Putujući kroz kamena njedra gorske ljepotice Tare, čovjek doživi neko – magijom nadahnuto osjećanje, da tako istinski traje – u najslađem snu –da se stopio sa smaragdnim kristalima hladne i bistre vode i da je sa njima zaplovio kroz vrijeme, koje u tom momentu stane, a teče samo Rijeka i putnik na njoj.
Ponesu ga tada burni talasi adrenalina, koji umivaju hridine ljudskih njedara, budeći u njima one emocije što su ga skrivali duboko u čovjeku, pa se sve to otvori u beskrajno prostranstvo Vasione – pa sve su to ovjekovječile I u sebi utemeljile ove strme litice kanjona. Ljepota viđenog, koja se sa takvim doživljajem preliva u duhovne širine, postaje magija neprestanog čudotvorstva.
Ako na svijetu postoji beskraj, ako je prirodno vajarstvo doseglo svoje savršenstvo, onda je to Tu, gdje se Božije neimarstvo zametnulo, a beskraj Vasione Vaskrsao, gdje orlovi I ljudi žive u istim gnijezdima, gdje orlovi krilima grle sva ta prostranstva, a ljudi punim plućima udišu slatku omamu Slobode.
Kada takvu ljepotu čovjek vidi, on očarano zaćuti, a zaćuti zato, da svo ovo blago ne bi oskranvio. O ovome riječi ne mogu dati ppotpunu mjeru. Ovdje je svaka pohvala siromašna, sperm onog što se može vidjeti, osjetiti i doživjeti. Ovo je jedino carstvo na zemlji, koje ljudska ruka zbog svoje bahatosti, još opoganila nije. Virtuozne divokoze koje po najvećem slomivratu skaču, krhke i plahe srne koje i ovdje poput princeza pokazuju lakoću svoje graciozne elegancije, zatim medvjedi, vuci, zečevi, lisice …Svi su oni ovdje srećni i siti i svako od njih ima “svoje parče neba” i svog “anđela čuvara”. I baš tada se pojavi taj nebeski suveren – orao krstaš. Raširi svoja moćna krila, gordo jezdeći I odozgo gospodstveno gledajući, one što mu diskretno zavide, ali mu se veličanstveno dive, a on kao čuvar svog tog blaga zemaljskog svojim “kliktajem” ih upozori na oluju, na pokrenutu lavinu I na svaku drugu nepogodu kada (ne)ljudi “gromovima progovore”. Eto to je kanjon Tare i sve njegove nepresušne čari. Eto tako izgleda kad Gospod Bog pomiluje a ljudi ispoštuju njegove zakone.
Ti isti ljudi koji poštuju Božije zakone žive baš u srcu kanjona u umnoj I zaklonitoj Đurđevića Tari. Tu od davnina, živi malo, ali odabrano bratstvo Kljajevića, uzorni “koljenovići” ljudskog I produhovljenog soja, koji njeguju, čuvaju i svetkuju sve ornamente čestite osobenosti gdje je “čojstvo zublja pravoslavlja”. Zaista je danas malo takvih bratstava u kojima cjelovito dominiraju uzvišene vrline I u čiju genezu je korjenito utkano : gostoprimstvo, iskreno prijateljstvo I časno nahođenje koje budi neskriveno divljenje.
Rade Petrović Lala