Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Intervju sa prof. Salihom Selimovićem
Salih Selimović je istoričar, publicista i profesor iz Sjenice, poznat po istraživanjima islamizacije južnoslovenskih prostora, s posebnim naglaskom na demografske i migracione procese u Raškoj oblasti. Selimović je objavio šest knjiga i više od 70 naučnih radova. U njegovoj knjizi „Prilozi prošlosti Stare Raške“ navodi da su za islmizaciju prevladavali ekonomski razlozi i danak u krvi, te da je bilo i čestih slučajeva prelaska u islam zbog skrivanja od krvne osvete. Proces islamizacije se odvijao sporo i individualno, a rjeđe porodično. Kolektivnih prelazaka skoro da nije bilo. Dobitnik je Vukove nagrade za 2013. i Kočićeve nagrade za istu godinu. Rođen je 1944. u Tešnju u BiH.
S obzirom da vijekovima Srbi i Muslimani žive na istom prostoru, govore istim jezikom koga drugačije nazivaju, pjevaju iste pjesme , zašto su rijetki Muslimani kojima je nacionalnost Srpska, kada su odnosi pravoslavaca i islamista bili najbolji?
Istina, mali je broj muslimana koji se sada izjašnjavaju da su Srbi u nacionalnom smislu. Da bi to bilo još čudnija, znatan broj bosanskohercegovačkih muslimana koji su pripadali intelektualniom sloju, kao i sloju aga i begova, pa čak i uleme, javno su se deklarisali kao Srbi još za vreme turske i austrougarske vlasti kada je to bilo veoma opasno. Mnogi su zbog toga bili progonjeni. Za vreme Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije veliki broj muslimana se izjašnjavao kao Srbi, mada je bilo dosta i onih koji su bili neopredeljeni. Za vreme FNRJ i SFRJ to se bitno promenilo, jer se programirano radilo na rasrbljavanju Srba i stvaranju novih nacija kako bi Srba bilo što manje, navodno zbog opasnosti od njihove hegemonije. To je bila politika Kominterne koju su naši komunisti dosledno sproveli.
Kako je moguće da ljudi različite vjere i nacije, koji ne govore istim jezikom, žive u zapadnim zemljama bez problema, a na prostoru bivše SFRJ, gdje su bili jugosloveni, mješoviti brakovi, javilo se nepovjerenje i mržnja, da li istinski vjernici mogu da mrze?
To je, izgleda, neka naša specifičnost. Dugo su naše zemlje bile pod tuđinskom vlašću koja je i perfidno i otvoreno koristila onu staru poznatu Divide et Impera koja je univerzalno političko pravilo. Takva politika je naišla na plodno tle zbog verske različitosti, a većina ljudi je veoma osetljivi kada je u pitanju vera. S druge strane, došlo je i do identifikacije vere i nacije, što je takođe naša specifičnost. Oni koji su menjali veru u velikom broju slučajeva postajali su veliki neprijatelji svojim bivšim istovernicima. To je i inače najčešća karakteristika konvertizma. I oni koji su ostajali u staroj veri su sa prezrenjem, a često i sa mržnjom, gledali na te konvertite. Okupatori ili potencijalni aspiranti na naše prostore su to znali i vešto koristili. I nove nacije postaju ljuti neprijatelji one iz koje su se izdvojile.
Vaš naučni rad o islamizaciji i poreklu Muslimana na našim prostorima kako je prihvaćen kod sunarodnika i koliko se zvanična istorija u zemljama bivše SFRJ razlikuje?
U odgovoru na prethodno pitanje pomenuo sam pojavu konvertizma i izdvajanje novih nacija. Konvertiti i pripadnici novih nacija ne žele da se dokazuje i piše o njihovom stvarnom poreklu, njihovim pravim korenima. Zbog toga izmišljaju neku svoju mitologiju i istoriju koja nema validne istorijske izvore već se pišu pamfleti, publikuju razni falsifikati što su, najčešće, samo spiskovi lepih želja i političkih ciljeva. Ja se trudim da mojim terenskim istraživanjima, korištenjem arhivske građe i već publikovane literature predstavim širem auditorijumu mnoge činjenice koje se zaobilaze ili negiraju. Razume se da to nailazi na veliki otpor kod mojih Muslimana, jer oni sada žele da su Bošnjaci. Ja ne osporavam njihovo pravo da se tako izjašnjavaju, jer to granatuje i Ustav i drugi pozitivni zakoni. Ja samo želim da iznesem dokaze o korenima, jeziku, narodnim tradicijama, istom mentalitetu. Želim da se znaju i ne negiraju te istine kako bi narod mogao da se lakše i uspešnije brani od političkih zloupotreba i manipulacija kojima sebi neodgovorni političari obezbedili glasove i unosne funkcije. Čast izuzetcima, ali ne brinu se oni o tome što svoj narod usmeravaju protiv svojih doskorašnjih rođaka, prijatelja, komšija, kumova.
Kako će se istorija krajem 20. i početkom 21. vijeka na našem prostoru, kao i uticaj međunarodnih sudkih presuda o tim dešavanjima, odraziti na odnos Srba, Muslimana i Bošnjaka?
Nesporno je da su zločini činjeni na svim zaraćenim stranama, negde manje negde više. Nevinih sigurno nema. Utvrđivanje zločina i njihovih počinilaca je veoma važan i odgovoran posao za sadašnje ili buduće pomirenje. Postoji utvrđena procedura koja samo zahteva nezavisnost i objektivnost tužilaca i sudija. Ali, da nije onog ali, sve bi to bilo u redu. U procesu skupljanja dokaza i utvrđivanja zločina i zločinaca nije se pristupilo na zakonit i pravedan način. Tužioci i sudije su posebna priča, jer su pod snažnim uticajem političkih faktora, kako domaćih tako i stranih. Tako je pravda postala selektivna i unapred dogovorena. Takvim načinom rada istražnih organa, tužilaštava i sudova nema ni pravde ni pomirenja.
Nacija Bošnjak od kada datira i koliko se stanovništva islamske vjere izražava kao Musliman, Bošnjak, Srbin, Crnogorac?
Prvi put stanovnici Bosne su nazvani Bošnjacima dolaskom Turaka Osmanlija kao osvajača posle 1463.godine. Do tada su bili poznati kao Bošnjani,tj.stanovnici Bosne. Drugi put su to ime nametnili austrougarski okupatori posle 1878.godine i po treći put to ime je ponovo aktivirano 1993.godine na saboru u Sarajevu.Najveći deo muslimanske populacije se izjašnjava kao Bošnjaci, malo kao Muslimani, a veoma malo kao Srbi muslimani i Crnogorci muslimani. Srba muslimana, Crnogoraca muslimana i Muslimana sa velikim „M“ bi bilo mnogo više, ali ljudi zbog toga imaju neprijatnosti pa se to izbegava ili se skriva od javnosti.
Na koji način je moguće povratiti međusobno povjerenje ljudi na našim prostorima i zašto se danas na sam pomen riječi „Srbin“ pripisuju ljudima negativne etikete agresije i nipodaštavanja s obzirom na slobodarski duh naroda u dva svjetska rata, šta
biste poručili današnjim generacijama?
Sa žaljenjem moram reći da se poverenje teško vraća. U devedesetim godinama prošlog veka se dešavalo svašta. Desili su se mnogi zločini. To je dovelo do nepoverenja, a i neprijateljska propaganda putem medija i NVO su veoma doprineli tome, a i dalje to čine. Na Zapadu se znalo da će Srbi braniti raspad Jugoslavije za koju su dali ogromne žrtve u oba svetska rata i da su oni tradicionalno borbenog duha. Svi drugi su dali mnogo manje, a neki i ništa. Jedni su i jedva čekali da svoje republike proglase nezavisnim. Zato su Srbi unapred proglašeni krivcima za raspad Jugoslavije i navodnu agresiju na neke republike, jer su pokušali da spase Jugoslaviju ili da bar zaštite svoje sunarodnike kojih je bilo dosta u nekim republikama u kojima su postali veoma ugroženi. Ipak, ne treba klonuti duhom već se mora uporno i dosledno boriti za vraćanje tog poverenja. To se mora činiti na obe strane. To je upravo najvažniji zadatak sadašnjih generacija, jer mladi su budućnost, a mi stariji imamo obavezu i odgovornost da iznosimo istine i svetle primere iz prošlosti, zajedničkog života i tolerancije.
V.M.
Srbi islamske vjeroispovjesti
Najispravnije rješenje za naše muslimane jeste da budu ono što po porijeklu i jeziku i jesu, a jesu Srbi islamske vjeroispovijesti, kaže Salihović, smatrajući da će tada prestati razne zloupotrebe, politikantske igre i manipulacije muslimanima, od velikog dijela sopstvene elite i stranog faktora koji uvijek računa na vjersko-nacionalni momenat za stvaranje konfliktnih situacija.
Mnogi poznati muslimani smatrali su sebe Srbima, to su: Derviš-beg Ljubović, Omer-beg Sulejmanpašić Despotović, Mehmed Kurt, Salih Karabegović, Salih Kazazović, Ali-Riza Dautović, Avdo Karabegović Hasanbegov, Avdo Karabegović Zvornički, Osman Đikić i njegova sestra Hatidža, Smail-aga Ćemalović, Ibrahim Hadžiomerović, Ali Fehim Džabić, Asim Šeremet, Muhamed Mehmedbašić, Mustafa Golubić, Hasan Rebac, Šukrija Kurtović, Uzeiraga Hadžihasanović, Hamid Kukić, Mustafa Mulalić, Rešad Kurtagić, Derviš Šećerkadić, Mujo Pašić, Hasan Brkić, Osman Karabegović, Džemal i Šukrija Bijedić, Šefket Maglajlić, Midhat Muratbegović, Skender Kulenović, Omer, Avdo i Hamza Humo, Ćamil Sijarić, Derviš Sušić, Meša Selimović, Alija Konjhodžić, Ismet Pupovac, Emir Kusturica, Dževad Galijašević, Amir Čamdžić, Mehmedalija Nuhić i mnogi drugi. !
Tekst objavljen u PV novinama u 2019. godini
