Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Vodeći se izrekom “Vivere militare est” (Život je borba) Mladen Jegdić (34) prebrodio je mnoge životne izazove. Okolnosti su se postavile tako da je u životu mnogo puta morao da pravi nove izbore i planove. Shvatajući život tako, postavljajući sebi nove ciljeve i zadatke, uspijevao je da se izbori sa izazovima i ostvari se na brojnim poljima. Poslednja četiri mjeseca živi u Kini, gdje radi kao košarkaški trener. Rad sa djecom ga ispunjava, naučio je da bude dobar psiholog i pedagog, a sebi nije dozvolio da “odraste”. Vitak, visok 193 cm, dječačkog lica, komunikativan, pun dobre volje i smiren, izgleda kao bezbrižan i zaštićen dječak, ali zaštićen samo ljubavlju kojom su ga kao jedinca obasipali roditelji, tetka, baka. Bezbrižno djetinjstvo u Sarajevu, u kome je rođen, prekinuo je ratni vihor. Sjeća se boravka u izbjegličkim kampovima u Sloveniji i Srbiji, boravka kod rođaka, da bi na kraju porodica utočište našla u Pljevljima, za koja ga vezuju uspomene na školske dane, pomaganje roditeljima i prvi zarađeni džeparaci.
– Od moje devete godine, kada smo 1992. godine izašli iz Sarajeva počela je borba moje porodice. Kada smo 1994. godine došli u Pljevlja nismo imali ništa. Otac Mirko i majka Snežana fakultetski su obrazovani, u Sarajevu su bili na visokim funkicijama i vodili smo miran i lagodan život. Otac je bio marketinški direktor “Mladost BiH”, direktor sportskog centra “Partizan” u Zaostrogu, a majka zaposlena u Opštini, a bila je i član predsjedništva Omladine BiH. Uprkos tome što u Pljevljima nismo imali ništa, oni su pokušali da nešto stvore i ovde, jer smo morali da nastavimo da se borimo. Otvorili su prodavnicu na pijaci, od koje smo živjeli sve dok roditelji nisu otišli u panziju. Pred penzionisanje prodali su, ispod tržišne vrijednosti, stan na Marin dvoru i kupili stan u kući na Gukama – priča Mladen koga je sportom inficirao otac Mirko, a košarku je počeo da trenira u sarajevskoj “Bosni” 1989. godine.
Mladen je završio Visoku sportsku i zdravstvenu školu u Beogradu. Zbog toga što roditelji nisu mogli da finansiraju njegovo školovanje, vrlo rano je počeo da radi i zarađuje. Nije imao izbora, kaže, mogao je da se zaposli u Beogradu i da nastavi školovanje ili da se vrati u Pljevlja, što nije želio.
– Vrlo rano sam spoznao da nisam dovoljno dobar da bih se bavio vrhunskom košarkom. Uprkos tome, želio sam da ostanem u tom sportu, pa sam odlučio da se oprobam u onome što je druga strana sporta, kako od nekoga napraviti košarkaša. Zbog toga sam 2001. godine upisao Visoku sportsku i zdravstvenu školu u Beogradu i u KK “Mladost Zemun” odigrao prvu polusezonu, a kasnije ostao da pomažem u klubu. Posle nekoliko godina, prvi profesionalni angažman dobio sam u Crvenoj zvezdi – kaže Mladen, koji je kao trener mlađih kategorija u tom klubu proveo tri godine. Uz osmijeh priča kako je, iako je cijelog života bio i ostao zvezdaš, iz Crvene zvezde prešao u Partizan kada je otvorena regionalna škola košarke u Skoplju.
– U tom klubu sam se zadržao tri godine, ali krunom karijere smatram angažman u najstarijem makedonskom košarkaškom klubu „Vardar“, koji je u protekloj sezoni proglašen za najbolji klub mlađih kategorija u Makedoniji. “Vardar” je odvijek je bio rasadnik talenata, i posebeno mi je zadovoljstvo to što smo uspjeli da mu povratimo stari sjaj. On nije toliko značajan u seniorskoj, koliko je u mlađim kategorijama, jer su svi uspješni makedonski košarkaši u jednom trenutku trenirali u tom klubu – priča Mladen kome su nakon uspješne sezone iz kluba ponudili novi ugovor, ali je zbog dobre ponude u Kini, ovaj ugovor odlučio da odbije.
U Skoplju je živio šest godina. Imao je stabilan posao, poprilično dobre finansije za naše uslove, tamo živi njegova dugogodišnja djevojka, dobre pozicije u klubu, a ljudi koji vode klub su njegovi dugogodišnji prijatelji… Bilo mu je teško da se odluči da prekine takvu sigurnost i da nastavi dalje. Kaže da je želja za novim početkom i upoznavanjem nečeg novog presudila da se odluči na takav potez.
– Oduvijek me je privlačila istočnjačka kultura, a odmalena imam želju da obiđem svijet. Možda moja odluka baš i nije u sklopu naših okvira i razmišljanja, sa 34 godine bih vjerovatno trebao da zasnivam porodicu i mislim na sigurnost, a ne da odem tako daleko. Ipak, ne bih volio da pogledam iza sebe nakon 20 godina, i pomislim kako sam imao priliku da živim u metropoli kao što je Peking, a to nisam iskoristio – kaže Mladen koga je na angažman u kineskoj košarkaškoj akademiji “Show one” uputio prijatelj.Radi u kompaniji koja je u ekspanziji. Kaže daKinezi imaju sasvim drugačiji pristup košarci. Samo u Pekingu sa tri hiljade djece radi 26 trenera, od kojih je 18 iz Srbije, a Mladen je jedini iz Crne Gore. Nalaze vremena za druženje. Dimenzije života su drugačije. Kinezi totalno drugačije posmatraju sport od nas. Imaju sportove u kojima su velesila i institute za pravljenje vrhunskih igrača. Košarku doživljavaju kao olakšanje posle napronog dana, rekreaciju. Obzirom da radim sa djecom, oduševilo me to što za njih nije uspjeh u životu da postanu vrhunski sportisti ili poznate ličnosti, več svi žele da postanu doktori, piloti, inženjeri – priča Mladen, ističući koliko ozbiljno Kinezi doživljavaju fizičku aktivnost, kada krene na posao, veliki broj sredovječnih ljudi koji žive u njegovoj zgradi ujutru vježbaju gimanstiku ili taj či, a u školama se veoma vodi računa o razvijanju fizičke aktivnosti. Začudilo ga je što svakog dana u isto vrijeme djeca u školi vježbaju sletovske vježbe.
O životu u Kini Mladen priča sa oduševljenjem. Posebno ga oduševljava njihova smirenost, kultura, uređenost sistema. Uz smijeh prepričava anegdote, čudne običaje sa kojima se susreo, situacije u kojima se našao… Posebno mu se dopao način na koji se vaspitavaju djeca, smatra da ih roditelji uče pravim vrijedostima i da rade sve ono što se kod nas polako zaboravlja.
– Vlada poseban oblik kapitalizma koji je potpuno u okvirima države. Ima nezaposlenih, ali je ogromna potražnja za poslom i akumulacija kapitala. Oduševilo me i to što je grad nevjerovatno bezbjedan, mjere obezbeđenja su ogromne, a o politici i vladi se vrlo malo priča. Ljudi su mirni i jako ljubazni, zanima ih vrlo malo stvari mimo Kine, mada sam primijetio veliku amerikanizaciju društva. Izražena je nacionalna svijest, a iako je Peking metropola i postoje svi svjetski brendovi i prodavnice, proizvodi sa zapada su veoma skupi – priča Mladen objašnjavajući koliko je Peking ogroman, ali kako uprkos nevjerovantnim gužvama u gradu sve besprekorno funkcioniše.
Najljepše uspomene nosi sa putovanja. Obišao je gotovo cijelu Evropu i dio Azije. Posebno lijepo iskustvo veže ga za košarkaški kamp KK “Baskonia” (Tau keramika) čiji je dio već pet godina, pa u vrijeme njegovog trajanja mjesec provodi u Španiji, gdje je obišao dosta gradova, upoznao njihovu kulturu i stekao prijatelje. Putujući je, kaže, shvatio kakav ljudski potencijal ima naše podneblje. Geneza i mentalitet ljudi našeg kraja u dodiru sa evropskim sistemima vrijednosti, ističe Mladen, daju odlične rezultate. Ipak, zatvorenost i nespremnost na promjene većeg dijela stanovništva stvaraju kočnicu koja ih sputava da napreduju.
Iako je u Pljevljima proveo gotovo najmanji dio života, a vrijeme i okolnosti bili su dosta teški, smatra ih rodnim gradom i nosi u izuzetnom sjećanju. Tu je završio Osnovnu školu “Ristan Pavlović”, a kasnije i Gimnaziju “Tanasije Pejatović.” Trenirao u KK “Rudar Sjever”, kako kaže, u vrijeme renesanse pljevaljske košarke.
– Uvijek se trudim da napravim neki petogodišnji plan za budućnost, posebno profesionalni, ali dosta stvari radim po instinktu. Volio bih da ostanem nekoliko godina u Kini. Ipak je to civilizacija koja traje deset hiljada godina i možemo mnogo da naučimo od njih, u svemu – zaključuje Mladen koji je krajem januara sa djevojkom otišao za Peking.
Primjer bobe sa zagađenošću
Koliko su svijest ljudi i način života drugačiji, lako je vidjeti na načinu na koji se Kinezi bore sa problemom zagađenja. U vrijeme velike zagađenosti, gotovo svi ljudi na ulicama nose maske, a one se kupuju na svakom koraku. Našim ljudima je lakše da se razboljevaju od ozbiljnih bolesti, nego da drugima sa maskom izgledaju čudno, obašnjava Mladen.
– Ova zima bila je dosta blaga, jedino što često duva jak vjetar. Kako Kinezi kažu, kad nema vjetra ima zagađenja, kad nema zagađenja vjetrovito je. Oko tri, četiri nedelje zagađenost u Pekingu bila je zaista velika.Vlada porukama alarmira građane, daje tačni podatke o prekoračenjima i apeluje da se što manje izlazi iz kuće. U danima kada vlada crveni alarm, otkazuju su časovi, škole ne rade, savjetuje se da niko ne izlazi napolje. A u kućama uglavnom svi imalju pročišćivače vazduha, jer je zagađenje vrlo opasno i ako se boravi u kući. Najveći uzrok zagađenja u Pekingu su fabrike koje se nalaze u gradu i ugalj, ali se problem ubrzano rješava – priča Mladen.
K. Bjeković
