sreda , novembar 14 2018
Početna / Vijesti / Društvo / Porodica Ilije Čabarkape: Bogati ljubavlju, slogom i razumjevanjem

Porodica Ilije Čabarkape: Bogati ljubavlju, slogom i razumjevanjem

porodica cabarkape

Jedinstvena i neopisiva ljepota prirode i kulturno – istorijskih spomenika smještenih na nadmorskoj visini na oko 1.000 metara nije zaustavila brojne mještane Vrulje da perspektivu potraže van ovoga sela. Rijeke Ćehotina, Maočnica, Kozička, neistražene pećine, ostaci srednjevjekovnog grada Koznik, manastira Orlić, stećci u Marinoj šumi, groblje staro preko 1.000 godina – idealni su preduslovi za razvoj seoskog turizma i ovog sela, ali rijetki su ljudi danas koji budućnost svoje porodice grade na selu i ljepotu prirode pretaču u umjetnost.

Mir i tišinu, sklad i sreću porodičnog doma u ovom selu udaljenom 30 km od Pljevalja pronašli su Ilija (53) i Sanja (39) Čabarkapa sa sinom Nikolajem (14), kćerkom Anitom (12) i majkom Milkom (80). Pogled seže na Maoče, Ljubišnju, a u šumovitom predjelu Vrulje Čabarkape su stvorili sebi mjesto za život na kome hrabro i zajednički rade danonoćno. Sa dva hektra zemlje teško je razvijati poljoprivredno gazdinstvo, ali Čabarkape su uspjele.

– Srećan sam čovjek. Živim sa onima koje volim i koji mene vole. Zajedno živimo od našega rada. Bogu hvala, zdravi smo i jaki, imamo za život, nije nešto mnogo, ali ne oskudijevamo. Svjestan sam da su moje komšije unazad sto godina bili veće gazde na velikim imanjima, da su njihovi sinovi i unuci ostavili sve to i otišli da budu sluge. Boli me sada kada prolazim mjestima gdje su tri generacije ugradile svoj znoj krčeći šume, praveći plodno zemljište, a sada su ta imanja napuštena, zarasla u korov – započinje priču Ilija, umjetnik, čovjek sa jakom željom da Vrulja zaživi.

– Smatram da ovo selo ima budućnost. Put od Kovrena do Vrulje koji se nastavlja do Mijakovića biće interesantan za mještane jer povezuje Bijelo Polje sa Žabljakom i Pljevljima. Ove godine zasijane su velike površine krompira na nekadašnjem zadružnom imanju, jabuke, žito – sve to ostavlja nadu u budućnost sela u kome danas živi 150 ljudi – kaže Ilija sa optimizmom. Prisjeća se kako se vratio u Vrulju nakon odlaska u Srednju mašinsku školu u Podgoricu. Nakon trećeg razreda Ilijina majka se razboljela, pa je on morao da se vrati kako bi pomagao majci i mlađoj sestri Novki.

–  Rođen sam u radničkoj porodici. Otac je bio buldožerista, a majka domaćica. Kada sam se vratio 1982. godine majka je imala kancer dojke. Nakon operacije u Beogradu prognoze su bile da će živjeti od tri do šest mjeseci. Pobijedila je njena jaka volja i želja za životom. Nakon hemoterapija koristila je zmijinu travu- bedrinu koju smo davali stoci nakon ujeda zmije. Jela je svako jutro tu travu, borba nije bila ni malo laka, ali uspjela je. Danas nam je ona velika podrška – kaže Ilija. Nakon odsluženja vojnog roka u Hrvatskoj Ilija je uspio da se zaposl u jednom od najboljih preduzeća u to vrijeme – Vojnoj fabrici. Bilo je to, kaže srećno vrijeme, osamdesetih godina, kada je imao platu preko 1.000 maraka.  Početka rata i ružnih devedestih godina Ilija se nerado sjeća. Fabrika je prestala da radi, a Ilija je nekoliko mjeseci bio u Grčkoj, tri godine u policiji u Pljevljima. Zadojen je, ističe, starocrnogorski, a vaspitavan jugoslovenski.

– U mome srcu ima mjesta za sve narode i vjere. Djeda Petronije je bio perjanik kralja Nikole i ja sam imao želju da radim u policiji. Pošto nisam dobio rešenje za stalno, nakon očeve smrti vratio sam se u Vrulju. Imali smo u to vrijeme pet ovaca, jednu kravu i svega dva hektra imanja. Krenuo sam skoro od nule. Ali najpametnija stvar koju sam uradio jeste – ženidba. Supruga Sanja je iz komšiluka iz porodice Cmiljanić. Ona je moja najveća podrška. Žena je sve. Bez žene prestaje civilizacija. Bog nam je podario Nikolaja i Anitu – rekao je Ilija ističući da je „sve krenulo na bolje u porodici Čabarkapa otkako je došla vrijedna domaćica Sanja“. Požrtvovanim, pregalačkim radom Ilija i Sanja uspjeli su da dovedu vodu do kuće dva i po km, probiju dva km puta, naprave novu kuću prije pet godina, štalu, uvećaju stočni fond na 60 ovaca. Prodaja jagnjadi i očeva penzija su Ilijini jedini sigurni prihodi.

Ilija Cabrakapa 3

–  Imali smo jedno vriijeme tri krave, dok sada imamo jednu, jer ne možemo sir da prodamo. Nemamo auto, a nakupci ne dolaze u Vrulju. Tako da pravimo sir za svoje potrebe, a i poklanjamo – objašnjava Sanja koja pravi odličan sir na kojem bi joj i mnogo starije domaćice pozavidjele, ali je prava šteta što nema mogućnosti plasmana na tržištu. Kako imaju malo svoga imanja prinuđeni su da uzimaju livade u zakup od komšija. Da prezime stoku Čabarkape obezbijede oko 200 metara sijena. Od mehanizacije imaju kosačicu, a  nedaleko od kuće je pet sijena koje su Ilija i Sanja ove godine strpali.

– Ove godine rodile su jabuke i šljive, a povrće sijemo samo za svoje potrebe. Kada bi mogli da prodamo, mogli bi i više zasijati. Da bi selo napredovalo i da država pomogne seljaku predložio bih da ukinu savjetnike i odbore, a viškove u seljaka da otkuplju po valjanoj cijeni. Tako bi seljak mogao više da radi i bio siguran da će njegovi proizvodi naći plasman na tržištu – pojašnjava Ilija.

cabarkape domacinstvo 4

Baba Milka, visprena žena, smatra da je ranije sve bilo bolje – i ljudi i vrijeme.

– Narod je bio veseliji, radilo se uz pjesmu. Čobani su po livadama pjevali, sada po ovim čukama nema žive duše. Bile su igranke u školi dva puta nedeljno. Svijest naroda se skroz promijenila, ranije je bilo više poštovanja kako starijih tako i mlađih. Otkako se rasturila Jugoslavija sve se rasturilo – kaže Milka.

Zadovoljni su Ilija i Sanja djecom koji su odlični đaci.Vaspitani da poštuju starijeg, poslušaju i da rade seoske poslove. Nikolaj odmjeren i staložen dječak, deveti razred, a Anita je sedmi razred. Oboje su nasledili umjetnički talenat od oca. Anita već pokazuju dar za umjetnošću. Lijepo crta, radi dekupaž tehnikom. Ne žale se iako do škole u Vrulji pješače dva kilometra. Porodica Čabarkapa našla je oazu radosti i sreće u Vrulji, živeći od svoga rada i zalaganja. Ne žale se, ne traže ništa što ne zaslužuju, ali je sigurno da bi društvo trebalo da pomogne  ljudima koji su spremni da život posvete selu, da održe imanje. Ilija i Sanja ne bježe od rada, a plan je samo jedan – da školuju djecu da im pomognu koliko mogu. Svojim životom potvrđuju da nije srećan onaj ko je materijalno bogat već ko zna da cijeni i uživa u onom što ima.

S.Z.

 

 

Samouki umjetnik stvara ljepotu života

 Utočište od briga i neizvjesnosti Ilija Čabarkapa pronašao je u umjetnosti. Umjetnost postoji da oplemenjuje dušu onih pred čijim čulima zablista, još više kada se stvara i otkriva. Ilija je kao mladić crtao karikature. Skulpture je počeo da radi prije 15 godina na proplanku u šumi čuvajući ovce. Uz sendvič i britvu koju je imao u džepu počeo je da obrađuje štap i tako napravio prvu skulpturu. Ilija kaže da ima izoštreno oko i da vidi samo ono što želi da vidi. Tako u prirodi pronalazi neobične oblike od raznih vrsta drveta koje svojim vještim prstima pretvara u umjetnička djela crpeći snagu iz korijena drveta u kojima vaja let ptice, šumsku vilu, ples ruku, spoj muškara i žene, figure koje traže razgledanje.

Ilija sklulpture 2

– Čas si pred ovcama, čas za ovcama. Misli naviru, razmišljanja, problemi. Teme mojih skulptura većinom su žene, a žena me najviše inspiriše. Moje skulpture su jedinstvene, neponovljive, prilikom rada iz jedne figure izvire druga, iz druge treća. Od drveta kleka mi je najinteresantnija, meka je, kvrgava, nalazim je u neobičnim oblicima. Radim od kruške, drena. Skulpture su odraz moga raspoloženja – priča Ilija o svom radu.  Do sada je imao deset samostalnih, veoma uspješnih izložbi u: Vrulji, Pljevljima, Bijelom Polju, Ulcinju, Kamenoj gori, Ljubljani, Kotoru, Podgorici, Beranama i Gusinju kao i više kolektivnih, a i imao je i nekoliko zapaženih kritika. Ilija naglašava da najviše skulptura uradi s proljeća i jeseni kada završi kosidbu jer tada ima najviše vremena da odvoji za svoju dušu.

Ovaj samouki skulptor dobijao je pozitivne kritike i od akademskih umjetnika. Sarađuje i druži se sa mnogim crnogorskim umjetnicima: Tihom Vujovićem, Miodragom Šćepanovićem, Zoranom Milovićem, Batom Mrdovićem… kao i sa umjetnicima iz našeg grada. Ilija ne prodaje skulpture, iako ih je do sada uradio preko 100 i kaže da isključivo radi za svoju dušu ili za poklon prijateljima. Po Ilijinim riječima ljudi danas ne cijene dovoljno umjetnost, a on ne želi da obezvređuje svoj rad prodajući skulpture po nižim cijenama nego što vrede. Ilija nastavlja svoju borbu kada je u pitanju umjetnost, poljoprivreda i seoski turizam nadajući se u bolje sjutra.

 

 

 

 

 

 

 

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

posjeta kineski ambasador

Kineski ambasador Liu Jin u Pljevljima

Zahvaljujući vrijednoj donaciji od 37.850 evra amabasade NR Kine pljevaljska Služba zaštite i spašavanja je …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *