subota , jul 20 2019
Početna / Vijesti / Društvo / Ili si čovjek, ili trgovac

Ili si čovjek, ili trgovac

 

Životni roman Milana Starčevića, ljekara koji se vratio zavičajuKuca Starčevića Ljekar Starčević

Sam je finansirao skup Starčevića u želji da oživi Previju, da upozna rođake, da osjeti dah nekih davno prošlih vremena. Za nama stižu i divne vijesti, Milan je drugi put postao deda. Nakon patnji i stradanja u ratu u kome su ubijeni Milanov deda i otac u 38. godini, Milanova majka Mileva ostala je sa šestoro siročadi. Imala je svega 32 godine. Sve je podredila djeci, radila od jutra do mraka da bi ih iškolovala. Milan je nakon Gimnazije upisao stomatologiju u Zagrebu, koja je tada bila dio medicine.Nakon dvije godine prepisao se na medicinu i završio je u rekordnom roku. I kao da je u sve u životu morao da stekne na teži način, godine studija bile su trnovite i veoma teške. Sa malo novca koji je majka mogla da odvoji, sa drugom, slične sudbine, mogao je jedino da se prehrani i da spava u parku prve dvije nedelje. A onda na snagu stupa propis kojim se djeci palih boraca dodjeljuju stipendije koje su bile dovoljne za dom i ručak u menzi. Napokon se činilo da je Milanu konačno krenulo, majka bi poslala nešto novca kad proda stoku, a onda na šestoj godini stipendija izostaje bez ikakvog objašnjenja.

– Kako u toku rata nije bilo škole, ja sam u osnovnu krenuo sa devet godina. A stipendije su bile do 25. godine. Nikoga nije bilo briga što ja nikako nisam mogao ići u školu tokom rata, ni što nisam pao nijedan ispit. Napisao sam 35 pisama na razne adrese, izračunao koliko mi treba za još deset mjeseci studija, nudio da vratim petostruko. Neki su mi odgovorili, neki nisu, a najviše me je zaboljelo pismo Pljevljaka koje i danas čuvam. Potpisao ga je Ostojić a u njemu je stajalo kratko da nemaju potrebu za tim kadrom. A imali su je itekako – ističe Milan.

– Naredno vrijeme kolega i ja smo živjeli od onoga što pošalje njegov otac, mogli smo da kupimo hljeb i mlijeko. Onda izlazi zakon o studentskim kreditima. Odmah sam predao zahtjev, spiskovi izašli, mene nema. Kad si gladan gori si od vuka. Odem i pitam u čemu je problem, kažu mi da je kredit samo za studente iz Hrvatske. Kažem im da je ovo još uvijek Jugoslavija, da ću tu raditi i vrratiti dug, a ako mi ne daju otići ću kod Aleksandra Rankovića. Stipendiju sam dobio za nekoliko dana – piča Milan.

Nakon nekoliko mjeseci stažiranja u Bjelovaru, sa drugom je odlučio da odsluže vojni rok. Prekomanda ga dovodi u Novo Mesto, gdje je nakon vojske ostao da radi i gdje je, kako kaže, proveo divne godine. Oženio se 1967. godine i u braku dobio dva sina Vanju i Dražena. U Novom mestu je bio omiljen doktor devet godina. Specijalizaciju je završio u Ljubljani, gdjese i odselio nakon devet godina.

– Prije odlaska u Ljubljanu, predsjednik Novog Mesta me je pitao ima li išta što možemo da učinimo da biste ostali ovdje. To mi je najveće priznanje u životu. Međutim, nakon odlaska mog šefa, mnoge stvari su se promijenile,cijenile su se neke druge stvari, i tu više nije bilo mjesta za mene. Medicina traži potpunog čovjek, ili si čovjek ili si trgovac. U Ljubljani smo kupili stan i tu smo živjeli sve dok tadašnja supruga, rođena Zagrepčanka, nije odlučila da se vrati u Zagreb. Neko vijeme sam ostao u Ljubljani, vikendima sam putovao u Zagreb, shvatio sam da ne može više tako pa sam otišao porodici. Koliko sam u živou volio medicinu, toliko

sam volio i pedagoški rad. U Novom Mestu sam predavao u srednjoj medicinskoj, u Zagrebu na fakultetu – naglašava Milan.

Nakon veoma teških ratnih godina, nakon što su sinovi završili školu, Milan je 1998. godine odlučio da ode u Ameriku, sa turističkom vizom, pa šta bude. U Njujorku je pronašao prijateljicu Dubravku, stažistkinju, takođe Zagrepčanku koja je otišla tri godine ranije. Ljubav se rodila, vrlo brzo su se vjenčali, pa iako nisu imali novca, vjenčanje na Havajima i danas pamte kao najljepšu uspomenu.

– Kada je predložila Havaje za vjenčanje, mislio sam da se šali. Samo je rekla: „Platiću karticom“. Tada nisam znao ni šta to znači. Vjenčali smo se u jednom hotelu, za kumu smo uzeli ženu koja je pripremila sve. Bilo je prelijepo. Iako je mlađa odmene 24 godine, svi su nas voljeli, svima smo bili simpatični jer se nismo razdvajali i uvijek smo bili nasmijani. Da bih mogao da radim kao doktor u Americi, morao sam da položim njihove ispite, pa onda nanovo da idem na specijalizaciju. Za to je trebalo savršeno poznavanje engleskog jezika. Dubravka je sve položila u roku. Kako sam ostvario invalidsku penziju u Hrvatskoj, dogovorili smo se da imamo dijete, da se ja staram o djetetu i kući a da se Dubravka posveti poslu. Tako je i bilo, 2000. Godine rodila se Bojana, naša radost. Inače, moj najveći uspjeh je što je svo troje djece odraslo na mojim rukama, ne na majčinskim, priča Milan, i dodaje da sa sinovima ima izuzetan odnos, da se viđaju svake godine u Hrvatskoj, te da i oni dolaze u Ameriku kod oca.

Godine stažiranja koje prate male plate, i borbe za radnu vizu bile su dosta teške. Prije tri godine konačno su dobili državljanstvo. Kako im se život u Njujorku nije svidio, vrlobrzo su se preselili u Nju Džerzi. Dug sa kartice naknadno je stigao, krozosmijeh kaže Milan, ali uspjeli su i to da riješe. Dubravka je završila sve što se može završiti u kardiologiji, a dobijanjem zelene karte postala je partner na klinici. Danas žive lagodnim i srećnim životom, mnogo putuju a Bojana je izrasla u pravu ljepoticu.Već nekoliko puta dolazila je sa tatom na Previju, oduševljena je prirodom i rado se vraća.

Neobično mladolik i šarmantan, Milan plijeni nesvakidašnjom memorijom, oštroumnošću a opet jednostavnošću čovjeka koga nisu zaveli svjetski gradovi da zaboravi rodno ognjište

D. Čolović

Let iz pepela

Milanov deda, Milovan Starčević bio je prvi učitelj u Ograđenici. Najprije je u kući Živka Džuvera 1898. godine otvorio prvu školu, zatim u kući Marka Tanjevića, sledeće godine opet u Ograđenici i tako sve dok sa braćom nije došao u Previju. Od prvih izbora po stvaranju kraljevine Jugoslavije pa sve do 1939. godine bio je predsjednik Opštine Meljak.

– Deda Milovan je bio najstariji brat, glava kuće. Završio je bogosloviju, ali nikada nije bio pop. Kupili su veliko imanje od jednog pljevaljskog age za 200 dukata. Kako bi bilo u jednom komadu, mijenjali su zemlju sa čivčijama. Na Ljubišnji su takođe imali dosta zemlje. Uzimali ovce na ćesim i tako zajmali. Dok su bili u Ograđenici bio je strašan pomor djece,dvanaestoro je umrlo. Nigdje nije bilo ni kapi vode, zatrpavali su snijeg u vrtače da bi ga posle otapali, nijedno voće gore nije uspijevalo, od hrane jedino krompir i kupus. Brzo su napredovali, imali smo 1003 ovce i preko 40 divljih konja. Deda je prodavao konje, govorili su mu da pravi kuću u Dubrovniku, nije želio. I nikada kažu nije uzimao papirni novac, samo zlato. Nažalost od španjolske je 1918.godine za sedam dana umrlo petoro ukućana. Velika tragedija ali moralo se nastaviti živjeti – priča Milan.

Sa ratom dolaze velike patnje i stradanja. Devet objekata Starčevića popalili su Italijani 1942. godine, sveteći se za Prvodecembarsku bitku. Niko od ukućana nije stradao jer su pobjegli na planinu. Milanov otac Tadija bio je član partije, ali nikada nije bio u partizanima.

– Svega se sjećam iako sam bio mali. Kad smo krenuli u planinu da bježimo,bio sam iznemoćao, jedva sam išao jer sam prebolovao pjegavi tifus. Gledali smo kako sve gori. Jedino nije zapaljena pekara, mali prostor u kome se pekao hljeb. Tu nas je 16 živjelo sve do 1945. godine. Za vrijeme Pete ofanzive opet smo pobjegli u planinu, deda se nakon nedelju vratio. Vodile su se borbe odavde do Popovog dola. U Šulima je bila njemačka 369 divizija koju su činili uglavnom Hrvati i Muslimani. Naišla je grupa od 12 vojnika, sa fesovima, među njima je prepoznat jedan mladić iz Gradca, Musliman. Negdje usput su pokupili jednog Markovića da im nosi oružje, poveli su i dedu i nadomak Trnovice ubili su obojicu. Saznali smo tek nakon deset dana jer smo bili na planini. Dolazi tragični avgust 1943. godine, divan dan uoči Preobraženija. Otac upregnuo volove da dotjera nešto stoci. Nas četvoro djece smo krenuli sa njim. Pri povratku svratio je kod strica Milka da pomlati žito babi Boji, mi smo došli kući. Odjednom smo čuli šest pucnjeva, majka je odmah predosjetila da je otac ubijen.Josip Babić i Drago Dujović došli su i sa leđa ga pucali dok je pio vodu iz bokala. Pao je, ali je uspio da izvadi pištolj iz džepa i opali, Josipa je spasila vojnička toka od smrti. Prišli su isplaili u njega još po dva metka. Cijelu tu noć sam proveo pored mrtvog oca, našli su me ujutru kad su došli da ga kupaju – sjeća se Milan i plače kao malo dijete.Tadija, Milanov otac, nije bio školovan ali je po mnogima bio najveći intelektualac u tom kraju i šire. Sam je naučio francuski i latinski i mnogo vremena posvećivao je knjigama i rešavanju najtežih matematičkih zadataka. Bio je vrstan travar i mnoge je otrgao od smrti. Poginuo je u 38.godini.

– Posle toga život se sveo na životarenje. Majka je bila ljepotica, imala je dosta prosaca ali nije htjela da nas ostavi. Da je otišla ne bi nam se za trag znalo. Vojske su dolazile, odvodile stoku, mučan je život bio. Kada se familija rasula po svijetu, ostala je ovde kao vuk samotnjak, poslednja stanovnica Previje. Brat ju je poveo sa sobom 1963. godine. Živjela je 88 godina – zaključuje Milan.

Tekst objavljen u Pljevaljskim novinama 15.8. 2016. Nakon okupljanja bratstva StarčevićSkup Starčevića

Skup Starčevića

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

odbor skupstine

Pušenje će biti dozvoljeno samo u kazinima

Skupštinski Odbor za zdravstvo podržao je novi zakon o ograničenoj upotrebi duvanskih proizvoda, čija najvažnija …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *