utorak , jul 16 2019
Početna / Vijesti / Kako izgled zna da zavara a ljubav da pobjedi strah

Kako izgled zna da zavara a ljubav da pobjedi strah

Bojana Potpara

 Postoje mnogi citati o hrabrosti ali u ovoj priči “hrabrost nije odsustvo straha nego je to pobjeda nad njim. Hrabar čovjek nije onaj koji se ne osjeća uplašeno, nego onaj koji nadvlada taj strah”.

Pretežak je svaki dan kada se borite sa nesnosnim bolovima, slabošću, kad liježete u krevet puni straha i strepnje, kad ne možete da nađete položaj u kom bolovi u cijelom tijelu postaju podnošljiviji, kad se posle svega nekoliko sati sna koji savlada usled umora, budite sa još jačim bolovima, polako pomjerajući tijelo i iščekujući šta će biti, da li ćete moći da ustanete, da li će vas ovaj put multipla skleroza pobijediti i strpati u kolica. Nisu možda bolovi ono najgore, mnogo je teži osjećaj strepnje koji pritiska grudi, surova stvarnost da u najboljim godinama, u mladosti, ne možete da živite poput svojih vršnjaka, da vam često i najprostije radnje predstavljaju problem, da ne možete kao ostali da uživate u životu i djeci jer ste razdražljivi od bola, nespavanja, jer vas iritira buka.

Ovako svoju priču započinje tridesetsedmogodišnja Bojana Potpara, kojoj se prije deset godina život u potpunosti promijenio, kada joj je uspostavljena dijegnoza multiple skleroze. Na prvi pogled reklo bi se da se radi o ženi u tridesetima koja se ni po čemu ne razlikuje od drugih, lijepa, vitka, uredno našminkama, dotjerana. Kad čovjek baci pogled na kuću, nikada ne bi rekao da o njoj vodi računa osoba koja se bori sa podmuklom bolešću. Lijepo namještena, sa mnoštvom detalja, ukrasa, slika, porodičnih fotografija, a sve blista. Tek onda se čovjek zamisli i postane svjestan njene hrabrosti, čelične volje, duše koju je utkala u dom, porodicu, odgajanje troje djece, kćerki Lidije (18), Martine (14) i sina Cezara (9), kojeg je rodila nakon što joj je uspostavljena dijagnoza.

– U avgustu 2008. godine mi je uspostavljena dijagnoza a u novembru sam ostala trudna. Ljekari su mi govorili da abortiram, da ne smijem u takvom stanju nositi trudnosću, rađati. Jedino me je podržao doktor Dakić, veliki čovjek, dobra duša kojoj ću čitav život biti neizmjerno zahvalna. Četiri puta sam se potpisala da snosim odgovornost za svoj život. Nakon izlaska iz bolnice, posle četiri dana sam počela da radim u prodavnici. Svekrva je čuvala Cezara – priča Bojana.

Iako joj, dok priča o bolesti, borbi, o godinama koje su prošle, često suze zaiskre u oku, a brada podrhtava, nesumnjivo može poslužiti svima kao primjer kako čovjek treba da se bori, da ne posustaje pred podmuklom zvjeri, da se raduje i nada uz Božiju pomoć. Bojana tri puta nedeljno ide u teretanu, radi u porodičnoj prodavnici istovarajući kamione robe, vježba kući kako bi sačuvala snagu i kako joj ne bi atrofirali mišići, brine o računovodstvu, nabavci, kući, djeci, suprugu Batriću.

– Moram da se borim, zbog sebe, zbog djece. Godinama sam izjutra kad se probudim prvo pomjerala noge da vidim mogu li ustati, pa onda otvarala oči. Jednog dana sam rekla – ma neću više ovako, hoću da živim, život je jedan, pa dok može, i kolica su za ljude – ističe Bojana.

Bolest se pojavila vjerovatno 2006. godine kada je prvi put osjetila problem sa vidom. Dobila je uput za KCCG, međutim, tamo su joj rekli da joj nije ništa i da je vjerovatno od promaje. Dvije godine kasnije, oduzela joj se lijeva noga ispod koljena i lijeva ruka, nije mogla da mrdne. Od tada je vid gubila 14 puta, a 95 odsto očnog dna lijevog oka joj je stradalo.

– Bila sam u šoku, nevjerici kada su mi kazali od čega bolujem. Sa samo 27 godina moj život se u trenu okrenuo naopačke. Baš onda kada sam trebala najviše da uživam i radujem se životu. Primala sam terapije, uzimala sam 28 vrsta tableta, bolovi su bili jaki, dešavalo se da mi ispadaju stvari iz ruke, da iz čista mira padnem, da ne mogu da ustanem iz kreveta, da moram četvoronoške. Imala sam i depresivni svrab koji mi je dodatno otežavao život. Vađenje koštane srži bilo je jako bolno i teško iskustvo, ne samo postupak, nego ono što slijedi posle njega. Prilikom jednog boravka u bolnici, kad mi je otkazala ruka, jedan naš doktor je kazao da mi je kičma kao u starice od sto godina, da imam samo jedan zdrav pršljen. Vremenom sam počela da osjećam da će i desna strana da otkaže. Tog trenutka doktorka koja me je liječila u Beogradu kazala mi je da ne može više da me liječi, da se stanje pogoršava i da mi je potreba terapija koja je jako skupa, i koju mogu da dobijem jedino u svojoj državi. Sreća pa mi je odobrena ta terapija, betaferon, prije četiri godine, koja mi je mnogo promijenila život. Svaki drugi dan dajem sebi dozu betaferona, stanje je neuporedivo, s tim da u poslednjih pola godine imam užasne glavobolje od terapije, koje ne prolaze ni sa analgeticima. Brine me što je ugrožen i centar za ravnotežu, zanosi me ulijevo. Plaši me koliko ću moći da izdržim, i da li će moje tijelo jednog dana postati rezistentno na betaferon, s obzirom da je to krajnja terapija koja se daje – priča Bojana, dodajući da bi kanabis uveliko pomogao oboljelima ali se ne nada da će država u skorije vrijeme omogućiti dobijanje kanabisa na recept.

Dane provodi radeći, na poslu, u kući, oko djece, jer kad je uposlena ne misli na bolest. Voljela bi kaže da u Pljevljima osnuje udruženje oboljelih od multiple skleroze, kako bi jedni drugima davali podršku, bodrili se da ne klonu duhom, razmijene iskustva. Međutim, vrlo je malo onih za koje zna da boluju od ove podmukle bolesti. Kao da se ljudi stide, kaže Bojana.

Bojana je prošle godine postala baka, jer se njena kćerka Lidija udala sa 16 godina.

–  Mnogo mi je teško palo što se Lidija udala, premlada je bila. Vrlo rano je odrasla, možda baš zbog moje bolesti. Ali srećom, našla je divnog supruga, a njihovu sreću upotpunila je kćerka Dunja – kaže Bojana, koja se takođe mlada udala, sa 18 godina.

Veoma emotivna po prirodi, od životnih nedaća ranjiva, kaže da je štošta u životu proživjela, težak teret na plećima nosila, što je možda i dovelo do bolesti. Bojanini roditelji su Pljevljaci, koji su započeli zajednički život u Sarajevu, gdje su dobili Bojanu, još jednu kćerku i sina. Rat je prekinuo bezbrižnost djetinjstva, i nanio im teške traume.

– Dva mjeseca smo bili usred najveće pucnjave. Sjećam se da smo se sakrili u jednu kuću u šumi sa mnoštvom drugih ljudi. Imali smo samo brašno. Strašna scena na aerodromu, kada su mene, brata i sestru ubacili u avion, takoreći poslednji spas, i kada sam uvidjela da mi nema majke – urezala se u sve pore mog bića, taj vrisak pamtim i danas. Srećom, pustili su i majku u avion, odakle smo otišli u Beograd a potom došli ovdje. Nisam se navikla na ovu sredinu, djeca su nas izbjegavala, kao da smo šugavi. Živjeli smo jedno vrijeme kod strica, a onda smo se selili od kuće do kuće, godinama kao podstanari. Otuda možda i potiče moja ljubav prema sređivanju kuće. Ne znate koliko je teško živjeti praktično kao beskućnik – ističe Bojana, dodajući da njeni roditelji i sestra godinama žive u Budvi a brat, koji joj je, kako kaže, najveća podrška, živi u Beogradu.

Šest godina Bojana nije uzela nijedan slobodan dan. Prije nekoliko godina operisala je i vene na nozi. Loše stvari, jedna za drugom, nižu se u životu ove mlade žene, ali uprkos svemu, zrači zavidnom dozom optimizma, toplinom i nadljudskom voljom koja zaslužuje naklon do poda. Gledajući njene oči, pune žara i života, beskrajne ljubavi prema djeci i želje da se bori, čovjek ne može a da se ne osjeti kao slabić pred teretom koji su podnijele njene drhtave ruke i duša.

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

pljevlja oglas

Od 201,3 miliona ulaganja Vlada uložila svega 6,2 miliona u Pljevlja

Priča o tlačenju resursa i mrvicama koje zauzvrat Pljevlja dobijaju, a koju političari rabe godinama, …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *