Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Nesebično daruje znanje i učenike gleda kao svoju djecu
Sačuvala je dijete u sebi, djetinju iskrenost, razdraganost i toplinu kojom zrači. Ništa tako moćno i snažno ne otkriva čovjekovu narav kao osmijeh, kazao je Gete. Njen osmijeh zablista svaki put kada uđe u učionicu, a lakoća kojom prilazi svakom djetetu dolazi iskreno i iz duše. Ruku podrške, i razumijevanja spremna je da pruži svakom djetetu. Djeca to osjećaju, cijene i poštuju. Takvim stavom stekla je povjerenje djece, a njihovu ljubav zadobila je od prvog dana. Njen glavni pokretač su djeca, a profesiju učiteljice izabrala je još u osnovnoj školi. Pamtiće kaže, prvog učitelja cio život. Ništa joj nije teško, ni naporno, a njena neisrcrpna energija, i želja za radom vidljiva je na svakom koraku. Naučena od malih nogu na rad, ne libi se posla u kući, na imanju, plasteniku… Sve stiže, zahvaljujući velikoj podršci djece, supruga ,dobroj organizaciji, sposobnosti brzog donošenja odluka, ljubavi prema djeci i pozivu koji je odabrala. Zadovoljstvo je upoznati nekog ko sa takvim žarom i entuzijazmom priča o svom poslu, djeci kojoj predaje, a koje posmatra kao svoju rođenu. Sreća je kada djeca danas imaju ovakve prosvetne radnike kojima je iskreno stalo do svakog djeteta ponaosob i koji se trudi da nesebično podijeli svoje znanje sa njima, ne štedeći svoje vrijeme ni energiju.
Marina Bošković (37), profesorica razredne nastave, 12 godina požrtvovano radi posao koji je ispunjava, čini srećnom i zadovoljnom. Iako nema rešenje o stalnom zaposlenju, i radi u seoskim školama gdje kombinuje časove u dvije škole istovremeno, poziv učiteljice ne bi mijenjala ni za šta na svijetu. Osim roditelja, škola kao osnov svega, mora biti dobar temelj, koja će djecu na pravi način usmjeriti. Učitelji su tu da na stazama pravih vrijednosti pokazuju kroz primjere šta znači ljubav, empatija, darivanje… a to Marina prenosi djeci na najbolji način. Učionica i djeca su njena druga kuća, kaže, gdje sve probleme zaboravlja. Nema te lekcije koju Marina ne može savladati sa djecom, niti dosadnog predmeta, jer ona ih inspiriše i motiviše, trudi se da unosi inovacije, stalno uči i nadograđuje znanje, dajući tako primjer i podsticaj djeci za učenje i dokazivanje.
- Odrasla sam u Vodoplavu u radničkoj porodici sa starijim bratom i mlađom sestrom. Najvažnija lekcija koju sam naučila od roditelja jeste da budem dobar čovjek. Pošto sam u Somboru primljena na Učiteljski fakultet na samofinansiranje, a brat je već bio na studijama, znala sam da roditelji neće moći da me finansiraju, i kako nisam htjela ništa drugo iste godine upisala sam Učiteljski fakultet u Kosovskoj Mitrovici. Bilo je teško vrijeme, nova sredina, ali dok sam studirala stanovala sam kod tetke, pa mi je bilo mnogo lakše – priča Marina i dodaje da nikada neće zaboraviti roditeljske suze kada su je ispratili u Kosovsku Mitrovicu na studije.
-Bila je to 2004. godina, ratno stanje, nije bilo direktnog prevoza do Pljevalja. I tada sam sebi rekla obrisaću suze s roditeljskog lica i biće ponosni na mene. Svi kažu najljepši su ti studentski dani. Čast mojim profesorima, sa kojima sam i danas u kontaktu i koji se obraduju svakom mom uspjehu, kolegama sa kojima sam dijelila i dobro i zlo, ali nije lako kada uveče legnete i ne znate hoćete li ujutru ustati. Sirene za uzbunu mogle su početi svakog časa, česte su bile restrikcije struje i vode. Ali imala sam cilj radi koga sam došla, a i ja sam osoba koja je prilagodljiva i brzo se navikavam na sve uslove – ističe Marina. Iako je imala mogućnost da ode u Beograd, težila je da se vrati u svoj rodni grad i da svojim radom ostavi trag. Učenici koji pokazuju odlične rezultate na raznim takmičenjima, Marinina su najveća satisfakcija.
Nakon povratka u Pljevlja udala se u komšiluk, u Boščinoviće, gdje i danas živi i gdje je zasnovala porodicu koja joj pruža sigurnost i iz koje crpi snagu.
Suprug je Marinina najveća podrška u svemu. Ponosna je na sinove Danila, Janka i Mihaila,koji su vaspitana, poslušna djeca i odlični đaci.
-Prvo zaposlenje dobila sam u svojoj Osnovnoj školi “Mihailo Žugić” u kojoj sam učila prva slova i brojeve. Sjećam se prvog časa, imala sam tremu, koju sam vješto prikrivala osmijehom. Sada sam bila se druge strane, katedre, sa kolegama, svojim nastavnicima. Imala sam učenike u kombinovanom odelenju: prvi razred po novom i četvrti po starom sistemu. Danas u ovoj školi ima oko pedesetak, dok je kada sam ja bila đak ovu školu pohađalo 180 učenika. Najbitnije da od djece napravimo dobre ljude, da ih poštujemo, saslušamo, uvažavamo. Da naučimo da imaju svoj stav i kritičko mišljenje. Kažu vrijeme se promijenilo, djeca se promijenila. Odrasli su krivi za to i važno je da vratimo djecu u kolosjek i zdravim navikama – ističe je Marina. U ovoj školi Marina je provela najviše vremena, bila je đak, učitelj, dvije godine i direktor, za vrijeme pandemije korona virusa. Trudila se u to vrijeme da školu adaptira, i njeni napori su urodili plodom. Pošto su bili rokovi za adaptaciju škole produženi, 74 -oro djece od septembra do kraja novembra svaki dan su autobusima vozili u školu na Kosanicu. Marina je svojim autom išla pred autobusom sa djecom, i tako sve dok nisu radovi na školi završeni. Zahvalna je kolegama, svim zaposlenima škole, kao i roditeljima koji su joj bili podrška. U svim školama u kojima je predavala, sa kolegama je ostvarila odličnu saradnju i razumjevanje.
Pošto nema rešenje o stalnom zaposlenju Marina je radila do sada u više seoskih škola: u Borovici, Kruševu, Gradcu. Poslednje dvije godine predaje crnogorski-srpski,bosanski,hrvatski jezik i književnost, matematiku i informatiku u Gradcu i matematiku u Kruševu, pošto se niko ne javlja na konkurse. Radi po ugovoru koji mjesečno produžava, ali ne žali se, kaže ima posao. Kako god da bude i dokle god da radi srećna je. Do škole u Gradcu putuje 33 km, a u Kruševu 12. Tri dana sedmično predaje u Kruševu gdje ima 6 učenika, a u Gradcu 4 učenika.
-Iako sam sa učenicima najbolji drug, na ocjeni nisam popustljiva. Oni to znaju i znaju da je za njhovo dobro. Povjeravaju mi se, pričaju mi tajne, ostajemo u kontaktu i nakon završetka škole i fakulteta. Ako treba savjet ili pomoć za kotrolni, diplomski znaju da ću pomoći i da ih neću odbiti. Imam učenicu koja se udala i koja me na svadbu zvala. Radujem se njihovim uspjesima. To su sve moja djeca – naglašava Marina. Po njenim riječima da bi djecu privoljela da čitaju organizovala je čajanke u biblioteci škole uz muzičku pratnju na gitari jedne učenice koja pohađa Muzičku školu gdje je čitala poeziju. Često imaju i goste na času, pa su se tako družili sa književnicom Blagom Žurić, fudbalerom Damirom Čakarom…Spremna je da animira djecu na razne načine kako bi zavoljeli da pišu, čitaju lektire…
Od prošle godine Marina je koordinatorka za Pljevlja u Internacionalnoj kulturnoj asocijaciji koja se bavi organizovanjem takmičarskih večeri poezije i proze na kojima su uspješna i djeca iz Pljevalja.Veliku pomoć Marini pružaju učitelji i nastavnici ove djece.
Mnogobrjnim dodatnim i vannastavnim aktivnostima Marina se trudi da djeci pomogne sve ono što na času nisu uspjela da nauče.
-Ne mogu svi da znaju matematiku. Neka djeca lijepo crtaju. Podržimo ih u tome. Svoj program rada prilagođavam prema potrebama djece. Slaba sam na seosku djecu. Imaju i ona danas sve, ali treba da vide još dosta, a to škola može da im omogući. Djeci u gradu je sve dostupnije, ničeg nisu željna – kaže Marina.
Pohađa seminare, razne kurseve, a sve u cilju edukacije i unapređenja znanja kako bi djeci pružila što više i pokazala da kada ona može da uči cio život mogu i oni, jer kako kaže, djeca vole da kopiraju odrasle. Ove godine odbila je ponudu za posao učiteljice u barskoj osnovnoj školi iako je vjerovala da nikad u životu neće odbiti ponudu za posao koji voli najviše na svijetu.
-Ne poznajem direktora u toj školi koji me je pozvao. Ne znam kome me preporučio,moji učenici,kolege… Nisam mogla da prihvatim. Ja sam porodična žena i teško je donijeti odluku o preseljenju – ističe Marina.
Iako do sada nije ništa objavljivala voli da piše za svoju dušu. Kaže da je njen dan kratak za sve aktivnosti koje ima.
Na pitanje kada joj je najteže bilo do sada Marina odgovara da je to bio period kada je najmlađeg sina sa osam mjeseci povela u vrtić jer je morala da krene od septembra da predaje u OŠ “Mihailo Žugić” u Odžaku.
Uz pozitivan stav i razmišljanje, Marina odlično balansira porodičnim i profesionalnim obavezama, pokazujući da može da bude podjednako uspješna učiteljica, dobra majka, supruga, kćerka, sestra, snaha…
S.Z.
Tekst obajvljen u “Pljevaljskim novinama” 15. januara 2023. g.
