Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Ako je bivša ambasadorka Njemačke u Crnoj Gori izjavila kako nikad nije simpatisala Srpsku pravoslavnu crkvu, ali da nema nikakve sumnje da su događaji na Cetinju 4.i 5. septembra bili pokušaj državnog udara, treba joj vjerovati. I njoj i sopstvenim očima i ušima. Dovoljno je napraviti poređenje sa navodnim državnim udarom iz oktobra 2016.g kada je 20-tak penzionera iz Srbije sa dvojicom lidera Demokratskog fronta optuženo za pokušaj državnog udara.
Ovoga puta radilo se o organizovanoj kriminalnoj grupi na čelu sa predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem, bivšim direktorom policije Veselinom Veljovićem, bivšim ministrom odbrane Predragom Boškovićem, specijalnim državnim tužiocem Milivojem Katnićem, kompletnim poslaničkim klubovima DPS- a i njegovih satelita, reaktiviranim crnim trojkama i lažnim komitama sakupljenim diljem Crne Gore. To postaje pravilo, da svaki vladar Crne Gore na kraju svog mandata, bez obzira da li je vladao 60 godina kao kralj Nikola ili 30 godina kao Milo Đukanović, kad mu, iz ovih ili onih razloga, iscuri vlast iz ruku, spas za opstanak na vlasti, traži u antisrpskoj politici. Svakako je najdalje u tome otišao Milo Đukanović koji u poslednjih godinu dana promoviše ustašku ideologiju u Crnoj Gori.
Gotovo da bi čovjek mogao zavapiti, Milo prosto ti bilo što si poharao Crnu Goru, ali neprosto što posija ovoliku mržnju u narodu. Kreščendo te srbomržnje predstavlja zloupotreba djece u političke svrhe. Obući djecu u majice na kojima piše: „ Pucaj !!! Ne možeš mi ništa, ja sam sin ( šćer) Crne Gore, mene metak neće“ predstavlja do sad neviđeno raspirivanje antisrpske mržnje u Crnoj Gori. I zbilja da li postoji takav Ustavni sud koji će abolirati Mila Đukanovića i ustanoviti kako nije prekršio ustavnu zabranu o raspirivanju nacionalne, rasne i vjerske mržnje.
Jasno je zašto Milo Đukanović sve ovo radi. On je na izborima 30.avgusta 2020.godine, djelimično izgubio parlamentarnu i izvršnu vlast ( kažemo djelimično, zbog nesloge u parlamentarnoj vjećini), ali su pod njegovom kontrolom ostali pravosudni sistem, tužilaštvo, dobar dio bezbjedonosnog sistema i tzv. duboka država. Sve je to upregnuto kako bi se sačuvala privatna imperija Mila Đukanovića i njegovog rođačkog i partijskog okruženja. Konačno i njihova sloboda.
Ne treba se tome čuditi ako se zna da od raskola u jedinstvenom DPS – u 1997.godine nije mogla biti primljena u državnu službu čak ni čistačica, ako je nije „prepoznavao teren“. Onda je jasno zašto sudija Osnovnog suda na Cetinju oslobađa iz pritvora Veselina Veljovića, iako je za isti prekršaj ( guranje policajca), svojevremeno Milan Knežević odležeo 4.mjeseca u Spužu. A policajac kojeg je savjetnik šefa države gurao 5.septembra na Cetinju kaže „ da se tim činom bivšeg direktora nije osjetio ugroženo i da nije oštećen“ . Gotovo da mu je bila čast.
I dok se protiv Marka Kovačevića, predsjednika opštine Nikšić podnosi krivična prijava zbog navodnog relativizovanja „genocida“ u Srebrenici, dotle se kompletan vrh vlasti u Crnoj Gori utrkuje da primi Redžepa Erdogana, predsjednika Turske države, koja je prije 100 godina počinila genocid nad jermenskim narodom. O međunarodnoj pravdi i njenim principima najbolje govori činjenica da je Amerikancima trebalo 100 godina da ustanove da je Turska počinila genocid nad jermenskim narodom. I gle čuda, to proviđenje se desilo nakon što je Turska uvezla raketne sisteme S 400 iz Rusije.
Postavlja se pitanje zašto je Đukanović odabrao baš Cetinje, koje je vjekovima važilo za pijemont srpstva i slobode. Ovo je tim čudnije što nijedan grad u Crnoj Gori nije opustošen od Milovog režima kao Cetinje. Vjerovatno u toj činjenici i potrebi da se bude bolji i drugačiji od drugih, pa makar to bilo i u negativnom kontekstu, treba tražiti objašnjenje za bal vampira koji se tamo desio 4.i 5.septembra. No to nije ništa novo. “Ja sam odavno vidio da ovdje živeti ne mogu i evo dođe vrijeme da od sile cetinjske pod starost bježim iz Cetinja“ pisao je 21.novembra 1823.g Sv. Petar Cetinjski. „ Da među Turcima živim, ne bih toliki zulum trpio, koliko trpim od Crnogoracah“, dodao je.
Stotinu šezdeset godina kasnije 1983. godine prilikom obilježavanja 500 godišnjice Cetinja general Jovo Kapičić je pitao Peka Dapčevića da li bi prihvatio da bude na čelu Odbora za proslavu. „ Crnu Goru bi najradije ogradio bodljikavom žicom i ne pada mi na pamet da učestvujem u njihovim poslavama“, odbio je Peko. Rekao bih čovjek kad sve ovo pročita da je Crna Gora zaista crna bez bijela. Ali nije tako.
Imaše običaj pjesnik pokojni Momir Vojvodić da kaže: „ Kad se potonja srpska svijeća utuli capćeće na Cetinju“. Mnogi ga nisu razumjeli ni shvatali šta je hteo da kaže. Međutim, poslednji događaji na Cetinju, prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija, pokazali su da su Cetinjski manastir i tron Sv. Petra Cetinjskog ona „ vječna zublja vječne pomrčine, koja nit dogori, nit svjetlosti gubi“, na koju je Momir mislio.
