Ogledalo sreće i napretka
Dok slušamo ozbiljne ljude koji obećavaju evropski standard, navodeći u procentima privredne uspjehe zapitam se što je Ulica kralja Petra prazna, ni mladih ni starih da bar prošetaju? Srećna slušam priče divnih mladih školovanih Pljevljaka koji znanjem prave uspješne karijere negdje daleko. Dopisujem se sa generacijom, zrelim ljudima na izmaku četvrte decenije života, koja živi u zemljama EU, zadovoljni svojim zanimanjima i životom, ali sa stalnom čežnjom da svaki odmor dođu kod svojih roditelja, rodbine i prijatelja. Da napune baterije do novog odmora. Tu su I drugarice iz Pljevalja, imaju diplomu, kvalifikacije, traže zaposlenje u Pljevljima, ali gdje? Koju temu, priču, napisati da čovjek ima koristi, da podjeli radost ili brigu?
Početak novog ljeta, nova nada. Pitam naše Pljevljake u svijetu kakav je život u inostranstvu? Kako poznaju oba sistema pitam ih za njihova iskustva, predloge za bolji život.
Naše slabosti su vječne podjele – na ljude iz grada i sa sela,…,četnike i partizane, … Ovima iz grada su krivi oni sa sela i obrnuto, kaže drug iz Italije, tvrdeći da smo svi mi svjesni šta ne radimo dobro ali da smo navikli da se svima gleda kroz prste: profesori u školi propuštaju, policajci odokativno određuju kaznu, majstori ne odrade kvalitetno posao, doktori primaju mito, državna administracija ima izmišljena radna mjesta, inspektori ne rade svoj posao,političari su najveći poslodavci. Kaže izbor je da svakom ko ne radi dobro svoj posao možemo to slobodno i reći i da bi nam krenulo moramo kupovati domaće proizvode, jer to je formula uspješne privrede na zapadu – kupovinom svoga, ili od komšije, otvaramo radna mjesta.
Da li želimo ili se plašimo zapadnog sistema, kako je propao posleratni sistem sigurnosti i solidarnosti, možemo li mi bolje? Puno pitanja i konkretan primjer iz Švedske.
Ne samo teoretski već i praktično Švedska je zemlja koja ima ekonomiju blagostanja. Kod njih su svi ljudi sa jednakm šansama, nema podjela, samo se traži rad, znanje, poštovanje zakona. Nudi se i školovanje ali posle toga traži se rezultat. Drugarica iz Švedske objašnjava da čovjek može da prima socijalnu pomoć, dok se ne snađe, ne duže od tri godine. Ukoliko sam ne pronađe posao onda mora da radi šta mu država ponudi,” za iste pare za koje je ležao tri godine”.
– Inače ako ne prihvate ponuđeni posao moraju da napuste zemlju. Ukoliko pokušaju sa lažnim bolovanjima, tada nastaje haos, oduzimaju im prava, pod satalnom su prismotrom, na kraju napolje. Ili im daju minimalac sa kojim jedva živiš. Nemaš pravo da imaš najobičnije i najstarije auto, nemaš prava da imaš kuću, nemaš prava da biraš. Jednostavno si kao slobodni rob koji ne može nikud. S obzirom na klimatske uslove u kojima fali sunčeve svjetlosti to ljude ubija i vodi u depresiju. Tako da rad i socijalni život ovde su izvor života i sreće . Zvuči malo smijšsno ali je tako! U svakodnevnom životu postoji jaka disciplina, poštovanje zakona i pravila u svemu. To definišu kao slobodu ali uz odgovornost. Švedska je zemlja koja je ubistvo za neradnike, objašnjava naša Šveđanka primjećujući da se kod nas više poštuje “kad imaš a ne radiš”.
Da bi se zaposlio i bio gazda svoje sudbine potrebno je poštovanje zakona, ozbiljnost i odgovornost u poslu, i tada imaš povjerenje od države i veliki podsticaj okoline.
-U Švedskoj su ljudi svjesni kazni i jako ih boli kad im se udari po džepu. Jednostavno ima ta “disciplina” kojom se zakon postuje. Korupcija je tako reći na granici, nula. Do posla se dolazi preko biroa i ako ima neki prijatelj da mi kaže da ima tu posao. U tom slučaju ja tražim posao ali nema “veza”. Može samo da mi pomogne to ako znaju da sam dobra u poslu. Ovde se traži kvalitet. Ako ne znaš da radiš svoj posao ti ga gubis. Nema toga prijatelja ili političke stranake koji će omogućiti da radi čovjek koji ne daje rezultate. Daju ti slobodu sa odgovornošću. Znači ja mogu od kuće da obavim posao ali kad dodjem na posao moram da pokažem traženo. Nema kašnjenja. Nema bježanja sa posla. I ako si u industriji ranije odradio svoje, ne ideš kući već pomažeš kome treba do kraja radnog vremena, priča naša Šveđanka koja dvije decenije živi u inostranstvu.
– Nama ovde nedostaje sunce, toplina doma i familije. Spontano druženje i odlazak na kafu. Toga ovde nema. Zna se kad je ručak . Imaš sat vremena. Za to vrijeme sam praviš prioritete. Ako ranije moraš da odeš sa posla nemaš plaćeno za te sate ili moraš da ih odradiš. Život ovde je finansijski normalan ali samo ako su dvije plate. Samac ovde jedva sastavlja kraj sa krajem. Porezi su veliki 34 odsto. Plaćas kod ljekara ali ne plaćaš, ne daj Bože, neke operacije ili liječenje, samo simbolično boravak u bolnici.
Snaga je u ljudima. Čovjek se na lijepo i pravedno brzo navikne, cijeni šansu izbora i pruženih mogućnosti, odgovara nezaposlena drugarica iz Pljevalja pitajući šta činiti kada kriza zakuca na vrata a nepravda vidljiva golim okom? Niko nema odgovor.
Život u inostranstvu na drugom kontinentu, još u USA, mnogo dobro zvuči za svakoga iz bivše Jugoslavije, kažu Pljevljaci na izmaku treće decenije života. Zvuči kao ostvarenje životnog sna. Svako pomisli odmah na sjaj iz holivudskih filmova, lijep provod, laku zaradu i šlakši život, nego kod nas. Da li je baš tako?
-Kada dođete prvih 6 do 12 mjeseci oduševljeni ste sa svim sto vidite u Americi. Dosta se razlikuje od Evrope. Ovdje sve ima sjaj, sve zgrade su ogromne i nove, svi voze nove automobile i svi izgledaju bezbrižno.Pogotovo kada čujete naše ljude koji pri prvom susretu sa vama bacaju na sto ključeve novog automobila i najnoviji model IPhone telefona, uz neizbjezno naručivanje uglavnom najskupljeg viskija u kafiću u kome sjedite. Onda počinje priča o zaradama, kako je ovdje sve kao u bajci. Nakon tih prvih razgovora vi mislite da ste došli u raj u kome svi uživaju i zahvaljujete sreći sto ćete i vi konačno početi da uživate, lišeni briga, sada već daleke i dosadne svakodnevice vašeg prošlog zivota, priča naš Pljevljak u SAD-u, priča naš sugrađanin koji živi u SAD.
Kada prodje ta prvobitna opijenost počinju realni i svakodnevni problem, koji uopšte nisu lako rešivi. Prvo,dok nadjete posao koji vam svi obećavaju prođe dosta vremena i vi ste već bez para koje ste ponijeli sa sobom.Onda prihvatate bilo šta, da biste samo počeli da zarađujete.
-Izbor poslova za došljake je vrlo uzak i uglavnom se svodi na teško fizikalisanje, koje nerijetko radite i do 12 sati dnevno. Kažete sebi dobro je da sam samo počeo da radim pa ću lako naći nesto drugo.Prva zamka. Necete lako naći nesto drugo jer nemate vremena ni da spavate, nemate ni slobodne vikende da trazite nešto drugo, a vraćamo se na početak da uglavnom nema veliki izbor poslova za došljake. Kada jednom mjesečno uspjete da se vidite sa drugarima, koji imaju nova auta i telephone, protekom vremena shvatite da su oni to sve uzeli na kredit i da su zaduženi do maksimuma. Da ukoliko ne rade par dana oni će od vas tražiti pare za kiriju, za ratu za auto, i onda shvatate gdje ste došli. Sledeći korak su papiri, jer naravno samo tako možete do boljeg posla. Druga zamka. Dok završite papire treba vam od 2-5 godina i već ste zaduženi do maksimuma. Tako upadate u začarani krug kao i vaši drugari sa početka priče. Jedna od rijetko dobrih stvari sa tim zaduženjima je što vi imate samo jedan problem i o ostalima ne stižete da razmišljate. Tako samo radite, radite i radite kako biste sve stigli da platite.U slučaju da vam ponude slobodan dan, vi ga ne prihvatate, jer se ovde uglavnom sve plaća po satu. Gdje da ne radite jedan dan kada stiže kirija, rata za autuo, rata za telefon i slicno. Godinama se vrtite u začaranom krugu u kome je jedino uživanje kada vam legne ček, kada vam ostane nesto para, kupite uglavnom stvari koje vam ne trebaju da biste sebe ubijedili kako živite mnogo dobro. Ko u ovome nađe smisao života, taj je veoma srećan. To je mali broj ljudi koje sam upoznao.Velika većina loše glumi sreću koja se, poslije par skupocenih viskija, pretvori u tugu za prošlim životom u kome smo imali porodicu, prijatelje, bivše ljubavi, avanture i događaje za koje nije trebalo puno para. Ali, moraju brzo da se otrijezne jer sutra je novi radni dan, priča svoje iskustvo “američkog sna”naš sugrađanin Amerikanac.
Razlozi dolaska u Ameriku ili EU su isti, materijalna nestabilnost i nemogućnost pronalaska posla, ne mijenjaju se decenijama. Prije 10 godina u velikom “srpskom” gradu Čikagu Pljevljaka je bilo pet, šest a danas skoro deset puta više pa se sve češće priča o organizovanju “Veče Pljevljaka”. Uglavnom su to ljudi koji su između 25-35 godina, mada ima i onih koji su u svojim ranim četrdesetim, oženjeni i rastavljeni od porodice odlučili da ostave dom u potrazi za boljim.
-U tuđini sam više od jedne decenije. Neki bi posle par godina rekli da je ovo njihov dom ali za mene ta reč ima drugu, topliju sliku, a ovo trenutno boravište- ostaje tuđina i nazvaću je kućom. Možda vam deluje smešno ali za mene je kuća samo fizička, materijalna struktura od cigle ili drveta, koju u ovoj zemlji (gde je sve montažno) možete premestiti gde želite. Dom je toplo mesto gde su oni koje volite, roditelji, braća, sestre, rodbina, kumovi, komšije koje ranim jutrom banu na vrata na kafu sa najsvežijim novostima :), ulice kojima ste šetali, stepeništa na kojima ste poljubili prvu simpatiju…Verujem da znate o čemu govorim. Državljanin sam dve zemlje; jedne male koja je dom i ove druge koja mi je „dala“ mobilnu kuću, kaže naša sugrađanka uz dilemu da je “pitanje da li su našli bolje, ili tu sreću za kojom svi tragamo”?
Poslušam vijesti, pregledam štampu isti sadržaj sa drugim imenima u svim zemljama bivše SFRJ, sa malo informacija iz Slovenije. Traže se krivci, troši se ogromna energija na isticanju sebe i “spuštanju” drugog. Bedemi istina, odvojenih kuća, nisu dovoljni za srećan život. Verbalni obračuni daju privid rada i zabrinutosti. Od toliko galame zaboravljamo na mladost koja odlazi čekajući “gospodske obješene kolače” jer biti gazda -seljak je ponižavajuće I preteško u vremenu od prije pola vijeka, današnjem. Svijetla grada zasljepljuju pogled a nada uvijek živi.
V.M.
Tekst objavljen u PV novinama