Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Čovjeka uvijek ostavi bez daha ljepota zimskog pejzaža dok prolazi pored nedirnutog snijega koji svjetluca, kao da je posut kristalima u kojima se ogledaju sunčevi zraci, a plavo nebo budi radost. Sjaj snježnog prekrivača presjeca tek pročišćeni lokalni put na visoravni u selu Obarde, udaljenom 18 km od grada. U selo stižemo 4. februara, a dan ranije opštinsko preduzeće Lokalni putevi prvi put je ove godine pročistilo snijeg, kažu mještani, iako je školska godina počela 31. janura. Put je očišćen neravnomjerno, a teško se parkirati, osim na putu, jer nigdje nema proširenja. Od prošle godine u Obardama je ponovo otvorena škola, koja je bila zatvorena 11 godina, a u ovu školu idu osmogodišnji blizanci Milovan i Radovan Spajić, na ponos sela i njihovih roditelja Dragomira Draga (48) i Flore Lole (43) Spajić. Učenici zbog nepročišćenog puta dužine 4 km od graničnog prelaza Ranče, sniježnih nameta, nisu bili u mogućnosti da idu u školu, a od svih putnih pravaca u selu, samo je 100 metara njihovog puta ostalo nepročišćeno, kao i školsko dvorište. Kada smo stigli u Obarde sreli smo prvog komšiju Spajića koji polaže sijeno kravama, a uz sami put čekao nas je dječak radoznalog pogleda sa kojim smo došli do kuće u kojoj nas dočekuje nasmijana supruga Lola i pita zašto nismo ranije došli. Od prvog susreta sa porodicom Spajić prošlo je šest godina. U kući sada mnogo više radosti, smijeha, šale i veselja. Radovan ponosno navodi da imaju najviše stoke u selu: desetoro govedi, 20 ovaca, šest koza, kokoške, tri psa, zečeve. Dječaci malo ućute dok stariji razgovaraju i željno isčekuju svako pitanje. Još uvijek osjećaju sreću zbog velikih i bogatih novogodišnjih poklona koje su predstavnici Termoelektrane poklonili učenicima u Matarugama. U kutijama još čuvaju mnogo poklona: pribor za crtanje, kape, rukavice, igračke, sveske i notese, ogledalce, a Radovan kaže, da minđuše čuva za svoju buduću djevojku, a bojice za školu. Milovan kaže da voli muzičko, a Radovan srpski i matematiku. Roditelji hvale učiteljicu Mariju Jović koja putuje iz Pljevalja, a koja ne može da dođe u školu kada je put neprohodan. Ističu da ne bi voljeli da žive u gradu. Na selu im je, kažu, bolje. Srećni su, uživaju u odgajanju životinja, a pomažu i roditeljima na imanju koliko mogu.Tek kada su poklone uredno spakovali u kutije i vratili na svoje mjesto možemo da pričamo o životu na selu u 21. vijeku.
Iako su najmlađi i jedini bračni par koji ima malu djecu u selu, Drago i Lola nisu imali nikakve pomoći, niti su koristili kredite od Opštine ni od Ministarstva poljoprivrede, a djeca nemaju pravo na dječiji dodatak. Njihova najveća briga je kako da školuju djecu koja su prošle godine zbog korone malo išla u školu, a ove godine ne mogu zbog nepročišćenog puta. Tako sada uče uz pomoć učiteljice koja im putem telefona pomaže u nastavi, ali se boje da će to sve biti nedovoljno za kasnije razrede. Vrijedna porodica Spajić od mehanizacije ima samo kosačicu, a Drago kaže da je ranije imao traktor, kojiiz Pljevalja, a koja ne može da dođe u školu kada je put neprohodan. Ističu da ne bi voljeli da žive u gradu. Na selu im je, kažu, bolje. Srećni su, uživaju u odgajanju životinja, a pomažu i roditeljima na imanju koliko mogu.Tek kada su poklone uredno spakovali u kutije i vratili na svoje mjesto možemo da pričamo o životu na selu u 21. vijeku. Iako su najmlađi i jedini bračni par koji ima malu djecu u selu, Drago i Lola nisu imali nikakve pomoći, niti su koristili kredite od Opštine ni od Ministarstva poljoprivrede, a djeca nemaju pravo na dječiji dodatak.
Njihova najveća briga je kako da školuju djecu koja su prošle godine zbog korone malo išla u školu, a ove godine ne mogu zbog nepročišćenog puta. Tako sada uče uz pomoć učiteljice koja im putem telefona pomaže u nastavi, ali se boje da će to sve biti nedovoljno za kasnije razrede. Vrijedna porodica Spajić od mehanizacije ima samo kosačicu, a Drago kaže da je ranije imao traktor, kojida se u njenom rodnom selu teško živi, jer imaju malo zemlje koja je krševita, pa ne mogu da obrađuju, niti da drže stoku. U Albaniji Lola ima brata i sestru. Rijetko ih posjećuje, ne može, kaže, zbog obaveza na imanju, a vrijeme je korone. Poslednji put je bila na sahrani majke, prošle godine. Iako nije znala srpski jezik, Lola kaže da joj se Drago dopao čim ga je vidjela. Kada je sa roditeljima došla u prvu posjetu u Obarde, dirnuo je Dragov gest kada joj je ušla u kuću i kada joj je donio papuče. Dragova pažnja je Lolu uvjerila da je on čovjek koji želi porodicu i brak su počeli kada su se treći put sastali. Loli je učenje srpskog jezika bilo teško, ali sada sve razumje. Drago je služio vojsku na Kosovu i, kaže, znao je malo riječi albanskog jezika. Lola je uz pomoć zaova naučila da pravi pitu, krofne i gurabije, a Drago, kaže Lola, sprema najljepše ćeške, koje ranije jela.
-Mnogo radimo, ujutru u šest ustajemo. Ima posla i zimi i ljeti na selu – kaže Lola dodajući da bi im bilo mnogo lakše kada bi mlijeko prodavali, ali mljekara neće da dođe do njihove kuće. Drago ima dva brata i sestru, koji imaju svoje porodice, a on kao najmalađi, ostao je na selu da živi zbog roditelja. Nakon smrti roditelja živio je sam šest godina. Naučio je sve poslove u kući, i danas kaže često kuva za porodicu. Bio je uporan u namjeri da osnuje porodicu i danas ga okružuju srećna lica žene i djece.
– Išao sam 14 puta za četiri godine u Albaniju dok nisam našao pravu ženu. Uzeo bih taksi i raspitivao se u kojoj porodici ima djevojaka na udaju. Dva puta sam vidio Lolu prije ženidbe, jednom u Albaniji i drugi put kada je došla sa svojima u Obarde – iskreno priča Drago kome danas za porodicu ništa nije teško, da radi i da se bori, samo ga boli nebriga za život ljudi na selu.
– Teško je živjeti samo od poljoprivrede, ali zavisi i kakva je godina. Ova godina bila je sušna, kvalitet sijena je bio loš, a grad nam je uništio dosta povrća. Ostalo je oko tone krompira, sorte agrija, pa imam za prodaju. Stavili smo oko 50 metara jabuka. Ne prodajemo rakiju, sve što proizvedemo koristimo za naše potrebe. Ljeti kada je kosidba, kada dolaze gosti, popijemo – objašnjava Dragomir. Spajići zimi mogu da prodaju sir, dok ljeti nisu u mogućnosti da prodaju sve količine koje proizvedu. Nisu zadovoljni ni cijenom sira od 2, 90 evra, dok su cijene teladi kažu povećane na 3,80 evra žive mjere. Dragu i Loli je važno da su zdravo i zajedno a da djeca radosno odrastaju okružena ljubavlju i sigurnošću porodičnog doma.
Kažu ako nisu imali nikakvu pomoć od opštine i države da je red da djeca imaju redovno i besplatno školovanje, da se djeci omogući internat – stan i hrana kako bi mogla da se obrazuju jer kako da ih odvoje same sa 11 godina kada krenu u peti razred s obzirom da ne mogu u školu u Obardama udaljenu kilometar od kuće. Posle završenog4. razreda djeca bi trebalo da idu u 18 km udaljenu u matičnu školu u Mataruge ili u Pljevlja. Opravdana je briga Spajića i zato bi Opština trebalo i prije zvaničnog popisa da vidi koliko učenika sa sela ima redovan đački prevoz do škola, koliko puta su u nemogućnosti da dođu do škole. Bilo je potrebno otvaranje staračkog doma ali još više je potrebno otvaranje đačkog internata za djecu od petog razreda osnovne škole do četvrtog razreda srednje škole jer ako imaju problem u obezbjeđivanju redovne nastave učenici koji žive 18 km od grada kako je tek onim koji žive 40 km od Pljevalja?
Tekst objavljen u „Pljevaljskim novinama“ 15. marta 2022. g.
