Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Životne nevolje i zavjet vjere
Svaki čovjek osjetio je sopstvenu nemoć da promijeni čudan splet bolnih dešavanja u sopstvenom ili životu bližnjih. Neki se predaju tuzi, neki pribjegavaju ljudskoj pomoći u obliku gatanja, vračanja, čitanja zvijezda i horoskopa, neki postaju agresivni optužujući čitav svijet za probleme a rijetki se iskreno s vjerom i nadom obrate Bogu, koga u svim religijama vjernici nazivaju ljubavlju i tvorcem života. Molitva znači moći svojom ljubavlju primiti u srce sve ljude, silazak neba u dušu, smiještanje Presvete Trojice u srce, kao što je rečeno: „K Njemu ćemo doći i kod Njega ćemo se nastaniti“(Jn.14, 23). Mnogi Pljevljaci čuli su priču, za koju su smatrali da je legenda, o snazi vjere čovjeka kome je petoro djece tek što se rodi umiralo. Skrušeni otac sav svoj bol pretočio je u molitve Bogu i njegovim ugodnicima i nakon hodočašća do Ostroga rodilo se sedmoro djece koja su preživjela. Tokom litije iz Manastira Dubočice, praunuka čovjeka koji je srce svoje povjerio Gospodu, pokazala mi je kuću i ispričala ovu kratku priču o pradjedi Milanu Joksoviću, Pljevljaku, koji je živio početkom 20. vijeka u Otilovićima.
Uz pomoć telefona svijet je postao malen pa sam tako u jednočasovnom razgovoru sa potomcima Milana (rođen 1892. g) i Zorke (rođena 1896.g od Tešovića) sinom Dragom (95) koji živi u Beogradu, kćerkama Ljubicom (90 ) i Vojkom (81 ) iz Novog Sada, slušala sjećanja o požrtvovanosti i blagosti divnog oca Milana. Ostala je žal što ih je život rano odveo od roditeljske kuće i što niko od djece nije dostojno nasledio njegov put istinskog vjernika.
Milan i Zorka vidjeli su se na vašaru za Trojčindan 1912. godine, uveče stigli u Otiloviće i odlučili da život provedu zajedno. Mama Zorka, tada je imala 16 godina, pričala je da je porodica Jovana i Marije Joksović, rođena Gačević, bila ugledna porodica i sa dobrim imetkom, a na imanju je bilo mnogo stoke sa šest pomoćnih radnika. Milan je imao dvije sestre Rosu, udatu u Srbiju,a Anđelija je preminula mlada. S ljubavlju i mladalačkim elanom stvarali su porodicu. Djeca Milana i Zorke rađala su se normalno ali nisu živjela ni po jedan dan. Strašna tragedija se desila 1918. godine kada je, od španjolske gripe, za sedam dana preminulo troje u kuću Joksovića – dijete, djed Jovan i Zorkin brat blizanac Tadija, koji je bio u gostima.
Kada je majka Zorka ostala trudna šesti put sa bratom Stankom neko je roditeljima rekao da pođu na sveštanje crkve Svete Petke u Pljevljima 27.10. 1927. godine. Došli su u crkvu, pričestili se. Milan je ostao da razgovara sa vladikom pećkim Jerotejem Gavrilovićem posle ceremonije sveštanja i oca je uputio da promijeni navike i način života, bude vjernik koji posti srijedu i petak, sve poste, da se moli Bogu ujutru i uveče, prije svakog jela i da živi tako da nikom ružno ne pomisli niti naudi ni riječima ni djelima, pričaju djeca.
-Bio je odan i požrtvovan vjernik, ja ne znam da je neko tako tada živio. Otac Milan važio je za časnog i poštenog čovjeka koji se trudio da nekog ne uvrijedi, ne slaže, ne opsuje. Sve je podnosio sa dobrim raspoloženjem. Bio je guslar, učesnik je i Mojkovačke bitke, i znao je mnogo narodnih pjesama. Rano je lijegao i rano se budio i meni je duboko ostala urezana u sjećanje njegova tiha pjesma uz zvuk gusala, tako da i danas kada čujem gusle imam poseban osjećaj, priča najmlađa Vojka.
Rađala su se zdrava djeca Stanka, Stanko, Drago, Draginja, Ljubimir, Ljubica i najmlađa Vojka, od kojih je Milan dobio 16 unučadi. Od tog čina u crkvi sva su djeca bila zdrava i odrasla. Došao je rat i u partizane su otišli Stanko (bio major u miliciji u PG) i Drago (nije se vraćao kući posle rata, dobio je službu u BG, završio Višu vojnu akademiju i penzionisan kao pukovnik), Ljubo je ostao u Pljevljima (završio vanredno srednju ekonomsku školu i Ekonomski fakultet 1969. Godine, radio kao direktor Šuplje stijene i završio radni vijek na mjestu direktora Pošte). Kćerke su osnovale svoje porodice.
Bila sam mezimica jer me majka rodila u 49. godini života, kada je imala djecu na ženidbu i udaju, zbog čega je u to vrijeme osjećala stid i sramotu, priča Vojka koja je samo četvrti razred završila u Otilovićima a ostale u Pljevljima, gdje je 1959. godine završila Gimnaziju a zatim Višu pedagošku u Beogradu (biologiju i hemiju). Porodica je bila povezana, brat Drago je snosio troškove Vojkinog školovanja u a Pljevljima je stanovala kod Ljubice. Svi su znali za porodičnu bol ali su se više bavili životom nego preminulim. Svakodnevne molitve oca Milana bile izvor sigurnosti za njihovu porodicu.
-Koliko se otac promijenio nakon obećanja vladici, koliko je on sebe ulagao da bi očuvao nas djecu, to je dirljiva priča. On je tri puta išao iz Pljevalja pješke da se pokloni i zahvali Svetom Vasiliju. Pamtim poslednji treći put kada je pošao za Ostrog. Putovanje je trajalo 30 dana, a desilo se oko 1960. godine kada je otac imao preko 60 godina. Ispraćali smo ga da ide na važan i značajan put, ništa nismo znali kako mu je u putu, ima li hrane, jer nije bilo telefona ni pisama, jednostavno smo ga čekali da se vrati. Očinsko srce našeg oca bilo je veliko pa je nakon jednog pisma od brata Draga, pedesetih godina, u kome je pisalo da je ranjen, otac krenuo pješke za Beograd i stigao bez vozne karte, negdje ga je primio kamion, negdje kočije. U Vojnoj komandi tražio je sina a brat je bio u nevjerici kada ga je vidio, prisjećaju se Milanova djeca dodajući da je tada narod bio gostoprimiv i primao na hranu i spavanje komšije koje su dugo pješačile do svojih sela.
Djeca kažu da je otac bio izuzetno častan i moralan čovjek koji nije mnogo pričao i nije nametao svoje stavove, moraš ovako, niti usađivao vjeru u Boga, nego je pustio da sami biraju svoje puteve.
-Tako ponekad osjećam grešku zbog toga jer u školi u to vrijeme se vjera nije pominjala. Bio je Ilindan a ja vezla jastučić kada je došla strina i vidjela me i kazala „pa Milane šta ovo radiš“. Otac je smireno odgovorio: „Ona je mlada Bog će joj oprostiti“. Toliko je bio strpljiv i svi smo ga voljeli i cijenili. Nikad nismo ništa loše doživjeli u porodici, priča Vojka sjećajući se jednog olujnog dana punog strepnje i nevremena kada je otac čuvao stoku u planini i tek se pojavio u večernjim satima. Na zabrinuto pitanje majke je li bio ko sa njim odgovorio je: „Jeste, pa Bog je bio sam mnom“. Djeca kažu da ne pamte da su srela u životu takvu odanost vjeri i crkvi. Svako dijete je kršteno a Nikoljdan, porodična slava, slavila se do 4.jula 1975. godine, kada je otac preminuo a majka je sedam godina kasnije 5.jula.
Djeca se sjećaju kako je Milan u starosti nakon operacije u Beogradu tražio posnu hranu srijedom i petkom. Imao je razumijevanja za svakog čovjeka ali od svog zavjeta Bogu, molitve i vjere nije nikada odstupio. Zahvalni smo našem ocu i on je za nas djecu naš svetac koji je bdio nad nama pun blagosti i razumijevanja, kažu potomci Milanovi koji u poznim godinama pamte očevu ljubav i njegovo pouzdanje u Boga i Svetog Vasilija Ostroškog.
V.M.
Tekst objavljen u PV novinama
