Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Sport kao način života zahtijeva posvećenost i odricanje, ne samo na treningu i terenu, nego i na svim drugim životnim poljima. On podrazumijeva stalne promjene i prilagođavanja novim sredinama, kolektivima, uslovima… Sa sobom nosi želju i motiv za nove pobjede, ali i spremnost na poraze i neuspjehe. Sa takvim izazovima živi i svakodnevno se hvata u koštac odbojkaš Ivan Ječmenica (26), Pljevljak koji već godinama u dresu reprezentacije postiže zapažene rezultate. Posle više godina provedenih u dresu naših najboljih klubova, pronašao je inostrani angažman i karijeru nastavio u francuskom klubu “Kambre”. Nije ni pomislio da će se jednog dana profesionalno baviti odbojkom kada je u osnovnoj školi, dok je u toku časa fizičkog trener Dragiša Ćalov vršio upis zainteresovanih, odlučio da se oproba u ovom sportu.
Ivan je po zavrsetku Gimnazije “Tanasije Pejatović” upisao studije menadžmenta na Ekonomskom fakultetu u Podgorici i uporedo dobio poziv da igra za odbojkaški klub „Studentski centar“. Nakon dobre sezone prešao je u „Budućnost“ i postao seniorski reprezentativac. Posle dvije godine provedene u tom klubu, zaigrao je za „Budvansku rivijeru“ sa kojom je, kao kapiten, osvojio tri titule prvaka Crne Gore i dobio priliku da igra Ligu šampiona. U 2015. godini Ivan je proglašen za najboljeg odbojkaša u državi.
– Najveći uspjeh ostvario sam sa reprezentacijom. Za sada je to osvajanje Euro lige 2014. godine i, naravno, igranje Svjetske lige o kojoj sam maštao kada sam počinjao da treniram odbojku. Bilo je dosta individualnih i kolektivnih priznanja, ali izdvojio bih nagradu za najboljeg odbojkaša Crne Gore 2015. godine i meni posebno drago priznanje Opštine Pljevlja „Za poseban doprinos razvoju pljevaljskog sporta“ – kaže Ivan koga je u odbojci posebno privukla čistoća tog sporta i odsustvo fizičkog kontakta.
Iako sve manje vemena provodi u Pljevljima, za rodni grad će ga uvijek vezivati porodični mir i spokoj, uspomene na odrastanje u centru, djetinjstvo provedeno na igralištu koje je vrvilo od dječije graje, dogodovštine iz srednje škole…
– Skoro svaki trenutak slobodnog vremena provodio sam napolju, nije bilo bitno da li je kiša, sunce ili snijeg. Znalo se vrijeme okupljanja i niko nije izostajao, nije bilo mobilnih telefona, društvenih mreža… Bilo je sitnih dječijih nestašluka, a najveći problem je bio to što roditelji nisu mogli da nas „uvuku“ u kuću. Od lijepih stvari iz perioda osnovne i srednje škole ostala su mnoga prijateljstva, koja i dan danas traju, dvorana „Ada“ koja je bila zauzeta dan-noć od termina, a danas je, nažalost, više prazna nego puna – priča Ivan i dodaje da je bilo i teških trenutaka, jer je u periodu kada je trebao najviše da napreduje klub “Rudar” istupio iz lige i prestao da postoji, naravno, zbog finansijkih problema.
Za Ivana je najvažnije bilo na početku postaviti cilj i držati se njega, pa mu tako ni velika odricanja nisu teško padala. Ipak, odvojenost od porodice i sada najteže podnosi. Mnogo je propuštenih praznika, porodičnih okupljanja…
– Nije lako živjeti 10 mjeseci po planu i programu koji je neko drugi napravio za tebe. Ima dosta teških trenutaka, pogotovo posle poraza, razmisljanja i dilema “Da li idem u pravom smjeru?”, ali kada naučiš da gubiš, posle toga je sve lako. Onda dođu nove pobjede i shvatiš da je to ono što te ispunjava i da je to sastavni dio života i sporta – kaže Ivan.
Ivan se u Francuskoj osjeća kao kod kuće. Trenutno je tamo sa njim i njegova vjerenica Jelena, tako da mu je boravak još prijatniji. Ističe da svaki slobodan trenutak koriste da obiđu Francusku i što bolje upoznaju njihovu kulturu, a klub za koji igra omogućio im je da pohađaju časove francuskog jezika. Za sebe kaže da nikad ne gleda daleko u buducnost, ali priznaje da bi u Francuskoj volio da ostane da živi.
– Nažalost, ne provodim previše vremena u Pljevljima. To je obično ljeti, najviše mjesec koje iskoristim za odmor, da napunim baterije za sledeću sezonu. Svakodnevno pratim aktuelnosti iz Pljevalja i informišem se o novim zbivanjima. Nadam se da će se nešto promijeniti na bolje, jer je trenutno jako teška situacija, počevši od ekonomske do ekološke, pa na dalje. Iako sam jako vezan za moj rodni grad, za sada svoju budućnost ne vidim u njemu – zaključuje Ivan kome u Francuskoj najviše nedostaje porodica, prije svega otac i majka koji su mu uvjek bili najveća podrška i oslonac. Posebno ističe da nikada nije imao idole u sportu ili životu, već su to uvjek su to za njega bili roditelji.
K. Bjeković
