitetskom stasavanju nije naučio kako se boriti protiv metafizike.

Šef se stoga našao u paradoksalnoj situaciji, koju nije u stanju da apsolvira: Kako ugušiti otpor koji je molitveni i metafizički? Kako uplašiti one koji vjeruju, kada je odbrana svetinja za njih put iskupljenja i pečat vjere? Kako ubijediti i sve druge, vjerujuće ili nevjerujuće, da ne ustaju protiv skrnavljenja, rasprodaje i bagatelisanja zavjeta svojih predaka?

Čovjek je po prirodi biće istupljenja (ek-stasis) i nema samo biološku mjeru. Uprkos svim višedecenijskim naporima globalističke, antireligijske svijesti, narodi i kulture se ne mogu svesti na roj jednoćelijskih čestica koje kruže oko banaka. Pogotovu je to nemoguće u Crnoj Gori, koja je svoje temelje i vjekove vazda gradila na „dotacijama“ od nebesa, a ne samo na crnim fondovima banaka, pa bile one Prve i porodične.


Dragan Bojović

 

„Zašto me goniš? Šta sam skrivio?“, upitao je psalmopjevac David cara Saula, ali car je nastavljao sa svojom suludom hajkom, kao što ovih dana šef svih građana okopava nove rovove u sopstvenom narodu, kuražeći se da je „njegovih“ više nego Božijih. Našeg oznojenog predsjednika je zapravo strašno iznenadila činjenica da naroda u njegovoj privatnoj državi uopšte ima, i bliži je onoj ideji Kralja Ibija da „zamijeni svoj polovni narod nekim novim,“ nego da popusti ili abdicirati.  Riječ je o bezumlju vlasti, očajničkom pokušaju vladara da se obračuna sa istinom, koja dolazi iz duša i sjeni njegovih sopstvenih predaka, da je sam i da je bitka sa Bogom unaprijed izgubljena.

U vrijeme osmanske sile i moći, Spuž je bio opasan brojnim turskim kulama i tvrđavama, ali nije bilo crkve u koju bi se ondašnja raja mogla pomoliti Bogu. Stoga su njeni predstavnici molili turske vlasti da im odobre izgradnju crkve na obližnjem brdu, neposredno kraj spuških utvrda. „Ako je izgradite do zore, tu će stajati“, rečeno im je od tadašnjih vlasti. Bili su to teški uslovi, u velikoj oskudici, ali su pravoslavni žitelji ovog kraja ipak uspjeli za noć da sasvim podignu, ozidaju i pokriju malu crkvu. „Zora zuri, majka sina budi“, pjevalo se u narodu pred odlazak u novu crkvu, i otuda ovoj crkvi naziv „Zorska crkva“, a zaseoku i groblju na kome se nalazi ime „Zuri“.

Pripada li Zorska crkva vlastima, državi ili Bogu? Ako pripada vlastima, kojim vlastima, ondašnjim ili sadašnjim? Ako državi, kojoj državi: Turskoj carevini ili Crnoj Gori, koja tada još nije bila uspostavljena? Je li narod ovu crkvu, pod nemogućim uslovima,  izgradio za tadašnju vlast i državu, ili u slavu Boga i sopstvene vjere? Je li tadašnjim vlastima i državama padalo na pamet da svojataju i otimaju svetinje? Ako tada nije, kako danas može neko  i da pomisli da svojata crkve? Koja to sila ili obećanja mogu danas natjerati bilo kog savjesnog čovjeka da pristane na gaženje elementarnih vjerskih prava i sloboda? Može li se Bog smjestiti u partiju, ili zaokružiti u granice neke pojedinačne države, pa makar to bila i Crna Gora, koju svi volimo?

„Savle, Savle, zašto me goniš?“, opominje Gospod svog budućeg apostola: „teško ti je protiv bodila praćati se.“ Ali za razliku od Savla, koji čuje glas Božiji i preobraća se u apostola Pavla, naš metafizički rasterećeni predsjednik još uvijek ne pokazuje nikakve znake da želi da čuje, ili zna za Boga, jer čak ni s Bogom neće da dijeli vlast u svojoj privatnoj državi.

U Vizantiji je, prilikom krunisanja vladara, postojao običaj da patrijarh caru, dok bi mu stavljao krunu na glavu,  istovremeno preda u ruke jednu svilenu torbu ispunjenu zemljom iz groba, ne bi li se i car sjećao smrti, te izbjegavao svaku gordost i bio smiren, znajući da je prah i da će se u prah vratiti.  Problem nastaje, međutim, kada vladar zaboravi svoju prolaznost, sebe poistovjeti sa državom i povjeruje da je on sam postao mjerilo zemaljskog i vječnog.

„Članovi DPS koji učestvuju u litijama biće izbačeni“, obznanjuju iz šefove partije. „Ne može se i na litije koje ruše državu, i da budete dio partije“, potvrđuje sam šef. „Držite se blagoslova države“, poručuju u prijetećem tonu ministri,  implicitno sugerišući  da je akt  izdaje ako se krstite i vjenčate u Crkvi koja nije partijska. Ali, ima li tog majčinog sina u Crnoj Gori, izvan najbližeg šefovog okruženja i njegovih najodanijih podanika, koji će se, prinuđen da bira, u odlučujućim životnim situacijama opredijeliti za partijski, a ne za nebeski i vaseljenski „program“?

(Autor je potpresjednik Demokratske narodne partije)

 

izvor: in4s.net

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

KNEŽEVIĆ I MANDIĆ

DF traži da se prihvati poklon Vučića: Koliko imamo respiratora, ako odbijamo pet?

„OSLOBODITE SE SUJETE I ZAVISTI“ Milutin Simović, Kenan Hrapović za koga rade – za građane …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *