Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
– Turizam počiva na ljudima i kvalitetu
– Dvomilionsku metroplou zamijenio metropolom ljepote i prirodnog bilja
Jedinu šansu za sezonsko zapošljavanje stanovnika sa područja Pljevalja, Žabljaka i okolnih mjesta na sjeveru Crne Gore pruža nekoliko firmi koje se bave turističkom djelatnošću. Vlasnik „Tara river express“ Miroslav Šljivančanin(49) preko ljeta upošljava i do 40 ljudi u uslužnoj djelatnosti. On je među prvima koji su pokrenuli turizam na ovomprostoru i u tom poslu je već dvije i po decenije. Turistima koji iz cijelog svijeta dolaze da uživaju u ljepotama najdubljeg kanjona u Evropi Šljivančanin nudi usluge splavarenja,
džip ture, zip lajna, a na svom imanju ima restoran, kamp i auto kamp.
U zaseoku Budečevica, u kome je prije 20 godina bilo preko 30 stanovnika, sada je svega četvoro. Tokom godine Miroslav tu provede 11 mjeseci, a tokom ljeta sa njim je i njegova porodica i svi su uključeni u posao. Kaže da je posao izuzetno težak, traži stalna ulaganja, odricanja i podrazumijeva veliki entuzijazam. Godinama je živio u Beogradu, a onda je odlučio da se za stalno vrati u kanjon Tare, rodno selo Budečevicu, i unapredi poslovanje.
– Prijem radnika počinje od aprila, kada nas bude 7, u maju nas je već 10, u junu 20, a u julu i avgustu ove godine biće preko 40 zaposlenih. Ima mogućnosti za produženje sezone, koja traje od aprila do septembra, jer se dešava da u avgustu tražnja prevazilazi naše kapacitete – priča Miroslav, i dodaje da se eko turizam dešava uglavnom u predjelima koji su „kraj svijeta“ za ljude iz velikih gradova, tako da najveći broj turista dolazi po preporuci i živoj riječ. On kaže da se kod njega gosti često vraćaju i dovode nove goste, roditelji pošalju svoju djecu, što je znak dobrog poslovanja. Kanjon rijeke Tare je lokalitet koji je najbogatiji ljekovitim biljem na planeti, sav je obrastao vegetacijom, a u njemu je preko 500 speleoloških objekata, što mu daje posebnu čar, priča Miroslav ističući i obilje zanimljivosti koje mogu da isprate očekivanja turista. Zbog toga se u pružanju usluge, kaže on, ne smije ići na uštrb kvaliteta. Omladina više traži adrenalin, pa oni koji su za avanturu dolaze u aprilu, dok tokom jula i avgusta, kada je vodostaj niži, dolaze oni koji više vole da uživaju u miru i ljepotama Tare.
– Sam most je priča za sebe, takoreći dovoljan da privuče turiste. Ne možemo ga u potpunosti svrstati u arhitektonski turizam, jer je on srastao sa prirodom. Imamo na tržištu da ponudimo nešto što je veoma atraktivno, a to je splavarenje rijekom Tarom, kao veoma sadržajno, jer tu je izvor Ljutice, najjače vrelo Evrope sa hiljadu litara vode u sekundi u ljetnjem periodu, tu je prolazak ispod luka mosta, Trešnjički bukovi, Manastir Svetog Arhanđela Mihaila. Nedaleko od prve tačke splavarenja nalazi se svetilište feničanskog boga Mitre, kod Žugića luke, tumul iz bronzanog doba…- priča Šljivančanin,
te dodaje da bi moga da se razvije i arheološki turizam. Njegova firma to nudi kroz agenciju u okviru džip ture, u okviru koje obilaze te lokalitete i upoznaju turiste sa njima.
On ističe da se trudi da osoblje gostima prezentuje ta bogatstva, a turisti se oduševljavaju takvim pojedinostima.
Turizam počiva na ljudima, tvrdi Miroslav, te napominje da se sve može napraviti uz pomoć novca, ali ako nema obrazovanih ljudi iz oblasti turizma iz svih nivoa, u koje država treba da ulaže, onda nastaje problem.
– Osluškujući tržište pravim korak unazad, pa sad adaptiram sobe da ih vratim na ono vrijeme kako su izgledale prije Drugog svjetskog rata, jer to gost traži. Turista, ako već putuje, želio bi da doživi nešto što nema u svakodnevnom životu. Mi se sa razvijenim zemljama ne možemo takmičiti u tehnološkim dostignućima, ali zato trebamo da
koristimo svoje prirodne resurse – kaže Miroslav.
Od davnina su ljudi koji su naseljavali ovaj prostor rijeku Taru koristili, prelazili preko nje, njom putovali. Miroslav se tog vremena ne sjeća, s obzirom da je u vrijeme njegovog odrastanja već postojao most, a rijeka je bila za kupanje i druženje.
– U stara vremena plovilo se Tarom od sela do sela, dok su sela bila naseljena. Postoji jedna čitava priča o transportu drvne građe rijekom koja je sječena u šaranskim šumama. Tu je preuzimana je na panju, a balvani su plovili u pilanu Makiš, kod Beograda. Tada nisu postojale brane na Drini i plovidba je bila iz Tare u Drinu, a iz Drine u Savu. To je bio trift, a radnici su se zvali triftari. Njihov posao je bio jako rizičan, a dosta onih koji su radili na transportu su poginuli. Dosta je mjesta na Tari koji su ime dobili baš po tim utopljenicima, a tako se radilo sve do Drugog svetskog rata – priča Miroslav.
Iako je posao pun izazova, Miroslav ima dosta planova. Troškovi su ogromni, a u okruženju nema radne snage, pa su prinuđeni da radnicima organizuju smještaj i prevoz, dok država sve radi da poslovanje na ovom prostoru učini neisplativim. Miroslav bi
mogao lagodno da živi do kraja života ukoliko bi se odlučio da proda svoju zemlju u kanjonu Tare. Ipak, kaže, postoji nešto šro je vrjednije od novca, a to su korijeni jer je Miroslav treća generacija Šljivančanina koji se bavi ugostiteljstvom na najljepšim mjestu
tik uz most na Tari. Kao predsjednik Udrruženja raftera Miroslav kaže da će pokušati da zaštite svoje poslovanje koje im ugražavaju „strani“ rafteri koji ne podliježu plaćanju naknada, taksi i poreza i zbog toga pružaju iste usluge kao po duplo nižim cijenama, zato
očekuju da držva bude ista prema svim pružaocima usluga.
K. Bjeković
