nedelja , jul 21 2019
Početna / Vijesti / Društvo / In Memoriam: Božo Čolović 1909-2018.

In Memoriam: Božo Čolović 1909-2018.

Umjerenost recept za dug život

Bozo-Colović-770x472

U skoro sto godina deda Božo kaže da je najbolje godine proživio na selu. Lice devedesetdevetogodišnjeg dede Boža Čolovića zablista kada priča o danima provedenim u Jugovu. Mlad je počeo da zarađuje. U gazdinskoj porodici imao je svoga konja i išao do Čajniča, Ilinog Brda, Boljanića i Rudog. Sa vašara su ga pratili svirači do kuće. Osjećaj slobode, snage, moći i zvuci muzike traju u sjećanjima i to je bio period od 1929. do1941. godine.

Sve se promijenilo početkom Drugog svjetskog rata.

– Bože sačuvaj, dijete, kako je to vrijeme bilo. Zlo veliko. Srbi se između sebe ubijali, ljudi nisu znali na kojoj su strani, a svaka vojska koja bi naišla uzimala šta joj treba. Sva imovina seljaka je propala – kaže deda Božo pričajući kako je u domaćinstvu  Čolovića od 200 grla ovaca i koza ostalo pet, od 7 do 10 krava jedna, od četiri konja jedan, a od tri para volova nijedan.

Pričali su mi otac i braća da sam rođen na Božić u osvit, kada je Radovan- polaznik došao u kuću 1909. godine, od oca Anta i majke Magde, rođene Leovac, kao osmi sin. Moja majka nije rađala žensku djecu. I ja i braća imamo brojno potomstvo.

Moj otac Anto u tursko doba bio je šegrt kod trgovca Radovića u Pljevljima i tada je shvatio šta znači pismenost, zato je godinu dana prije otvaranja škole u Gotovuši platio privatnog učitelja hadži Nika Damjanovića, koji je kod nas živio, da nas svu mlađu djecu u kući uči. Otac je živio u Jugovu u zajednici sa svojim bratom Milovanom i pobratimom Ilijom dok su druga dvojica braće Obrad i Stjepo otišli u Ritošiće u Srbiju. Kad je austrougarska vojska došla u Pljevlja, sa pašom Bajrovićem uzeo je kontrat (snabdjevanje hranom i ogrevom vojske i konjice) i tako se obogatio. Imao je velku stoku i po 12 najamnika radilo je na imanju. Otac Anto i svi strčevi učestvovali su u balkanskim ratovima i na Mojkovačkoj bici i posle toga su internirani u Mađarsku gdje su robijali tri godine. U to vrijeme umrla nam je majka, ja je nisam ni zapamtio, pa se otac po povratku oženio i iz tog njegovog braka rodila nam se sestra jedinica.

Kao najmlađeg i najnježnijeg sina otac je odlučio da me da na krojački zanat kod majstora Jevrema Jakića i u radničku školu u Pljevljima koju sam pohađao četiri godine. Niko mi nije  tražio to što sam zaradio sve sam trošio na provod, osim što bi kupio šećer, kafu, so, duvan, igle, sapune i sitnice. Zemlju nikada nisam obrađivao. Dok smo bili u zajednici, to su radila braća a kad samo se podijelili plaćao sam nadničare i skupljao mobe. Cijeli život sam šio i bio sam jedan od rijetkih seoskih krojača koji je imao registrovanu radnju u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Oženio sam se 1936. godine Darinkom, kćerkom Sava Klačara iz Velikih Krća, bila je prelijepa i premlada za udaju, 14 godina mlađa od mene, ali su je dali za mene zato što sam krojač i gazdinski sin. Tada ti je, dijete pop, učitelj, krojač i šumar u selu bili sve i sja. Otac je kupio

  1. godine veliki komad zemlje pored Bolnice. Tu se danas pored moje kuća nalaze još četiri kuće. Namjeravali smo da se tu preselim, napravim kuću, radionicu, i da školujem svoju djecu i djecu svoje braće. Međutim, izbi Drugi svjetski rat i naši nplanovi propadoše. Dođoše teške godine da teže ne mogu biti. Što se kaže pomunule se ne povratile se. Nezadovo ljan tragičnom diobom srpskog naroda na četnike i partizane svaki pokušaj mobilizacije u jednu ili drugu vojsku, uspio sam, na neki način, da izbjegnem jer nisam htio da učestvujem u bratoubilačkom ratu. Nisam želio da nišanim niti da ja budem meta. Pošto je nekoliko mojih sinovaca i braće otišlo u partizane hjteli ili ne i mi smo se morali nalaziti na toj strani i podnositi žrtve zbog toga.

Poratne godine, dok je po šumama bilo odmetnika, za našu porodicu su bile gore od ratnih. Niko od odraslih muških glava nije smio spavati u kući. Noćijevali smo na brdu u košari da nas ili žene i djecu ne pobiju odmetnici. Tada mi se zdravlje narušilo.

Od 1955. godine kada je prodao očevinu u Jugovu i napravio kuću u Pljevljima, najviše vremena provodi unutar kuće. I te godine nisu bile lake. Trebalo je vratiti dugove jer kuću nikada nije lako graditi. Četvoro djece prispjelo je za škole, a od jedne radničke plate bilo je teško izdržavati šestočlanu porodicu. Držali su stanare, supruga je plela, a deda Božo je posle radnog vremena šio. Joso Mirković mu je pozajmljivao novac da završi kuću. Sa vrijednom suprugom Darinkom iškolovao je četvoro djece Sretka, Radoja, Nevenku i Milenku.

Troje je završilo fakultete. Kćerke ekonomiju a Radoje medicinu. Postao je hirurg, profesor na beogradskom Medicinskom fakultetu i član je Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Deda Božo ima šestoro unučadi i devetoro praunučadi. Ima veliku pažnju svoje djece. Radoje je od studenske stipendije znao da uštedi i oca pošalje po 21 dan u Vrnjačku Banju. Iako ga zdravlje, za njegove godine, danas dobro služi, u mladosti je imao problema pa je upalu dvanaestopalačnog crijeva jedva preživio. Troje djece žive u Beogradu. Iako ima uslova da boravi kod njih deda Božo je najradije u svojoj kući u Pljevljima gdje ga pazi kćerka Cica, književnica, koja je objavila dvije knjige i koja u razgovorima sa ocem sigurno pronalazi nove teme za pisanje.

Od prije šest godina je udovac. Teško mu je bez supruge sa kojom je provodio najviše vremena i zajedno podizao unučad. Deda Božov recept za dug život je biti umjeren u svemu, u jelu, piću, radu, radosti i žalosti. Iako u stotoj on svako jutro popije čašu repnjaču vruće rakije i to bez kapi vode. Svako jutro sa komšijama pije kafu i čaj a dođe mu u posjetu i neko od mnogobrojne rodbine. Oči i uši ga dobro služe pa bez teškoće gleda televiziju,čita knjige i novine, prati dešavanja u svijetu i grozi se američkog imperijalizma. Ne može da shvati omladinu koja se drogira i tako radi protiv svog života. Ljutito kaže  da su to budale ali da su zato krivi i roditelji koji pretjerano vjeruju svojoj djeci jer kaže i on je bio dijete i zna da djeca hoće da slažu.

Okružen fotografijama članova svoje porodice, unučadima, praunučadima i dvije velike

fotografije Karađorđa i Petra Karađorđevića deda Božo pun životne radosti priča o životu nekada i sada. Nije mu teško da naloži vatru, prošeta po dvorištu, ode u prodavnicu, unese ugalj, drva, iznese pepeo, a kada zatreba otvori mašinu da nešto prošije i čita bez naočara. Sam kosi  dvorište, okpava ruže, popravlja ogradu. Deda Božo voli život iako nema nekadašnju snagu.

V.M.

Tekst objavljen u februaru 2008. godine

 

 

 

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

odbor skupstine

Pušenje će biti dozvoljeno samo u kazinima

Skupštinski Odbor za zdravstvo podržao je novi zakon o ograničenoj upotrebi duvanskih proizvoda, čija najvažnija …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *