Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Porodičnu tradiciju bavljenja poljoprivredom nikada nije razmišljao da prekine, niti da napusti imanje na kome je rođen. Imao je mogućnosti da ode iz Milakovaca pošto je radio u Pljevljima 25 godina u Telekomu, kao i pola godine u Austriji gdje je mogao da ostane i da živi bolje nego danas. Nije se nikada pokajao što je ostao na porodičnom imanju.
Vrijedan domaćin i požrtvovan radnik, Svetko Svele Dujović (66) vedrog duha, a uvijek spreman na šalu, gdje god da je angažovan radi sa velikim trudom i zalaganjem. Ponosni su djeda Svele i baba Stana Ćana (66) na petoro unučadi: Anđelu, Jovanu, Jelenu, Bojanu i unuka Luku, sina Miodraga (46) i kćerku Miroslavu (39).
Svele nije navikao da sjedi i da bude besposlen. Danas bi mu mnogo mlađi pozavidjeli na takvom radu. Cio život provodi na selu radeći teške fizičke poslove, a ni nekada stalni posao u Telekomu (na opravci fiksnih telefona) nije ga “zavarao” da napusti mir porodičnog ognjišta. Kaže, više je vremena proveo na stubovima nego što je hodao zemljom.
– Ne bih se nikada mijenjao za život u gradu. Iako je ovo hljeb sa devet kora ne bih se žalio samo da imamo vode. Zemlja je kao kosa na glavi, svaki dan moraš da je češljaš. Jedan dan ne očešljaj zakržlja, pa tako i zemlju svaki dan moraš da obrađuješ – priča Svele koga najviše boli višedecenijski problem sa vodom. Šta da očekuju mještani Milakovaca i Visa u 21. vijeku kada nemaju vodu, kako da žive na selu, da razvijaju poljoprivredu? Pa nije ni neobično što sela ostaju pusta. U osnovnoj školi u Boljanićima 1966. godine bilo je 650 učenika u dvije smjene, a danas 21 učenik. Ljudi odlaze tražeći bolje uslove. Ako se ovaj problem mještanima Milakovaca i Visa ubrzo ne riješi, Svele ističe, da će oni biti građani drugog reda. Posle skoro četiri decenije mukotrpne borbe za vodu nadaju se nakon izgradnje razdjelnog bazena na Vučevu da će ova sela dobiti vodu. Uzdaju se u obećanje predsjednika opštine Mirka Đačića da će nakon izgradnje bazena biti riješen ovaj, za mještane Milakovaca i Visa, gorući problem.
– Vodu smo doveli još 1971. godine sa Kovača. Uz pomoć opštine i angažovanjem mještana. Prvih pet godina bilo je uredno vosnabdijevanje. Posle toga vodu imamo samo 20-ak dana aprila kada su sve lokve pune. U Boljanićima ne štede vodu ni za zalivanje vrtova, dok mi nemamo ni za piće. Oni su niži, pa mi ostajemo bez vode. Mučimo se i snalazimo kako znamo i umijemo. Mi iz Milakovaca idemo na izvor na Teveljicu koji je udaljen osam kilometara, dok iz Visa idu u Srbiju pošto im je tamo bliže. Napravio sam bazen pored kuće od 40 kubika. Na traktoru dovozim vodu u bidonima i sipam u bazen iz koga koristimo za piće i druge potrebe u kući. Kada zatreba kupujem vodu u cisternama iz Pljevalja. Proveo sam kanalima kišnicu koja se skuplja sa oluka, a zimi snijeg topimo. Rakiju nikada ne pečem prije nego što počne snijeg – iskren je Svele.
Polovinu imanja od 31 hektara obrađuje. Dujovićima je za 4 krave, 30 ovaca i konja potrebno da ukose 200 metara sijena.
– Lakše je danas obrađivati imanje na selu kada imamo mehanizaciju. Sjećam se kada sa ocem kosio ručno po mjesec i po, a danas kosačicom završimo za 20 dana. Posle kosidbe livade prelazili bi da kosimo žito.Danas žito ne sijem iako imam mlin za mljevenje žita. Kosačicu sam kupio još 1981. godine u Austriji. Od velike pomoći nam je traktor, ne samo za poljoprivredne radove nego i za prevoz vode. Ranije i pored težih uslova za rad bilo je više elana, na livadama su se mogle vidjeti mobe, kosilo se uz pjesmu. Danas toga nema – kaže Svele koji je 1976. godine započeo novu kuću nedaleko od stare u kojoj je rođen i u kojoj se oženio. Prisjeća se Svele, u to vrijeme imao je 18 godina kada je upoznao suprugu Ćanu, na sijelu u Ritošićima – Krajčinovići, gdje je rođena. Svadba je bila po tadašnjim običajima. U Ritošiće po mladu krenulo je 35 svatova na konjima. Orila se pjesma od Milakovaca do Ritošića kao i na povratku kroz Zaostro. Ljudi su izlazili iz kuća, iznosili rakiju i čestitali, pa je svatovima trebalo tri sata da dođu sa mladom. U Milakovcima je svadba trajala tri dana. Ćana je došla u zajednicu gdje su živjeli Svelovi roditelji Sreten i Jelena, kao i djeda i baba, dok su Svelova braće bila zaposlena u Pljevljima i Beogradu. Naredne godine, nakon ženidbe Svele je otišao 16 mjeseci u Vojsku u Kuršumliju. Poručnik mu je donio telegram rekavši „Rodio se još jedan vojnik“. Svele je radio četiri mjeseca u Austriji, a Ćana je bila stalni čuvar kuće i brinula o domaćinstvu.
– Imala sam dobru svekrvu. Zajedno smo provele 40 godina, a nikada se nismo posvađale, kao ni ja danas sa svojom snahom Draganom. Sin je zaposlen u gradu ali svakog vikenda sa suprugom i kćerkom dolazi u Milakovce da nam pomogne. Ne prođe ni jedan dan da nas Anđela ne pozove telefonom. Voli da dolazi na selo i da pomaže. Dolazi i kćerka sa porodicom. Danas mladi ne bi izdržali život kakav smo mi ranije živjeli. Imali smo desetoro govedi, 80 ovaca, konje, 80 pčelinjih društava. Svekrva bi tjerala stoku na Teveljicu da napoji, a u ruci nosila preslicu. Tamo je i prala, a vodu smo donosili na konjima u bremenicima za piće i za ostale potrebe, a kasnije u bidonima. Skupljali smo i tada kišnicu, zimi topili snijeg. Dragocjenija je ovdje kap vode od kapi mlijeka. Svaku kap vode moramo da štedimo – kaže Ćana koja je ranije radila sve ručne radove. Plela jei tkala sa svekrvom. Danas, ističe Ćana, niko ne koristi te tkane stvari. Samo isplete po koji džemper i čarape, a natra stoji samo kao podsjećanje na nekadašnji život kada se natra koristila.
Svele i Ćana vole porodična okupljanja.Veselo je u kući Dujovića kada se ljeti sakupi porodica iz Pljevalja i Beograda kako bi pripomogli da se kosidba završi. U novoj kući u koju su uselili 1981. godine imaju sve uslovi kao i u gradu. Struja je dobra pa veš mašina može da radi kada je bazen sa vodom napunjen. I put je dobar, kažu, 21 kilometar su Milakovci udaljeni od Pljevalja, dok je kilometar i po makadamskog puta do kuće Dujovića koji je prilično dobar. Svele je napravio dvije štale, dva ambara, kolibe, sušaru, objekat za mehanizaciju. Tradiciju pčelarenja sačuvao je od predaka. Ima danas devet pčelinjih društava, dok je ranije imao 60, ali su mu prije nekoliko godina pčele stradale od nozemoze.
– Može da živi na selu ko hoće da radi. Da sam napustio selo, danas bi ovo imanje zaraslo. Mislim da se ovdje posle mene neće niko vratiti da živi. Kada su braća otišla, ostao sam zbog roditelja, iako sam imao šansu da odem iz sela. Država bi trebalo više da pomogne. Ranije je davala ljudima posao u gradu da napuste selo, a danas bi ljude vraćala na selo. Kako ljudi da se vrate na selo kada su imanja zapuštena, kada nemaju uslove da započnu život – konstatuje Svele.
Za plasman sira Dujovići nemaju problema, mada nisu zadovoljni otkupnom cijenom nakupaca od 3 evra i 30 centi. Ni za prodaju jagnjadi nemaju problema. Otkup vrši Lale Cerović za restoran „Tašu“. Krompira imaju za prodaju jer posiju 300 kilograma, ostalo povrće uzgajaju za svoje potrebe. U plasteniku uspijeva paradajz, krastavac. Da imaju vode, kažu, uzgajali bi i više povrća u plasteniku. U voćnjaku jabuke, šljive požeške, čačanke. Ove godine od mraza nije ostalo voće, a prošle godine u avgustu grad je sve uništio, kako voće tako i povrće. Komisija je izlazila na teren, konstatovala štetu, ali Dujovići još nisu dobili ni rešenje.
Vjetrovi znaju da budu jaki u ovom selu, pa dok smo odlazili Svele nam pokazuje borove koje je zasadio oko kuće sa pokojnim bratom Dragom kako bi štitili od vjetra. Lagan povjetarac, lavež šarplaninca para mir jesenjeg dana na selu, dok bjeličasti dim iz dimnjaka podsjeća na porodičnu sigurnost i toplinu.
S.Z.
Ni u najtežim trenucima ne posustaje
Zahvaljući jakoj volji, upornosti i bodrom duhu Svele je uspio da posle teške povrede ruke, nakon nekoliko godina, nastavi da radi tempom kakvim je i navikao. Na poslu je popravljajući mrežu za fiksne telefone, 1996. godine, pao sa drvenog stuba starog 45 godina, i da bi izbjegao metalnu ogradu pao je na ruku i prelomio je. Trpio je užasne bolove zbog polomljene ruke, a ljekari u Podgorici nakon pregleda nisu imali ohrabrujuće prognoze.
– Da mi mi spasili ruku presadili su mi venu iz noge u ruku. Tada su rekli da ću možda ostati bez ruke ukoliko operacija ne bude uspjela. Rekao sam dr Batrićeviću koji me operisao „Pa šta, hiljadu je ljudi bez ruke i ja ću biti hiljadu prvi“. On me je u čudu gledao. Bio sam uporan drugi dan sam počeo da mrdam prstima. Uz moju upornost, dobro zdravlje i nekoliko godina odlazaka u banje sada mogu ovom rukom da radim kao i ranije – kaže Svele koji je prije četiri godine otišao u prevremenu penziju. Ostao je bez posla nakon privatizovanja Telekoma, kada je njegovo radno mjesto ukinuto, nakon čega je pet godina bio na Birou rada. Prisjeća se kako je svakodnevno putovao iz sela na posao. Čekao je autubus nekada i po dva sata koji je išao iz Čajniča, ustajo bi po mraku, i po mraku se vraćao kući.
Trudi se ne samo za dobrobit svoga domaćinstva već i čitavog sela. Za izgradnju kapele koja može da primi 400 ljudi mještani ističu Svelovu zaslugu, a on je zahvalan na pomoći Vladu Milinkoviću. U blizini kapele je groblje uređeno kao rijetko u kom selu. Svele je čovjek koji poštuje pretke i želi da održi i unapredi svoje gazdinstvo jer zemlja je majka koja čovjeka neće ostaviti gladnog ako je obrađuje i radi.
