ponedeljak , oktobar 22 2018
Početna / Vijesti / Društvo / Ko može da radi, bolji je život na selu

Ko može da radi, bolji je život na selu

porodica damajanovic 1

Miris pokošene trave na 1.550 metara nadmorske visine širio je pluća i stvarao prijatan osjećaj. Otkosi su se viorili na livadi nedaleko od kuće, a prostrano Bobovo mamilo je pogledom sa svih strana. Iako je bio kraj prve nedelje jula u Bobovu, zaseok Kalušići, udaljenom preko 50 km od grada domaćini Dragomir (65) i Milja (61) Damjanović tek su zakosili livadu. Kiša koja je ove godine mjesecima padala ometala je poljoprivrednike. Ljubazne domaćine prekinuli smo u sakupljanju sijena. Oblaci su nadvisili Bobovo, a kiša je počela da pada dok smo razgovarali o životu Damjanovića u ovom udaljenom, ali predivnom krajoliku. Pravo je zadovoljstvo bila jednodnevna posjeta Bobovu, pogotovo, nekome ko dolazi prvi put. Prioroda je bogato obdarila ovaj kraj prirodnim bogatstvima i srdačnim i veselim ljudima.

Ne žale se Damjanovići, kao većina ljudi na život na selu. Jedino na loš put do sela, sve ostalo može da se podnese samo da je „čovjek u snazi“, kaže Dragomir. U skladnom braku je 45 godina sa suprugom Miljom, koja je takođe iz Bobova. Najveće bogatstvo – petoro djece Angelina, Vidoje, Radoje, Mlađen i Mirjana, kao i 11 unučadi.

Milja je vrijedna žena, kojoj nije bilo lako podići šestoro djece u selu kada nije bilo ni veš mašine, pampers pelena…  Prvi porađaj u zimskom periodu, Milja pamti po velikom snijegu. Nije bilo prohodno do Pljevalja, pa su krenuli za Žabljak gdje se i porodila. Ostalih pet porođaja obavljeni su u Pljevljima. Sjeća se Milja kako je dan prije rođenja drugog sina, Vidoja, šišala ovce i nosila vodu. Roditelji istču da djeca dolaze u Bobovo da pomognu, naročito ljeti kada počne kosidba. Svi  su oformili porodice i žive u Crnoj Gori i Srbiji a Milja i Dragomir dočekuju djecu i unučad, koja vole da ostanu duže kod babe i djede. Damjanovići su pomogli djecu i napravili trospratnu kuću od 300 kvadrata za sinove u Beogradu. Kuća koja liči na stambenu zgradu moderno je opremljena, svi imaju posebne spratove.

Zatekli smo sina Radoja sa djecom Lenom i Dušanom koji su došli iz Beograda.

lena i dusan damjanovic 2

beograd porica Damjanovic 3

Hvale djeda i baba unučad koja rado dolazi u selo. Razdragani mališani pričali su da vole životinje i da pomažu babi i djedi. Dušan, najviše ostaje. Cio raspust provodi u Bobovu. Radoje u Beogradu radi kao tesar u privatnoj građevinskoj firmi. Ne žali se na zaradu, ali kaže, provodi na poslu po deset sati.

– Rado bih se vratio u Bobovo, ali zbog djece i njihovog školovanja, ne mogu. Na selu si sam svoj gazda – kaže Radoje. Od deset godina naučio je da kosi, ručno. Danas imaju mehanizaciju neophodnu za rad na selu dvije kosačice, traktor i muzilicu.

– Na selu može bolje da se živi nego u gradu, samo ko može da radi. Radio sam od malena bez predaha. Ni jedan posao nisam izbjegavao. Radio sam u „Šumarstvu“ 27 godina. Otišao sam u prevremenu penziju 1993. godinu. U „Šumarstvu“ sam  radio po terenu, a kada bih došao kući u tri sata izvlačio bih drva iz šume na volovima. Majka mi je govorila da malo usporim i da ću se kasnije kajati. Nisam tada shvatao njene riječi. Ali i danas dosta radim, iako bih trebao da usporim. Imao sam i srčanih problema, ali prekinuo sam lijekove da koristim – priča Dragomir uz osmijeh.  Nedostaje još balirka i grabilica, ali Dragomir do sada nije korstio nikave kredite za poljoprvrednika, koji po njegovim riječima, nisu povoljni.

– Kada bih imao deset hiljada evra sam bih kupio ne bih tražio kredit. Ovako bih morao unaprijed da platim da bi mi vratili dio novca – objašnjava Dragomir. Damjanovići imaju sve objekte u blizini kuće neophodne za potrebe bavljenja poljoprivredom. Savremenu štalu 11 sa 7 metara napravili su prije sedam godina, kapaciteta 14 krava. Na katunu su takođe izgradili sve objekte za stanovanje i za poljoprivredne svrhe.

Dragomir dodaje da je ranijih godina u ovo doba  kosidba bila već prepolovljena. Ove godine zbog kiše sve kasni. Pojedino povrće slana ubila. Od voća u Bobovu na ovoj nadmosrkoj visini jedino trešenje kod Damjanovića uspijeva.

– Kosimo naše imanje od 12 ha, ali uzimamo još pod zakup. Držimo sedam krava i dva vola, a za ispašu koristimo 300 ha livade. Ranije smo imali 60 ovaca, 30 koza, 4 konja, ali već 15 godina samo krave  i volove – ističe Dragomir. Najviše prave na daleko čuveni bobovski kajmak koji prodaju po cijeni od 16 evra, a sir po 3 evra. Za mjesec i po, Milja je sakupila 100 kg kajmaka koji bez problema prodaje. Ranije je Milja brala vrganj i tako dopunjala kućni budžet, danas samo borovnice za svoje potrebe.

Do prošle godine su Damjanovići stoku izdizali na katun. Bolja je ispaša, kažu, a i kajmak i sir su boljeg kvaliteta.

– Ranije smo ostajali po dva mjeseca na katunu. Mnogo je lakše, niti otvaraš niti zatvaraš stoku. Zbog nedostatka vode ove godine nismo selili na katun. Nemamo izvorsku vodu već sakupljamo u bazene kišnicu i snijeg – naglašava Dragomir.

Ovi vrijedni ljudi spremni su da rade koliko im godine i zdravlje dozvoljavaju, da pomažu djecu koliko mogu, ali djeca im uzvraćaju koliko su u mogućnosti i koliko im porodične i poslovne obaveze dozvoljavaju. Iako se Damjanovići ne žale, osim na loš put, možda se ne može reći da je njihov život bajkovit. Ali energičnost, vedrina, srčanost i lice obasjano osmjehom dokazuju da Bobovo daje svojim mještanima snagu i spremnost za životne  izazove. Čudno je što Bobovo izgleda mnogo naseljenije nego neka sela mnogo bliža gradu. Kada bi se prirodne ljepote valorizovale na pravi način, kada bi počeo da se razvija eko turizam, selo bi živnulo, ne bi mu prijetilo izumiranje jer mladi odlaze, stariji tavore dok mogu i dokle mogu?

 

S.Z.

 

 

 

 

 

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

tolerancija

Tolerancija – vrlina jakih!

TOLERANCIJA – VRLINA JAKIH (Dušica Potpara, OŠ „Salko Aljković“ VII – 3)   Shvatila sam, …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *