subota , septembar 22 2018
Početna / Vijesti / Ekonomija / Pljevljaci u Sivcu posle 72 godine od kolonizacije

Pljevljaci u Sivcu posle 72 godine od kolonizacije

Iluzije, stvarnost i nove migracije

Vaša imena će zlatnim slovima pisati u istoriji ovog naroda, govorili su nam a sve je bila iluzija, kaže troje pljavaljskih kolonista koji pričaju o životu u „obećanom raju“. Iako pojam kolonizacije kao organizovanog, planiranog, dobrovoljnog doseljavanja stanovnika na neku teritoriju postoji od početka pisane istorije razgovor sa kolonistima iz Pljevalja i njihovim potomcima pokazuje da se zavičaj nosi u srcu kada se čuvaju sjećanja na djetinjstvo ili prave česte posjete rodbini. Čudno je što se ispostvailo da se neke sličnosti nikada ne gube, bar po kazivanju ljudi koji žive u Novom Sivcu a kažu da dijele sudbinu rođaka iz Pljevalja. Može zvučati simpatično da imaju iste nazive ulica kao u Pljevljima, pa se nekako desi da se radovi u dva grada izvode u isto vrijeme u istim ulicama, pa se često čude tome čitajući Pljevaljske novine. Pogubno je kažu što se i kod njih uvijek odnosilo u druge sredine, a oni se nisu dovoljno borili za svoju opštinu, pa danas više nemaju gdje da se zaposle, osim da traže hljeb u drugim gradovima ili državama.

Izmaglica iznad njiva, jednolični pejzaš vojvođanske ravnice, niske kuće i dvorišta koja se ne vide sa spoljne strane.Izgleda kao da se ne krećete jer sve sliči jedno drugom. Dočekuju nas kao rodbinu, ljubazni, predusretljivi zemljaci koji se kažu nisu promijenili ni nakon 72 godine od dolaska ili odluke da sebi osiguraju bolji život, pod povoljnijim klimatskim, ekonomskim i socijalnim uslovima. „Zbogom brdo, zbogom doli, zbogom ostaj ko me voli“ pjevali su 1945. godine zaslužni članovi porodica koje su učestvovale u Narodno-oslobodilačkom ratu, spremajući se na kolektivno preseljenje u Vojvodinu.

– Veliki broj naslednika primorao je ljubazne i predusretljive domaćine, supružnike Veru i Tomislava Tanjevića (54), da u dvorištu stare njemačke kuće izgrade svoju. Za egzistenciju nije dovoljno zaposlenje na mjestu nižem od stručne spreme, niti privatni posao vođenja računovodstva, Tanjevići kažu da moraju da se bave i poljoprivredom. Vera, rođena Femić, je potomak kolonista iz Bijelog Polja. Razgovoru o životu kolonista u Vojvodini pridružuju se Ruža Tanjević (92), rođena Zečević, ubrzo stižu Miladin Vučinić (84 ), Miloje Jelovac(77) i Zoran Peruničić (54). Tanjevići imaju sina Srđu, četvrta generacije kolonista iz Pljevalja, i on pažljivo prati razgovor u kome se ponekad i mimoiđu sjećanja i dešavanja ali svi su jedinstveni u ljubavi prema zavičaju.

-Specifičan je mentalitet Pljevljaka, i tamo i ovde, ne znamo da se guramo, da se borimo za sebe. Bosanci, Cetinjani, Nikšićani svi se bore i ne daju da im propadaju preduzeća u Vojvodini, kaže Zoran.

„Panonsko more“ samo je utišalo glasan govor, promijenilo govor u ekavicu, ali kažu da nije promijenilo zajedništvo kućnog ognjišta i genetiku gorštaka.

Sivac

U Sivcu danas se izjašnjavaju i kao Srbi i Crnogoraci, baš kažu kao i njihovi rođaci u zavičaju, gdje se rođena braća dijele na isti način. Crkva je jedinstvena kod kolonista, nemaju Crnogorsku pravoslnu crkvu koju, kažu, ima manjina u Lovćencu kao interesnu organizaciju. Jedni pamte i čuvaju đedovu kapu sa znakom četiri slova S i znaju da su Srbi dok drugi smatraju da su Crnogorci, ne navodeći u čemu je razlika. Tvrde da je kod njih kao i kod nas, s tim što se tamo na svadbama više pjevaju crnogorske narodne pjesme a u Pljevljima srpske.

Mješoviti brakovi, Srba starosjedelaca, Mađara i kolonista desili su se tek nakon 25 godina zajedničkog suživota. Bilo je i tuča nekada, jer su koloniste smatrali za „divlje, primitivne, sirove ljude“, bez obzira na vjeru. Kolonisti kažu da su morali da daju obavezni otkup, imao-nemao, kukuruz, stoku- da bi prehranili siromašne u BiH, Albaniji, kojoj je Tito poklonio šećeranu i mlin iz Sivca. Na Golom otoku završilo je sedam Pljevljaka-Sivčana a pamte da prije toga ko nije pjevao o Staljnu bio je neprijatelj. Naši Sivčani ponosni su na 50 doktora nauka, potomaka kolonista iz Pljevalja nastanjenih u Novom Sivacu. Novosovčani su 70 posto bivši Pljevljaci a u Starom Sivcu naselili su se Bjelopoljci.

U Novi Sivac za dvije godine kolonizacije, stiglo je 600 porodica sa 4218 članova iz pljevaljskog sreza. Ni jedan četnik nije dobio konolizaciju samo zaslužni partizani. Rat bi možda još trajao da vojska nije sve pojela. Siromašno stanovništvo da bi se smirilo dobilo je novu nadu kroz agrarnu reformu i zakon o kolonizaciji smatraju pljevaljski kolonisti u Vojvodinu, koji su po članu domaćinstva dobili jutro zemlje (57 ari), jednu kravu na tri porodice i gotovo prazne bivše njemačke kuće od po 250 m2, koje je dijelilo više porodica.

-Dali su nam polupraznu kuću, malo suda i pokrivač i sjutradan odmah na posao. Po 150 radnika krene na kopanje, a njive zapuštene, pune korova. Svi radnici nisu mogli da sjedu na zaprežna kola pa smo išli i pješke. Zavijemo malo šećera, hljeba i ako ima litar mlijeka. U 12 pauza za ručak, koji smo ponijeli, pa kopanje do 18 sati. Tako gotovo osam godina rada za koru hljeba, sve do 1954.  niko nam nije davao nadnicu, nego šećer, ulje, brašno. Nije bilo struje, njihove paorske peći nismo znali da koristimo a najveći problem je bio nedostatak drva. Glavna sirovina za ogrev su bile džombe (korov ili korijen od suncokreta),slama, suva balega i sušika od žitarica, prisjeća se Ruža, baka šestoro unučadi i troje praunučadi.

 

Sve je počelo sa puno nade i mnogo očekivanja

Kamion sa otvorenom prikolicom prevezao nas je do Prijepolja, gdje smo čekali teretni voz za stoku, koji smo okitili cvijećem, priča vremešna Ruža sjećajući se da gdje god se voz zaustavio narod im je donosio hranu. Kada bi ih upitali „znate li gdje idete“ čuo bi se odgovor „ćuti kurvo saboterska, ne šalje nas Tito da nas baci u Dunav, nego da jedemo zlatnim kašikama“. Kao 21-nogodišnja djevojka Ruža kaže da su pošli sa jednom, dvije torbe. Dobili su po jedan hljeb i pet dana su putovali do odredišta.

-Koliko smo bili zanešeni, koliko smo se radovali. Mi bi se uhvatili u kolo, igrali bez muzike i pjevali gdje god bi se voz zaustavio. Mislili smo da idemo u raj, ne dao ti Bog taj raj. U najtežim trenucima uvijek smo znali opjevati svoju muku „Bože mili i Bogorodice, jedna krava na tri porodice, i eto ti crnog đavola i ona jalova“, kaže Ruža pjevajući tadašnje pjesme „Partizani govore, traktor njive da ore, a mašina da sije kao usred Rusije“, i još mnogo pjesama o Titu, borbi i Rusiji.

Prvi prototip traktora sa gvozdenim točkovima dobili su krajem 53. godine.

Bili smo zanešeni idejom boljeg života i to nas je održavalo godinama, kaže Ruža prisjećajući se višegodišnjeg ručnog kopanja zapuštene vojvođanske ravnice, zadružnog načina života, isplate u naturi, podizanja djece sa samo četiri pelene. Ruža je stigla u drugoj kolonizaciji u proljeće 1946. i kaže“nadali se boljem nego što su našli“. Ruža je znala krojački zanat pa šila i od zdravih komada pocijepanih pantalona starije braće pravila odjeću za mlađe, kaže Jelovac.

Složni su da niko nije došao u namještenu kuću. Mještani i sluge bivših gazda, najčešće Mađari, uzeli su sve što je valjalo. Pljevaljski Vojvođani kažu da im je trebalo 20 godina da se skuće.

– Bio je pakleni život. Od 12 do 14 se odmaramo, pa izađemo na put i uhvati kolo. Patili smo se, bili gladni, goli i žedni, a ukus vode je bio najveći problem, mlaka i bezukusna, kažu, ističući da je tek 60-tih godina  riješen problem sa ogrevom.

Prvi kolonista iz Pljevalja 1945. bio je Dimitrije Mitrović . Tomislav kaže da njegov otac pored svih teškoća u Sivcu nije htio da se vrati.

– Kada je prošla zima 45. Svi su se otreznili, al sve je bilo kao mašina kada krene nije bilo nazad. Pitao sam oca da li bi se vratio u Kolijevku i dobio odgovor da „ovde je teško ali tamo je teže do 7 mjeseci studen, ne zna se gdje je gore”. Kada pustiš korijene, stvoriš nešto i ne možeš da napustiš, kaže Tomo.

Zamjeraju što ih niko nije obilazio i pitao za mišljenje dok su bili mlađi.

– Došli su snažni, jaki, cijeli dan tukli korov a uveče išli u Dom na igranke. Krv nije mogla da miruje.Čovjek se ugrije u domu, izađe na hladno, i masovno se umiralo. Posleratne zapuštene vojvođanske njive, nedostatak ogreva odnio je 10 odsto življa koje je pohrlilo ka „boljem životu“. Porodice su se delile. Jedni ostajali u zavičaju, drugi išli u Vojvodinu. Ko nije mogao da se navikne vraćao se *47. ili *49. A posle toga gubilo se pravo na kolonizaciju. U zavičaju kolonisti su bili razbaštinjeni jer je im Blažo Jovanović 1947. rekao –dobili ste kuće i zemlju ovde i imame to što imate. Imovina u Pljevljima je pripala zemljoradnički zadrugama dok je svim kolonistima iz Hrvatske i BiH ostala zemlja iz zavičaja, priča pravnik Zoran Peruničić.

Miloje Jelovac (77) kaže da je njegov otac 1953. izašao iz zadruge , jer nije htio da mu zdruga upravlja životom, i proglašen za neprijatelja kao „kulak koji ugrožava komunizam“; zato nikada nije mogao da ostvari penziju a živeo je 100 godina. Kaže da su jedne godine preživeli jedući korov – izdala pšenice i kukuruz, rodio samo sirak-korov koji niko nije htio da samelje, osim jedan Mađar koji ih je upozorio da od toga boli stomak. Zemlja se tek od 1963. mogla prodati i to samo zadruzi- državna zemlja.

Miladin Vučinić (84) došao je kao jedanaestogodišnji dječak i od 1953. radio kao traktorista a kasnije u magacinu. Dvoje djece nije zaposleno al kaže može da se živi. Ima malu penziju, malo akcija od  kombinata, 32 godine uzgaja kalifornijske glistre i prodaje ih kao organsko đubrivo za baštu.

Kažu mu komšije „Miladine nisi upoznao ono zlo naše“ne pamti početnu patnju kolonista.

„Kad se ne radi onda i ne kaplje“ tvrde stariji sagovornici. Mlađi kažu da samo traže način gdje da odu, jer ne žele da se , niti pokušavaju da rade od 12 do 18 sati dnevno za manje od 200 evra i da još četiri mjeseca čekaju na isplatu zarade. Svi odlaze negdje drugo, u Novi Sad, Beograd, Italiju, Njemačku, Češku – nema perspektive, to je priča regiona, tvrde Sivčani pribojavajući se da Sivcu prijeti izumiranje, jer nema ko gdje da se zaposli.

Arapi su 2015. godine kupili poljoprivredni kombinat u Sivcu, koji zapošljava 70 ljudi i pitanje je šta će biti sa radnici nakon isteka dvogodišnjeg ugovora koji je štitio radnika. Na komentare ćuti dobro je, kažu nije dobro, jer je raseljavanjem za 10 godina iz Srbije otišlo 400 hiljada ljudi, te neće imati ko da nas liječi.

Nikad se više ne vraćaju ljudi koji odu, pogotovo ko se rodi u novoj sredini, baš kao što nisu ni kolonisti iz Pljevalja. Sivčani kažu da je problem postojanje korupcije u društvu, partokratije – uski krug ljudi uživa privilegije i zapošljavanja. Mladi se ne bore za nešto bolje jer kažu zašto da se bunimo kada u ovoj državi ne mislimo da živimo. Zemljište u Sivcu spada u red najkvalitetnije zemlje ali 90 odsto stvorenih para odlazilo je iz Sivca.

-Kolonizacija kao demografski proces izuzetno komplikovana i složena za proučavanje. Ni jedna nije do kraja proučena da bi se vidjelo šta je donijela a šta su slabosti. Prve generacije kolonizacije su tipično generacije umiranja. Druga generacija su patnje, treću generacija odlikuje stvaranje a četvrte generacije dočekuju nove migracije, ratovi i ni jedna nije istražena. Pljevljaci su došli i naselili kuće ljudi koji su 150 godina prije toga kolonizirali iz njemačkih pokrajina Baden Vitenber i Falc došli na prostore, koje su prije toga od 1260. naseljavali Srbi. Tih 135 njemačkih porodica imalo je bolje povoljnosti od austrijske carevine, koja je omogućila kolonistima da naprave kuće, nabave konje, volove, stoku, radila za obradu zemlje, zanata, alat, dajući im bespovrtana sredstva i kreditna koja su otplaćivali decenijama. Bilo je siromašnih i bogatih Njemaca koji su imali po 17 sluga Mađara, priča Zoran.

Odlazeći iz Novog Sivca osjećanja su pomješana. Idući u bolji život besplatno su kopali da bi druge iz siromašnih krajeva pomogli. Sam plan kolonizacije ostavio je nerješene imovinske odnose. Novo doba uslovilo je da sa malo zemlje ne mogu biti ratari koji mogu prodati žita bolje od velikih proizvođača.Učinilo mi se da planina nudi više, ne samo ogrev, vodu već i ljekovito bilje od koga mnoge gradske porodice žive bolje?

V.M.

Političari i Sivčani

Sivčani kažu da su trebali da nasele bogatije krajeve. Pominju daleka dešavanja koja se prepričavaju kroz generacije. Sreten Vukosavljević iz Prijepolja bio je borac za narodna prava a Mile Peruničić, sekretar prezidijuma SRFJ,odabrao je za Pljevljake da nasele Zemun. Hrvatska politika prema Sremu, kao svojoj teritoriji, ispoljavala se u poratnim godinama kada je Tito i Lola Ribar zabranio naseljavanje Pljevljaka u Zemun, jer kao gorštacima „priličilo im da se bave stočarstvom“. Zahvaljujući Milu Peruničiću dobili su Bačku, umjesto granice sa Rumunijom . Ipak su potomci Peruničića svi dobili lijepe kuće u Sivcu.

Vukosavljević je zbog plana da se protjerani Srbi iz Prvog svjetskog rata vrate na Kosmet ostao bez funkcije i skrajnut. U sjećanjima Sivčana je i priča o Mošu Pijada koji je 43. godine naredio da se pobije 48 uglednih domaćina na Žabljaku.

 

Susreti na kućnom pragu

Odnos prema imovini bio je specifican jer dolaziš u nešto što nije tvoje. Zbog toga je postojao psihički otpor pa su se znali našaliti komšije riječima „Nije okrečio kuću od kada je Švaba otišao“. Prve posjete bivših gazda Njemaca bile su 67. godine u kuću Tanjevića. Njemci su bili zaplašeni kako će biti dočekani, iznenađeni ljubaznošću i što ništa od svog pokućstva nisu našli. Tečno su govorili srpski jezik i kada navru sjećnja „plakali ko malo dijete“. Tako su stariji dolazili svake druge godine na prag svog stvaranja. Bilo je dirljivih događaja kada je stariji Njemac pronašao srebrnu tabakeru na tavnu kuće, koju je tu sakrio kao 14-ogodišnjak, jer je krijući pušio kada ga je otac pozvao da krenu, ne znajući da se neće vratiti.

Bilo je nekada kažu poziva od Njemaca da dođu da rade kod njih u Njemačku ali niko nije otišao.

Postoji u Sivcu veliko ruinirano njemačko groblje, gdje su se 150 godina sahranjivali. Obilaze groblja svojih predaka koje je nekada izgledalo kao park a danas ruševine. To je kriva Njemačka država, zašto bi vi to čuvali ako niko neće to da plati, kažu Njemci mada je bilo krađa na sve strane se nosilo.

Tekst objavljen u PV novinama

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

koke-nosilje

Vrijeme je za biznis

Domaća jaja koštaju 0,20 evra a sa farmi je cijena duplo niža. Zato ko ima …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *