sreda , novembar 22 2017
Početna / Vijesti / Društvo / Ljiljana Bajčetić: Nije uvijek sreća negdje tamo

Ljiljana Bajčetić: Nije uvijek sreća negdje tamo

ljilja bajceta

Težnja za stalnim učenjem i usavršavanjem za nju predstavlja lajt motiv. Odmjerena, precizna, iskrena i uvijek dotjerana trudi se da postavlja visoke kriterijume. Kako kaže, ako su kriterujumi niski i uspjesi su prosječni, a ona želi da prevaziđe prosječnost. To savjetuje i svoje učenike i pokazuje ličnim primjerom. Pohađa seminare iz različitih oblasti, piše i recenzira udžbenike iz istorije. Upisala je i postdiplomske studije na Istorijskom institutu u Podgorici. Položila je sve ispite i u fazi je izrade magistarskog rada.
– Ovo je profesija u kojoj se sporije stari. Učenici su puni energije i veoma zahtjevni. Mi smo tu, da im budemo podrška dok istražuju svijet, da im pomognemo da naprave dobre izbore, od odijela za maturu do onog najvažnijeg – duhovnog odijela. Darujemo im znanje, ljubav i otpratimo u život. Na njima je da daju sve od sebe, da pokažu kako mogu sve, jer smiju sve. Često ih upućujem da sami sebi podižu plafon, a ja sam tu da im podižem pod. Na taj način moguće je dosegnuti visoke standarde znanja.“Nikada ne možeš biti previše dotjeran niti previše obrazovan“ – citira Ljiljana Oskara Vajlda. Ponosna je na diplomu Filozofskog fakulteta u Beogradu, na kom je završila studije istorije. Kaže da je imala čast i privilegiju da joj predaju najeminentniji profesori iz ove oblasti koji su predavali i na svjetskim univerzitetima .
– Istorija je nauka o prošlosti.U njoj su isprepletane sudbine pojedinaca i različitih kolektiviteta.Njen sadržaj pogodan je za vaspitanje, razvoj vrednosnog sistema. Poznavanje istorije dobija smisao tek u njenoj spoznaji, zbog čega je nazivaju učiteljicom života. Trudim se da kroz ovu prizmu učenicima pomognem da razumiju prošlost kako bi objasnili sadašnjost. Ponekad se upustimo u predviđanja budućih dana. Odnos između učenika i profesora mijenja se, ali ono što mora ostati kao konstanta je poštovanje – ističe Ljiljana.
Pripravnički staž započela je u Gimnaziji „Tanasije Pejatović“, a nakon rada u Srednjoj stručnoj školi opet se vratila u gimnaziju gdje radi od 2006. godine.
Po njenim riječima Gimnazija je ne samo vaspitno-obrazovna već i kulturna ustanova. Sinonim Pljevalja i pečat našeg identiteta.
– U Gimnaziju sam došla sa posebnim osjećanjem jer sam bila njen đak. Sa profesorima koji su mi nekada predavali uspostavila sam novi, kolegijalni odnos. Ipak, moram reći da i danas, prema njima gajim poseban osjećaj. S druge strane, već su mi kolege postali bivši učenici, što našem poslu daje posebnu dimenziju – naglašava Ljiljana. Rad u obrazovanju, posebno u gimnaziji, zahtijeva stalno usvršavanje. Svakodnevno učimo jedni od drugih, posjećujemo se i družimo, godine ne brojimo. Prijateljski odnosi u kolektivu čine da se svi osjećamo zaštićeno od neprijatnih vibracija iz spoljnog svijeta.
Na pitanje kako učenike zainteresovati na času Ljiljana odgovara da profesor na času pažnju mora zaslužiti, prije svega, svojim integritetom.
– Učenici su kritični, sve vide, veoma cijene kada ste im posvećeni, kada posao radite sa strašću. To mora da bude prepoznato i donosi rezultat. Razgovaramo na času o raznim fenomenima današnjice, dovodeći ih u vezu sa događajima iz istorije. Pokušavamo da izađemo iz tradicionalnih okvira nastave, da radimo stvari koje nisu šablonske i da nenametljivo kroz razgovor usvajamo nova znanja. Časove smo držali u Galeriji, biblioteci, džamiji, manastiru, pod otvorenim nebom – objašnjava Ljiljana.
Pored nastavnih aktivnosti učenike priprema i za takmičenja. Ponosi se svojim učenicima koji na državnim takmičenjima osvajaju prva, druga i treća mjesta.
Ljiljana je predsjednica Školskog odbora Gimnazije, u drugom mandatu. Ističe da joj to čini čast, jer su je na tu funkciju izabrale kolege.
– Sa učenicima priređujemo proslave godišnjica i važnih datuma iz života škole. Nedavno smo povodom 115 godišnjice gimnazije kreirali svečani program. Obogatili smo ga, jednim, po mnogo čemu, posebnim događajem. Već odavno željela sam da istaknem tu kulturološku ulogu Gimnazije. U saradnji sa našim muzejem, priredili smo izložbu posvećenu Tanasiju Pejatoviću. Već sada možemo reći da je ona prevazišla naša očekivanja. Bila je veoma posjećena, i od učenika drugih škola i od građana. Prvi put muzej je izložio eksponate u prostoru naše škole, što je stavilo snažan utisak na posjetioce. Pokazali smo sliku Pljevalja, kao urbane cjeline, sa početka XX vijeka koja može poslužiti kao žižna tačka u planovima za budućnost.
– Dio javnosti danas na naš grad gleda kao na mjesto koje odumire.Treba biti oprezan, jer govor o nečemu ima moć da oblikuje, proizvodi stvarnost. Takav javni diskurs parališe, blokira aktivnost i destruktivno djeluje na svaku kreaciju. Probleme, stare i nove, ne možemo riješiti sa sviješću gubitnika koji spas vidi u odlasku.U kritici prema sadašnjosti, često se vraćamo u prošlost i na nju gledamo kroz romantičarske naočari. Pljevlja su i u prošlosti bila grad u kojem se često broj stanovnika povećavao i smanjivao, razni putopisci o nama pisali su lijepo, ali i manje lijepo. Objektivnost je neophodna. Po mom mišljenju, naš glavni zadatak je modernizacija. Ne kao praćenje trenda, već kao oslobađanje od svih oblika primitivizma i provincijalizma – kaže Ljiljana.
U slobodno vrijeme voli da putuje, da čita i kupuje knjige. I drugima i sebi, obavezno napiše datum i nešto što će je podsjetiti na taj trenutak. Objašnjava da je to, vjerovatno, istoričnost koja je već postala dio ličnosti. Putovala je dosta po Evropi, a voli i da istražuje mjesta u Crnoj Gori u kojima nije bila.
– Putujući sa učenicima razmjenjujemo iskustva, analiziramo gdje se i kako živi. Shvatamo da nije uvijek sreća negdje tamo, već tu gdje ste. Važan je kvalitet života, osobe sa kojima dijelite svakodnevicu i onaj osjećaj da vam je dobro u sopstvenoj koži – zaključuje Ljiljana.

Ravnopravnost žena kao temelj društva
Ljiljana naglašava da su žene biblijska tema i da ih je istorija često ostavljala na margine društvenih zbivanja.
– Ne bi bilo lijepo da samo zbog statistike žene zauzimaju neke pozicije kako bi se zadovoljile zakonske norme. Na tim mjestima treba da budu zato što su to zaslužile, jer su u svojim profesijama uspješne, jer imaju integritet i autoriret što ih preporučuje za bilo koju funkciju. Ženama je teže da uspiju, jer su preuzele na sebe mnogo obaveza. Velika Virdžinija Vulf, za koju mnogi smatraju da je začetnica feminzma, govorila je da je najvažnije za ženu da ima sopstvenu sobu kao metaforu za prostor u kome će žena moći da se posveti sebi. Iako je osporovana, ova istina je i današnja istina. Sopstvena soba i 500 šilinga su preduslov za žensku ravnopravnost – govorila je Virdžinija Vulf, a Ljiljana dodaje da je ovo mišljenje prihvatila kao svoj životni stav.
Ljiljana je u braku sa Budimirom Bajčetićem. Smatra da privatno i javno ne treba miješati, ali ističe da je porodica, uža i šira, okvir za svaku sreću.
– Istorijsko znanje u dobroj mjeri utiče i na moja razmišljanja o životu. Naročito na percepciju vremena u kojoj je prolaznost jedina izvjesnost. Ako je već tako, onda je, za mene, harmonija, misli i osjećaja, riječi i djela, jedino neprolazna – kaže Ljiljana.

S.Z.

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

5dd685a3587b265e8cbd85499b62d8d9

Plakati i čitulje osvanuli širom Crne Gore: Ko je neželjena?

Danas su širom Crne Gore osvanuli plakati i čitulje koji upućuju na probleme zloupotrebe prenatalnih …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *