Dobar život je proces, a ne stanje. To je putovanje, a ne odredište, napisao je Carl Rogers. Naša sagovornica Dženana Muslić, mr psihologije, je, čini se, i te kako toga svjesna, jer se trudi da svoj život obogaćuje svakog dana, da unosi radost sebi i svima oko sebe. Teži ka novim izazovima, svjesna poteškoća na koje može naići, ali uvjerena da ih može prevazići spremnošću za rad, napredovanje i uspjeh. Strpljiva je, staložena, vrijedna, komunikativna, uvijek spremna da sasluša, pomogne.
Nedavno je imenovana za direktoricu JU Dom za stare “Pljevlja”.
– Još od drugog razreda Gimnazije “Tanasije Pejatović” zacrtala sam da ću da studiram Psihologiju. Nisam promijenila odluku do završetka. U Sarajevu sam završila fakultet, diplomirala i magistrirala na temu humora. Imala sam divne profesore, a na fakultetu sam spoznala i mijenjala sebe. Bilo nas je 40 kolega iz svih krajeva, Bosne, Crne Gore, Hrvatske, sa kojima sam i danas u kontaktu i velika smo podrška jedni drugima za sve što treba – priča Dženana sa osmijehom, srećna i ispunjena kako svojom profesijom, tako i porodicom.
– Imali smo na fakultetu praksu u školama, organizacijama, psihijatrijskoj bolnici. Bila sam među prvim volonterima NVU “Zračak nade” i tako sam još na studijama započela sam da volontiram. Voljela sam sve da isplaniram, da na vrijeme položim ispite, kako bih u Pljevljima provodila što više vremena, gdje su mi živjeli majka i nana. Zbog njih sam se vratila u Pljevlja – ističe Dženana i dodaje da joj porodično okruženje najbitnija oaza mira i sreće, pa i dok je studirala stanovala je kod ujaka.
Kaže da je sa 5 godina ostala bez oca, a majka je radila po cio dan u poslastičarnici, pa je ona ranije odrasla. Majka je vaspitavala još od malih nogu da zna svoje obaveze i odgovornosti. Nakon završeka fakulteta Dženana je započela pripravnički staž u Centru za socijalni rad u Pljevljima, gdje je radila deset godina, kao voditelj slučaja, najviše sa maloljetnicima, a kasnije i osobama koje su doživjele nasilje u porodici, razvode.
– Volim svoj posao i rad sa ljudima. Trudila sam se koliko mogu da ohrabrim ljude, ima raznih situacija. Nekad je dovoljno da ih saslušam, da mi ispričaju svoju životnu priču. Kroz razgovor sa ljudima, otvaraju im se, možda neki drugi putevi – naglašava Dženana, koja je 11 godina u harmoničnom braku. Suprug Edin je njena velika podrška, a kćerke Umu, Aju i Enu, vaspitava da budu dobri ljudi, da poštuju starije, pomažu, da uvijek pozdrave sve ljude koje sreću u ulici u kojoj žive. Dženana je tako vaspitavana u porodici Vrević, a ona to vaspitanje prenosi na svoje kćerke. Danas je vrijeme izazovnije i djeca su prezaštćena od roditelja. Mislim da to nije dobro za njihovu samostalnost. Roditelji bi trebalo djeci da budu model od kojih će usvojiti obrasce ponašanja. Učim djecu da shvate i vide da se rad i trud isplate i da uspjeh tada neće izostati. Da moraju da rade na sebi, da se školuju, i nadograđuju znanje. Školski program je obimniji, pa roditelji moraju više kod kuće da rade sa djecom. Danas djeca imaju manje inicijative i motivacije. Bitna mi je porodična dinamika.
– Svaki dan je obavezan zajednički ručak sa suprugom i kćerkama, razgovor o svim dešavanjima tokom dana, ali dajemo prostor jedni drugima, i svako ima svoje vrijeme za sebe. Uveče čitamo priče pred spavanje. Ja imam slobodno vrijeme uveče kada kćerke odu na spavanje. Tada volim da čitam, da sam u toku sa svim novitetima svoje struke – kaže Dženana.
Voli da napreduje u svojoj profesiji, pa je tako uz rad u Centru za socijalni rad položila dvije godine za porodičnog terapeuta. Po njenim riječima, osim supruga, veliku pomoć ima od svekrve i majke. Dženana živi sa porodicom u istoj kući sa svekrom i svekrvom. Ističe da imaju odnos poštovanja i uvažavanja i da nikada za 11 godina zajedničkog života, sa svekrvom nije imala ni jedan konflikt.
– Prije pet godina javila sam se na konkurs za radno-okupacionog terapeuta u Domu za stare. Kada se ukazala prilika htjela sam da promijenim ambijent. Koleginice u Socijalnoj službi pružile su mi podršku, tako da sam se brzo adaptirala, kako sa kolegama tako i sa korisnicima. Korona je ostavila dosta traga na naš život i rad u Domu. Karantin, odvojenost od porodice, korisnici takođe nisu mogli da viđaju porodice. Ali uspjeli smo u prvom talasu da sačuvamo korisnike – ističe Dženana. Korisnici su je zavoljeli i prihvatili kao člana svoje porodice, a Dženana se trudi da im uljepša život u Domu, kao i svi zaposleni u ovoj ustanovi.
– Veliki je teret na zaposlenima, medicinskom osoblju, njegovateljicama, spremačicama. Higijena u Domu je na visokom nivou. Korisnici vole aktivnosti. Zato se trudimo da ih animiramo, organizujemo što više kulturno-zabavnih aktivnosti, terapijske zajednice na kojima o svemu pričamo. Sada organizujemo proslavu povodom Osmog marta. Prošle godine smo imali više izleta, u aprilu slavimo Dan osnivanja Doma za stare. Važna je saradnja sa porodicama korisnika i kao i redovan kontakt – objašnjava Dženana.
Dženana je na mjestu direktorice Doma za stare od 12. februara ove godine. Na ovo mjesto došla je sa porodiljskog bolovanja, nakon rođenja treće kćerke Ene.
– Kapacitet Doma je 60 mjesta. Mjesta su popunjena a imamo i listu čekanja. Sad nam je u planu registracija ambulante za primarnu zdravstvenu zaštitu. Od sada ćemo imati dva ljekara svakodnevno u Domu, a za specijalističke preglede izlaze nam u susret Dom zdravlja i Bolnica. Bilo bi dobro kada bismo imali naše auto za prevoz korisnika kojima su potrebni specijalistički pregledi. Pri Domu za stare je organizovan i Dnevni boravak u Ulici Ivana Milutinovića gdje je prijavljeno 13 korisnika koji imaju obezbjeđen jedan obrok i sitno posluženje, dok trenutno šest korisnika koristi ovu uslugu – naglašava Dženana.
Kako kaže, od početka rada u ovoj ustanovi imala je korektan odnos sa kolegama, pa će se truditi da tako i dalje ostane.
– Znam da ću od sada imati više obaveza, ali spremna sam da radim. Trudiću se da poboljšamo uslove u Domu koliko bude u mojim mogućnostima. Trudiću se i da sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja i dalje sarađujemo kao i do sada – zaključila je Dženana.
S.Z.
Tekst objavljen u “Pljevaljskim novinama” 1. marta 2024. godine.