Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Porast vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori
Posljedice po dijete dugoročne – potrebni psiholozi u školama
Dva masovna ubistva u kojima je ubijeno 17 ljudi i ranjena 21 osoba, za nepunih 48 sati u Srbiji, izazavala su ogromnu tugu i saosjećanja, kao i zapitanost širom regiona svih roditelja, prosvetara i državnih institucija kako sačuvati djecu od nasilja. Postavljeno je mnogo pitanja: da li na djecu više uticaja ima porodica i škola ili dostupnost sadržaja putem digitalne tehnologije, uticaj neadekvatnog tv programa, virtuelnog svijeta igrica, društvenih mreža i negativnih vijesti. Dan žalosti u CG bio je 7. maja, a 9. maja određen je pritvor od 72 stata za bračni par iz Podgorice nakon što je policiji stigla prijava od njihovog maloljetnog djeteta da su ga istukli jer navodno nije htio da uradi domaći zadatak.
Podsjećamo, vatrenim oružjem trinaestogodišnji K.K. usmrtio je osmoro djece i školskog čuvara, a ranio osmoro djece i nastavnicu, 3. maja u OŠ „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu. Na teritoriji Smedereva i Mladenovca U.B. (21) ubio je osam i ranio 12 mladih ljudi.
Porazna je statistika da se za 128 dana 2023. godine desio 201 slučaj masovnih pucnjava na teritoriji SAD-a u kojima je život izgubilo 13.959 ljudi, što je u prosjeku 115 smrtnih slučajeva svakog dana. Od onih koji su umrli, 491 su bili tinejdžeri i 85 djeca, dok je u prosjeku bilo oko 66 samoubistava, piše u izvještaju Arhiva nasilja iz oružja, a prenosi ABC njuz. Prema Izvještaju SAD su premašile 39.000 smrtnih slučajeva od nasilja oružjem godišnje od 2014. godine jer je prošle godine bilo 44.310 takvih smrtnih slučajeva.
Prema podacima Centra za socijalni rad (CZSR) u Pljevljima su lani evidentirali 53 slučaja maloljetničke delinkvencije, od čega je u 13 slučajeva bilo riječ o vršnjačkom nasilju. Od 1. septebra 2022. godine do 19. aprila 2023. registrovana su 73 slučaja vršnjačkog nasilja u osnovnim i srednjim školama na teritoriji Crne Gore. Broj učenika koji trpe nasilje je 67, dok 140 učenika vrši nasilje nad drugima, podaci su iz Informacionog sistema crnogorskog obrazovanja (MEIS), koje su iz Ministarstva prosvjete dostavili „Danu“.
Da li savremeni čovjek može ostati mentalno zdrav gledajući Farmu, Velikog brata, Parove, ako se sa ključnih mjesta veličaju lažne vrijednosti, promovišu nasilje, laž, perverznost, upozoravao je prije osam godina tekstom u „Srednjoškolcu“, psiholog Marinko Vujanović, rukovodilac Sektora za mlade u CZSR, citirajući Dostojevskog „Rđavo društvo je kao duvanski dim: ne možemo se u njemu dugo zadržati a da ne ponesemo nešto od njegovih mirisa“.
Vujanović kaže da je u Pljevljima na osnovu analize stanja u predmetima maloljetničke delinkvencije procijenjeno je da je vršnjačko nasilje u toku 2022. godine bilo u značajnom porastu, a na početku 2023. godine zabilježeni slučajevi recidiva.
„Najveći broj pomenutih slučajeva desio se u školama i školskim dvorištima, kao i drugim mjestima u blizini školskih objekata ili mjesta gdje se okuplja veći broj učenika, pojedinačno ili u grupi. Na tragu ranog reagovanja i prevencije Centar za socijalni rad Pljevlja zbog naglog porasta slučajeva vršnjačkog nasilja, u mjesecu januaru 2023. godine sačinio je godišnji Plan preventivnog djelovanja u cilju sprečavanja delinkventnog ponašanja sa akcentom na vršnjačko nasilje“, kazao je za Pljevaljske novine Vujanović.
„Svjedočimo ubrzanom porastu broja slučajeva vršnjačkog nasilja i maloljetničke delinkvencije iz godine u godinu“, kaže Vujanović, dodajući da iako je problem vršnjačkog nasilja uvijek bio predmet interesovanja zaposlenih u sistemu socijalne i dječije zaštite, „usled socio-kulturnih promjena koje veličaju lažne vrijednosti, gdje postoje tv programi koji promovišu nasilje, laž, perverznost – imamo slučajeve da se časnost i vrednoća ismijavaju i smatraju se arhaičnim“.
„Prioritet dajemo prevenciji i ranoj intervenciji jer su uzroci vršnjačkog nasilja mnogobrojni, raznoliki i u najvećoj mjeri vezani za promjene koje se dešavaju na nivou cijelog društva što ih stavlja izvan okvira djelovanja lokalnih centara za socijalni rad. Ono što mi, zaposleni u centru koji se bavimo ovom problematikom, možemo da učinimo i gdje možemo da damo najveći doprinos na planu suzbijanja ovog problema jeste podizanje svijesti kod mladih i roditelja o posledicama nasilja i pružanje podrške prosvetnim radnicima u prepoznavanju potencijalnih faktora rizika i adekvatnog postupanja. S tim u vezi moram i da istaknem značaj stručnih službi škola čiji zaposleni neposredno i svakodnevno kroz saradnju sa učiteljima i nastavnicima mogu da prate djecu te da ranim prepoznavanjem djece/žrtava ili djece koja ispoljavaju agresivno ponašanje, svedu rizike od vršnjačkog nasilja na najmanju moguću mjeru. Vujanović ističe da zbog loše zakonske regulative, koja u odnosu na broj učenika uslovljava zaposlenje psihologa, nijedna škola u našoj Opštini nema zaposlenog psihologa koji bi uz pedagoga mogao pravovremeno da prepozna i riješava problem u njegovom žarištu jer je problem vršnjačkog nasilja u najvećem broju slučajeva vezan za škole.
Kada Centar od škole ili policije dobije informacije o slučajevima vršnjačkog nasilja i maloljetničke delnikvencije obično je riječ o slučajevima gdje su već nastale određene negativne posledice za djecu, kako za žrtvu tako i za samog počinioca nasilja.
„Posljedice koje vršnjačko nasilje ostavlja po život djeteta – žrtve vršnjačkog nasilja su dugoročne. Nije rijetkost da u odraslom dobu, žrtva započne sa psihološkim tretmanima zbog neobrađenih trauma nastalih kao posledica vršnjačkog maltretiranja ili zanemarivanja. Tokom života kod ovih osoba se uočavaju poteškoće u ostvarivanju socijalnih odnosa, kao i poteškoće u adekvatnom psihičkom i emocionalnom funkcionisanju iz razloga što za veliki broj žrtava, vršnjačko nasilje predstavlja prvo iskustvo sa velikom količinom patnje i bola. Iz tih razloga smatram da je važno da u u školama rade i psiholozi koji bi kontinuirano radili sa djecom, kako žrtvama tako i počiniocima nasilja i u svom pristupu neprimjetno, što spontanije, a ipak uokvireno i koristeći savremene psihološke alate uticali na prevazilaženje stečenih trauma odnosno usvajanje nenasilnih i asertivnih metoda komunikacije“, kazao je Vujanović.
On ističe da mentalno zdravlje ili mentalna higijena nije samo odsustvo mentalnog poremećaja već je stanje „blagostanja u kojem svaka osoba ostvaruje svoj potencijal, nosi se sa svakodnevnim stresom života, da može produktivno raditi i u mogućnosti je da doprinosi svojoj zajednici“. Mentalno zdravlje pojedinca nije moguće posmatrati odvojeno od mentalnog zdravlja cjelokupnog društva i vrijednosti koje ono poštuje, kaže Vujanović.
Centar je do sada organizovao više radionica koje su bile usmjerene na međuinstitucionalnu saradnju, prevenciju i intervenciju kada je riječ o maloljetničkoj delinkvencijii gdje su pored predstavnika Centra za socijalni rad učestvovali učenici, pedagozi svih gradskih osnovnih i srednjih škola i dvije seoske škole, predstavnici policije, Centra za mentalno zdravlje i Opšte bolnice.
“Da bi mladi čovjek izrastao u mentalno zdravu osobu, ključna je porodica. Ona daje temelj mentalnom zdravlju čovjeka i ključna je za njegov cjelokupni razvoj. Porodica postavlja granice i pokazuje puteve do cilja, uči dužnosti, žrtvovanju, poštovanju…”, kaže Vujanović.
Podjela na elitne i seljačke škole podstiče nejednakost i lažni elitizam
U vršnjačkom nasilju pravimo razliku između ponašanja koje ima elemente agresije, psihološkog nasilja i ponašanja koje se može definisati kao nasilje. Roditelji kažu da se mnogo toga skrivalo pod tepih godinama, da kod mnogih profesora nisu bili isti aršini ophođenja prema djeci različitog socijalnog statusa, pa se tako i u Pljevljima formiraju „prestižna“ odjeljenja mamine i tatine djece.
Profesorica srpskog jezika i književnosti, majka troje djece, Snežana Grujičić, kaže da iako se najviše govori o nasilju kod mladih, ono je danas višestruko, pa smo svjedoci nasilja roditelja prema nastavnicima, nastavnika prema djeci i djece prema školi i vršnjacima.
„Pitam se da li je bilo potrebno da se desi jedan monstruozni zločin, i to u „elitnoj“ beogradskoj školi, pa da se zapitamo gdje smo kao društvo zatajili i u kojoj mjeri svi snosimo odgovornost za nasilje kod mladih“, kaže Grujičić, ističući da je možda najlakše krivicu prebaciti na društvene mreže, američke filmove, kult oružja „i time po ko zna koji put stresti prašinu sa sebe“.
Grujičić kaže da dok gotovo uglas izgovaramo rečenicu „Svi smo krivi za sve“, ona dobija posve drugačije značenje, jer se to svi smo krivi najčešće ne odnosi na mene (nas), već na sve ono što je izvan mog polja djelovanja. Navodi primjere iz prakse potcjenjivanja i omalovažavanja, proizišlog kao posljedica socijalnog raslojavanja i nedovoljne institucionalne zaštite nastavnika i opominje roditelje da ne gaje osjećaj sebičnosti kod djece kupovinom skupih stvari.
Kaže da je kao roditelj prije deset godina prisustvovala roditeljskom sastanku na kome je odjeljenjski starješina pred dvadesetak učenika i isto toliko njihovih roditelja stavio na stub srama jednog dječaka i pri tome tražio od svih njegovih drugova da javno kažu neku ružnu konstataciju o svom drugu.
„Jedina osoba koja se usprotivila i pokušala da zaštiti dijete, bio je njegov otac. Svi smo mi, uključujući i mene, povijenih glava ćutali ne želeći da se zamjeramo odjeljenskom starješini ili na bilo koji način eksponiramo. Ćutali smo, možda iz istog onog razloga zbog koga je jedan nastavnik ostrašćeno govorio – jer to nije bilo dijete „elitnih“ roditelja, već običnih zemljoradnika ili kako mi to volimo reći – seljaka. Sasvim sam sigurna da se u „uglednoj“ pljevaljskoj školi o kojoj govorim, ovako ne bi smio ophoditi isti ovaj odjeljenjski starješina prema djetetu iz „ugledne porodice“. Ne snosim li onda i ja svojim ćutanjem odgovornost za nasilje, i to nasilje najgore vrste, u kome su zajednički sudjelovali nastavnik i učenici? I ja, i svaki moj kolega, prosvjetni radnik, koji makar samo pomisli da je učenik jednog zanatskog odjeljenja na bilo koji način manje vrijedan od svog druga na četvrtom stepenu stručne spreme, direktno smo odgovorni za nasilje oličeno kroz potcjenjivanje i omalovažavanje. Šta tek reći o čitavoj skupini predavača koji otvoreno i bez zazora jednu školu nazivaju elitnom, a drugu seljačkom? Apsurd je u tome što upravo oni snose dio odgovornosti za različite društvene anomalije koje se reflektuju na mlade, dok istovremeno žive u iluziji da su društvena elita. I svi mi, prosvjetni radnici, hiljadu puta i na hiljadu načina, direktno ili indirektno, podstakli smo nejednakost i psihičko nasilje, a da toga uglavnom nismo svjesni. Možda je ovo momenat da se preispitamo, razmislimo šta znači riječ elita, i koji su to kriterijumi koji tzv. društveni krem izdvaja od ostatka društva“, poručuje Grujičić.
Grujičić ističe da ipak nije sva odgovornost na nastavnicima, jer su i oni često žrtve nasilja i da je bez rasvjetljavanja uzroka nasilja koje vrše učenici i roditelji prema učiteljima, nemoguće sagledati ni uzroke nasilja među mladima.
„Odgovornost za ovaj vid nasilja snose svi, ali učenici i predavači ponajmanje. Dok sam slušala starijeg kolegu kako savjetuje profesora početnika da ukoliko ima problema sa đacima to nikome ne govori, jer ako javno kaže ispašće da je on kriv što nema autoritet, poželjela sam da ga prekinem i iz sveg glasa kažem da nije u pravu. Ipak, ponovo sam zaćutala. U trenu sam osvijestila surovu realnost i shvatila da nastavnika danas neće i nema ko da zaštiti ako progovori. Ne samo da to neće učiniti nadležne instutucije, već postoji velika mogućnost da će ga iza prvog ćoška sačekati neka moderna NVO organizacija i optužiti da ugrožava prava učenika“, kaže Grujičić.
Uvođenje obaveznih radnih uniformi i za sve učenike
Grujičić je godinama kao odjeljenjski starješina imala odlične saradnike u roditeljima, za koje kaže da snose veliki dio odgovornosti za nasilje koje dijete vrši ili trpi.
„Ako ste mu kao izraz brige i ljubavi kupili najskuplje patike, najmoderniji tip telefona, ili ste ga možda spremili njegovim sopstvenim autom u školu, onda se nemojte čuditi kada vam se kaže da ste u njemu pothranili budućeg nasilnika. Trudeći se da dokažete da dijete vrijedi (što samo po sebi nije problem) izabrali ste najgori mogući način, jer mu niste podigli vrijednost već samo ego. Taj mali egoista odjeven po posljednjoj modi danas se podsmijeva svom drugu koji godinu dana nosi istu obuću i skromnu odjeću. Možda vam se sada čini da je bunt koji pokazuje prema svojim nastavnicima i drugovima izraz slobodoumnosti. To da se iza njegovog podrugljivog osmjeha i potcjenjivačkog pogleda krije najgori tip nasilnika, shvatićete za koju godinu, onda kada se to nasilje usmjeri ka vama“, kaže Grujičić i poručuje da je cilj škole da prije svega imamo dobre i odgovorne ljude, pa tek onda obrazovane i uspješne intelektualce ili zanatlije. U Srednjoj stručnoj školi je, kako ističe profesorica Grujičić, od ove školske godine uvedeno obavezno nošenje radnih mantila za nastavnike i pomoćno osoblje. Uvođenje obaveznih radnih uniformi i za sve učenike, koje bi morale biti jednoobrazne, bio bi možda prvi korak ka suzbijanju raslojavanja u školama, koje je prepoznato kao jedan od ključnih problema savremenog društva.
U porodici se uče i osnovne duhovne vrijednosti, uči se da se čovjek ne cijeni po vrijednosti patika koje nosi već po onome što nosi u sebi, kazao je Marinko Vujanović ističući da samo sa pravim porodičnim vrijednostima, koje se pravilno nadograđaju u školi i društvu, svaka će osoba ostvariti svoj potencijal, nositi se sa životom, biti mentalno zdrava i korisna ovom društvu.
V.M.
Text objavljen u Pljevaljskim novinama
