subota , septembar 23 2017
Početna / Vijesti / Društvo / Nije stroga ali je objektivna

Nije stroga ali je objektivna

Verica Vranes

Dvadeset jednu godinu radi posao koji voli i smatra da je izabrala pravi poziv. Smisao njenog života su porodica i posao kojim se bavi.

Rođena je u Nikšiću, gdje je završila Filozofski fakultet – odsjek za profesora srpskog jezika i književnosti.

Profesoricu srpskog jezika i književnosti, Vericu Vraneš ispunjava rad sa djecom.

Roditelji su joj porijeklom iz Pljevalja, a njene tri sestre su takođe prosvjetni radnici.

– Majka je nas je savjetovala da učimo i postanemo svoji ljudi, da ne ostanemo domaćice kao ona. I danas, iako nije živa, njene riječi su mi ostale u sjećanju. Tako smo sve četiri završile fakultete i zaposlile se u prosvjeti. Od petog razreda sam znala da ću studirati književnost. Mnogo sam voljela profesoricu srpskog jezika koja je i uticala na moju odluku. Ponosna sam što su i tri moja đaka sada moje kolege, profesori srpskog jezika – priča Verica.

Prvo zaposlenje dobila je u OŠ „Salko Aljković“, kratko je radila u OŠ „Boško Buha“, a zatim u Srednjoj stručnoj školi. U OŠ „Salko Aljković“ Verica radi od 1992. godine, gdje je zamijenila, kako kaže „divnog čovjeka i profesora pokojnog Boška Milikića“, koji joj je u nasledstvo ostavio bilješke koje su bitne za svakog profesora.

– Ovaj posao volim i radim sa ljubavlju. Najviše volim kada su djeca kreativna, kada svi učestvuju na času i imaju stvaralačkog duha u sebi; kada se pretvaraju u likove koje obrađujemo. Tada učionicom prošeta neka Fema, David Štrbac, Vuk Mandušić i onda se začuje gromki aplauz i smijeh. To su mi najuspjeliji časovi. Tada nema monotonije, jer su časovi zanimljivi i različiti. Nijesam stroga, ali sam objektivna. Pokušavam djeci da prenesem ljubav prema knjizi, da zavole moj predmet. Učim ih od šestog do devetog razreda i mogu dobro da ih upoznam. Nikada đaka nijesam zapisala. Pokušavam drugim metodama. Dosta sam tolerantna. Djecu razumijem pa mi se povjeravaju. U učionici sam djeci i majka, drugarica i vaspitač. Volim djecu da motivišem na rad. Nikada ih ne sasijecam u korijenu rečenicom „ti ništa ne znaš“. Volim da ih pohvalim, da im pomognem, i djeca to bolje prihvate – smatra Verica.

Savjetuje roditeljima da stalno pričaju sa djecom, da su uvijek tu za njih, naročito ih treba sačuvati u periodu puberteta.

Verica kaže da i Novembarska nagrada OŠ „Salko Aljković“ dokazuje kakav je kolektiv u kom radi.

Ističe odličnu organizaciju škole, saradnju kolega i spremnost da uvijek pomognu.

Dragana je upoznala u Pljevljima kada je dolazila kod ujaka, prije zvršetka fakulteta. Čekao je dok je završila fakultet i poslije četiri godine sklopili su brak.

– Imam dobrog muža i čovjeka, vrijednog majstora. Troje djece na koje sam ponosna. Vladan je odličan student četvrte godine Građevinskog fakulteta, Miloš je brucoš istog fakulteta. Poslije sedamnaest godina rodila se miljenica, Željana. Petogodišnja djevojčica donijela je radost svima u kući. Željanu vodim svuda sa sobom. Na koncerte, predstave, izlete. Iako je još mala dosta radim sa njom, čitam joj bajke, priče, crtam – rekla je Verica.

Započeli su kuću u Moćevcu 1991. godine, a uselili se poslije jedanaest godine kada su opremili jedan sprat.

– Dragan je sam gradio kuću od temelja do krova. Ja sam bila njegov šegrt. Dođem sa časova, obučem radni mantil i svaku ciglu, crijep sam dodala. I sinovi su pomagali, iako su bili još mali. Nijesam se libila nikakvog posla vezanog za gradnju kuće. Imala sam motiv jer sam znala da radim za nas, za svoju porodicu. Jedanaest godina nam je trebalo da opremimo jedan sprat, jer smo gradili samo od naših plata, bez kredita. Bilo je i teškoća ali imali smo cilj da stvorimo naš dom. Kuća još u potpunosti nije opremljena ali prioritet su nam djeca i njihovo obrazovanje – kaže Verica.

U slobodno vrijeme Verica najradije čita i provodi vrijeme sa kćerkom, Željanom.

 

Uvijek?

– Spremna sam da pomognem.

Nikada?

– Ne uradim nešto drugima što meni ne bi odgovaralo.

Životni moto?

– „Jednog dana sve će biti dobro, u tom je naša nada“.

Omiljeni pisac?

– Uvijek se vraćam djelima Ive Andrića.

Vrline?

– Odgovorna, jasna i precizna.

Mane?

– Nestrpljivost, ponekada.

Želje i stvarnost?

– Važno je koliko čovjek ima od života i šta u životu postigne od sebe i svog potomstva. Svojoj porodici želim mnogo zdravlja, da postanu zrele i odgovorne osobe, da se ostvare njihovi snovi i nadanja.

S.Z.

 

Pljevaljske novine 1. decembar 2009. godina

 

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

Manastirska slava

Mileševa je spona i korijen

Na prelijepom mjestu, po divnom danu 19. septembra, i ove godine svetom arhijerejskom liturgijom koju …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *