četvrtak , septembar 19 2019
Početna / Vijesti / Društvo / Izvor snage i mjera nemoći

Izvor snage i mjera nemoći

Žabljačka visoravan puna je sunca i okrijepljujućeg vazduha. Beskrajno zelenilo, konji na paši, stada ovaca, krava, drvene kućice na katunima doprinose osjećaju slobode i opuštenosti. Kao čuvar te idile nadvija se planina Durmitor, sa 48 planinskih vrhova od preko 2000 m nadmorske visine. Planina svojom snagom privlači čovjeka. Kao umjetničko djelo, ispisana vremenom najbliža je nebu.Sedlo

Prvog dana jeseni sunce je milovalo planinske vrhove i lica namjerenika koji su hodili ka njima. Desetine parkiranih automobila u Dobrom Dolu. Pogled na prevoj Sedla od 1907 m nm izaziva zadivljenost. Kako čudesno  izgleda ogromno kameno sjedlo obraslo zelenom travom. Ovce su krenule put njega bezbrižne i bezbjedne u blizini katuna. Sa asfalta gledam put Prutaša, stijene ispresjecane nekim velikim prutom. Manji uspon, izgleda gostoljubiv put do 2.393 metara, pa poprijeko pješačenje po visoravni. Mora se zastati, pogledati po ko zna koji put Sedlo, udahnuti ljepota prostranstva i mira. Busika ili jarčevi su svežnji divlje trave koja se kočoperi u odnosu na nisku mekanu travku. Nailazimo i na rupe – malene uske provalije kojima se dno ne vidi. Onda nalete dijelovi bogati kamenom. Rijetko je cvijeće, po neka hajdučka trava, majčina dušica, krševka, divizma a kopriva se raširila blizu jednog kamena.

Prutaš

Nakon sat hoda stižemo do Škrčkog ždrijela na 2.114 m nm. Kao da ga je ozidao vješt majstor ili dao mustru za zidanje kamenih kuća. Tu je prva veća pauza gdje nas troje sjedamo. Slušamo iskusnog planinara vodiča koji nam izbliza pokazuje Bobotov kuk, Šarene, Planinicu,…. Nazire se smaragdna boja Škrčkog jezera. Još je teže primjetiti divokoze na proplanku. Plavetno nebo isijava dobronamjernost, sunce grije potiljak, planine zagonetno čekaju, grč od umora smjenjuje osmjeh sreće. U trenu čovjek postaje dijete srećno zbog pažnje, zadivljeno čvrstinom i jednostavnošću visoke planine. Sustižu nas stranci u dobroj kondiciji. U planini, kao nekad u selu, svi se pozdravljaju i dobro žele. Posle 10 minuta osvježenja bananom i čokoladom krećemo da se penjemo još samo 279 m. Opet idemo poprijeko uskim kozijim stazama. Dolazimo u podožje vrha i gledamo Prutaševo izrezbareno kameno odjelo sa uzanog grebena. Ispod otisnuto kamenje, prvi strah od visine. Još pola sata do cilja i sve teži grebani kada se vidi samo kamen i nebo. Prva izgovorena riječ odustajanja i ohrabrenja iskusnog planinara Branka Tomića „blizu smo“. Želja ka vrhu, pređena prepreka i već zaboravljam strah do sledeća dva grebena koje pažljivo prelazimo hvatajći se za kamen. Uspon kao šoderom krupnijeg kamena nasut i još malo hoda i čini se da rukom dodirujem nebo. Beskrajna sreća zapljuskuje svaki dio tijela na malenoj visoravni, duboki uzdasi nestaju, osmjeh  zari lica, pogled bi da upije svaku stranu svijeta – vrhovi Bioča,Vojnika, Maglića, Durmitora i Ljubišnje. Blaga vrtoglavica, vrhovi, daljina izgleda blizu i sve daje osjećaj lakoće i bezbrižnosti. Planinska sela, kanjoni Sušice, Pive, Tare,  slika za pamćenje.Tu je sveska i pečat, kao dokaz da vas je Prutaš ugostio. Zatičemo dva Italijana. Ushićenje smijenjuje zadovoljstvo, razgovor. Stiže još šestoro stranaca i pas jurca od sreće. Insekt u obliku divlje pčele, stonoga od nekuda su na vrhu. Izgleda da je uz hranu sve ugodnije pa i sendviči na planini, posle tri sata hoda.

pčela na Prutašu

Nakon što se osjećanja umire a pogled privikne stiže sumnja „kako nazad“, ima li lakši put – nema. Ona dva grebena u povratku izgledaju teže, vidim samo liticu a ne i prelaz. Je li moguće da gledaš a ne vidiš prelaz? Jeste, gledam a ne vidim, tek kad planinar prođe vidim put i pruženu ruku. Sve je nizbrdica u povratku, mogu samo da zabole prsti koji udaraju u cipelu. Da li umor sustiže ali put u povratku izgleda mnogo duži. Najednom stranac kao da trči, gledaš a ne vjeruješ da čovjek može tako brzo da se kreće planinom. Na mjestu odmora Škrčkom ždijelu kao da je porodični izlet – plavooka bebica maše rukama, malena djeca igraju se kao u dvorištu. Dok se odmaramo onaj „leteći stranac planinar“ vraća se sa vrha porodici i društvu. Onaj pas Maleni pojavi se i odoše ka Todorovom dolu.

stranci ka Prutašu

Stižemo u Dobri do, mjesto polaska. Ture kombi turista odlaze. Moje noge postaju teške i zato pijem andol, da spriječim upalu mišića. Nisam planinar, nemam sportsku kondiciju. Posle uspona na Ljubišnju zavoljela sam planinu prisnije. Bobotov kuk izgleda surovo, pričamo o skoroj pogibiji stranaca na Durmitoru. Ne može se u klizavim patikama i papučama na planinu koja traži oprez, jer pogrešan korak može biti koban. Može li se pobjediti strah od visine? Planine su magnet za čovjeka – mjera njegovog straha, uzdarje snage, izazov stabilnosti i izvor sreće koji je teško riječima opisati.

Ne treba putovati daleko jer naša priroda nudi obilje ljepote koja čeka da vas osvježi, nadahne i zadivi. Možda se prvim usponom postaje planinar jer saputnik i drugarica Biljana Despotović je prvi put pohodila planinu, bez ikakve pomoći. Kako god,  divno je osvojiti vrh, udahnuti život punim plućima, strahova se sjećati baš koliko i porođajnih bolova, jer ostaje izdanak snage kao pelcer mladosti.

Predjeli Durmitora su nacionalni park od 1952. Godine, od 1980. NP Durmitor je uvršten u spisak Svjetske kulturne i prirodne baštine a 1977. Tara i njen kanjon uvršten je u UNESKO-ov program svjetske ekološke rezerve i biosfere a kaže se da “posebnu draž daje 18 ledničkih jezera, nazvanih gorske oči, na visinama iznad 1500 m”.

V.M.

DurmitorGrebenplaninari Branko i BiljaBilja i Vela

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

donacija dnevni centar

Donacija “INZA GROUP” Centru za dnevni boravak djece sa smetnjama u razvoju i odrasla lica

Donaciju od 1.000 evra i edukativni materijal predstavnicima Centra za dnevni boravak djece sa smetnjama …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *