ponedeljak , oktobar 14 2019
Početna / Vijesti / Pljevljak Vladan Rovčanin, svjetski putnik i zaljubljenik u tenis

Pljevljak Vladan Rovčanin, svjetski putnik i zaljubljenik u tenis

Vladan i VesnaŽivotna priča Vladana Rovčanina, Pljevljaka, diplomiranog ekonomiste,  koji je postao planetarno poznat nakon što mu je Novak Đoković poklonio reket, kao svom “najluđem”, najvjernijem navijaču, u najmanju ruku zadivljuje. Rijetko se može sresti čovjek takve energije i emocije, mladalačkog poleta i snage u 56. godini života, koji je ispunio svoj san iz djetinjstva a mnogo je mučnih momenata i borbe bilo. Vjera u Boga i hrabro srce krčili su njegov životni put, pun prepreka i iskušenja.  Gotovo da je obišo čitavu planetu ali u njemu i dalje bukti plamen ljubavi, slobode i bezbrižnosti koju je ponio iz djetinjstva.  Posle četvrt vijeka života u inostranstvu kaže da je tamo samo na privremenom radu.

Iako mu je djetinjstvo u Pljevljima, bilo beskrajno radosno i bezbrižno, još kao dječak vidio je sebe kao svjetskog putnika. Decenijama kasnije, san mu se ispunio. Vladan sa porodicom živi u Australiji, u Sidneju, od 1998. godine, a nakon što su dobili vizu, sedam godina kasnije, i finansijski se sredili, počeo je intenzivno da putuje. Vrlo često društvo mu prave supruga Vesna, sin Matija, koji završava građevinu i već radi  na odgovornim  poslovima u građevinskim projektima, kao i kćerke Katarina i Jovana.  Tri dana bila bi malo da čovjek čuje koje je sve kutke zemaljske kugle obišao, kakvi su običaji naroda, kultura, mentalitet, savremena dostignuća civilizacije… Kaže da mu je ostala još Afrika, kojoj se raduje poput dječaka, i koju planira u narednim godinama da proputuje. U međuvremenu, svoja Pljevlja ne zaboravlja, svake godine dolazi i nada se da će se za koju godinu vratiti ovdje da živi.

Koliko Vladanov sadašnji život djeluje lagodno, zanimljivo i dinamično, toliko je priča prije Sidneja teška, i vrijedna ogromnog poštovanja za hrabrost i volju da ne posustane. Naime, Vladan je osoba koja je pokrenula studente na velike demonstracije protiv Miloševićevog režima 1991. godine u Beogradu, i na tom prvom pohodu studenata,  zadobio je teške tjelesne povrede. Angažovanje na  demonstracijama  dovelo je do toga da je kasnije ostao  bez posla u Jugopetrolu, i da sva vrata državnih firmi za njega budu zatvorena.

–  Na žalost, tada nisam mogao da razumijem geopolitiku i sada se kajem zbog nekih stvari, jer kada sam vidio kako se sudi u Haškom tribunal, shvatio sam da to nema veze sa pravom i pravdom. Kada se desio 9.mart i kada sam vidio kako se vlast obračunava sa narodom, izvodeći tenkove na njih, bio sam ogorčen, zbog vlasti koja nas vodi u rat, tada sam tako mislio, a rat je u stvari izazvan spolja. Otišao sam u studentski grad, popeo se na binu i rekao: Dok vi ovde jedete bečke šnicle, vaši roditelji gladuju po provincijama. Sramota je da nas kupuju za hranu, mi smo buduća elita ovog društva, na nama će ova zemlja ostati. Za desetak minuta 7.500 studenata je izašlo na ulicu. Vrlo brzo su se stvorili kordoni policije, specijalnih policijskih snaga, a onda su krenuli suzavcima na nas, gumenim mecima, iako smo mi htjeli promjene mirnim putem i nismo bili naoružani. Pogođen sam, da li gumenim metkom ili metalnom čaurom, nikad nisam saznao. Imao sam frakturu vilice, presjekao sam glavnu venu na jeziku, tri mjeseca sam jeo na slamku, čak sam i funkciju govora bio izgubio – priča Vladan, dodajući da je nakon toga shvatio koliko je politika zapravo prljava, a odlučio je da se distancira onog momenta kada mu je majka Milena rekla “ Kolika si budala, mogao bi da postaneš i predsjednik Srbije a ne bi video koliko griješiš” – za ideale ginu budale.

Zbog demonstracija i gostovanja u tv emisijama, ostao je bez posla, međutim, snašao se da zaradi i to na nevjerovatan način.

– Na slovenačkom stovarištu nađem karte stare Jugoslavije, zemlje koja ne postoji više, iscrtam koja je teritorija srpska, koja muslimanska, hrvatska, i odem na granicu na Kelebiju, i prodajem putnicima karte po dvije marke, a ja sam ih plaćao 7 feninga po kilu. I tako napravim ušteđevinu od 36.000 maraka, kada je plata bila 10 maraka. Nešto sam dao prijateljima, roditeljima kupio nove stvari, a u međuvremenu sam se oženio sa Vesnom, napravio prvu svadbu u Domu JNA u oktobru 1994. godine – priča Vladan.

Vesnu je upoznao preko brata od tetke, sasvim slučajno, a ispostavilo se da su oboje živjeli u Krstatoj kasarni, ali da su im se životnni putevi mimoišli.

– Vjenčali smo se u crkvi, svadba je bila divna. Sjećam se, Vesna je prije svadbe trebala da ide u Beograd po vjenčanicu, ali nije bilo šanse da joj otac dozvoli jer je neudata. Morali su da pođu njen brat i kuma – kroz osmijeh se sjeća Vladan. Naredne godine dobili su sina Matiju, a kako Vladan nije mogao da nađe posao u Beogradu, niti doživotno da prodaje karte, odlučio je da odu u Italiju, ne bi li lakše dobili vizu za Australiju, gdje mu je sestra bila još od 1985. godine.

– Mjeseci su prolazili, ušteđevina bivala sve tanja, a vize nigdje. Vesnu i Matiju sam smjestio u hotel, a ja sam 31 noć spavao u parku. Preko dana kada bi izvela Matiju u šetnju, ja bih išao u sobu na sat, dva da odmorim. Preko agencije za izbjeglice smo uspjeli da se smjestimo u jedan katolički manastir. Rekao sam časnoj sestri da sam pravoslavac, da ću da se molim i krstim u skladu sa mojom vjerom, i nikada mi nisu napravili problem. Radio sam neke posliće, teško je zaista bilo, a onda me je jednog dana jedan čovjek Rudolf, milijarder, čija je majka tu volontirala, pitao da li želim da radim za njega. Kazao sam mu da imam malo dijete i da ću i wc-a da čistim. Zaista sam se trudio, radio najprije jednostavne poslove a onda nadzor nad video sistemima firmi sa kojima posluje, i stekao veliko povjerenje Roberto, čija se vila nalazila iznad Rima. Čak je htio i da me posini. Imao sam dobru platu, htio je da mi da dio placa ali ja to nisam mogao mentalno da svarim, bio bih sluga cijelog života a zaslužio je toliko da mu se ne mogu odužiti. Tada smo već živjeli privatno, Vesna je radila neke teže poslove, ali nikada mi nije prigovorila zbog toga i beskrajno sam joj zahvalan – ističe Vladan, prisjećajući se koliko je majka plakala kada je došla kod njega u Rim i kad joj je pokazao gdje je spavao mjesec dana.

U Australiju su otišli sa turističkom vizom, zaposlio se kod Pljevljaka Dejana Lučića, a nakon dvije godine otvorio je svoju firmu za postavljanje termo barijera. Četiri godine je radio na crno i bio je to, kaže, pakao. Kad god je pošao na posao, okretao se iza sebe u strahu da li će ga neko vidjeti, pijaviiti. Mnogo je para potrošio na advokate, tužbe, a onda 2005. godine  završio je u emigracionom centru, nakon čega su deportovani u Srbiju.

– Djeca su oduševljeno prihvatila Pljevlja i slobodu koju su osjetili. Međutim, ja sam znao kad smo krenuli da ćemo dobiti vizu, i zaista stigla je nakon dva mjeseca. Djeca su se s plačem vratila za Sidnej – priča Vladan, koji je nakon povratka napravio kuću u Sidneju.

Radnička i ljudska prava u Australiji su veoma zaštićena, ne može se desiti da nekome kasni plata ni dan, a političari, predsjednici države, daju ostavku zbog prekoračene brzinee od 20km na sat, ili zbog flaše pica koju su dobili na poklon a nisu prijavili. Život na kredit je prednost, kaže Vladan, pojašnjavajući, da ljudi koji hoće da rade mogu mnogo da steknu na taj način.

– Penzija se dobija iako ni dana nisi radio. Pa tako recimo bračni par na mjesečnom nivou ima oko 2.000 evra – tamo sa tim ne bi mogli normalno da žive, ali ovdje mogu mnogo lijepo – priča Vladan dodajući da se u Australiji samo gleda materijalno, da su ljudi otuđeni jedni od drugih, da zbog posla ni svoju djecu ne viđaju.

Sidnej je jedan od dva najljepša grada na svijetu, ističe Vladan, alli ni jedog momenta ne pomišlja da ostane da živi tamo. Plan mu je da smanjuje posao, kupi nekretninu u Beogradu i na primorju i da se vrati u Pljevlja. Vladan je pažljiv i požrtvovan sin i majka Milena svake godine po pet mjeseci boravi kod njega u Sidneju.

– U životu sam neizmjerno zahvalan svojim roditeljima, sestri koja mi je pomagala i trasirala životni put, Dejanu Lučiću i Robertu. Najveći uspjeh bio bi mi da od djece napravim dobre ljude. Srećan sam što moja djeca govore srpski u kući, da nam se nije desilo kao kod nekih roditelja da sa djecom razmjenjuju tih desetak riječi koje su naučili na engleskom a da djeca u međuvremenu zaborave srpski. A onda im dođe baka, i oni sve što mogu da kažu je “haj” – zaključuje Vladan.

 

Klikeri, Brnjaš i beskrajna sreća

Upitan po čemu pamti djetinjstvo Vladan kaže: “Po klikerima, sirotinji i beskrajnoj sreći”. Sa osmijehom, radošću a opet sjetom sjeća se imena svojih komšija i drugara u naselju oko Krstate kasarne, djedovog konja Brnjaša Miška na selu u Jugovu, babe i dede i njihove beskrajne ljubavi I topline, bezbrižnih dana provedenih u Jugovu…

– Jedva sam čekao vikende i raspuste da odem na selo. Uživali smo kao djeca, radost je bila kad imamo jednu jabuku, nismo imali ništa ali bili smo jednaki svi, i to se nekako nije primjećivalo. Sad vidim da smo imali zapravo sve. Umjeli da se obradujemo, da se družimo, da dijelimo – kaže Vladan.

Vladan i Zdravko

 

Planetarno poznata “Munja”

Od 2009. godine Vladan bodri Đokovića sa tribina, a ove godine su se zvanično i upoznali.

– Kad dobija,u tom naletu sreće ja vičem “To munjo” i već sva publika zna šta znači munjo. Živim za dan kad će biti najbolji svih vremena. Ne može čovjek da bude patriota, da voli svoju zemlju a da ne voli Novaka – ističe Vladan, pokazujući ponosno majicu koju mu je Đoković poklonio, pored patike, potpisane zastave i dva reketa.

Za brata od tetke Zdravka Džogaza, Vladan je bio uplatio avionsku kartu za Njujork, hotel i ulaznice za polufinale i finale US Open, međutim, kako nije dobio vizu sve je propalo. Ipak, kasnije su išli u Pariz na Rolan Garos.

„Bio sam presrećan što je i on tako nešto doživio“, kaže Vladan.

 

 

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

haracic-alem

Haračić pronađen živ i zdrav

Alem Haračić pronađen je danas u reonu sela Crni Vrh, živ je zdrav i nije …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *