Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Voja Lakovića (59) za Pljevlja i Glisnicu, u kojoj je odrastao, vežu najljepše uspomene. Iako je i dalje u punom radnom zamahu, sve češće ga vuče nostalgija da bar usput svrati u Pljevlja, na kratko da predahne i napuni baterije. Ponosni otac dvoje odrasle djece, posle četrdeset godina braka sa suprugom Imran, Vojo se može pohvaliti bogatim životnim iskustvom i uspjehom na svim poljima. Iza njega je uspješna karijera, a trenutno je zaposlen u Upravi carina Srbije, u koordinacionom timu za primjenu Briselskog sporazuma. Jedan je od vlasnika PIM Univerziteta i redovni profesor na fakultetu. Na više fakulteta u Srbiji i Bosni i Hercegovini je vanredni profesor bezbjednosti, šef je katedre sigurnosti, diplomatije i kriznog menadžmenta u Mostaru, predaje i u Zagrebu.
Karijeru je započeo u Skoplju, gdje je završio fakultet Državne bezbjednosti, a zatim se zaposlio u makednonskom Interpolu. Te 1977. godine bio je jedan od svega 72 upisanih u jedinu školu u Jugoslaviji za školovanje kadrova državne bezbjednosti, u konkurenciji od 3.200 kandidata. Karijeru je nastavio u Crnoj Gori, dugo godina je živio i radio u Budvi, a sredinom devedesetih bio je načelnik Službe uprave carina za Crnu Goru. U međuvremenu je nastavio školovanje na Beogradskom Univerzitetu, gdje je magistrirao i doktorirao.
-Oženio sam se kao student završne godine u Skoplju. Supruga Imran, po porijeklu Turkinja iz Burse, a živjela je sa porodicom u Skoplju. Njen otac je bio u turskoj diplomatiji, a onda je ostao da živi u Skoplju gdje je radio kao direktor turističke organizacije „Proleter Skoplje“. Ona je radila kod oca i studirala engleski jezik, pa mogu reći da sam ja jedini krivac što nije završila studije. Kada smo se vjenčali, on je došla u Pljevlja, a ja sam u Makedoniji imao neke specijalizacije. Moj otac Milovan i majka Mila lijepo su prihvatili Imran, nije im smetalo što sam oženio Turkinju, a jedini problem je bio što ona nije znala jezik – priča Vojo, koji sa suprugom Imran ima kćerku Nađu (37) i sina Borjana (35).
Vojo kaže da nikada nije naučio turski, iako sa porodicom često putuje tamo. Kulturne razlike i razlike u mentalitetu njega i suprugu nisu razdvajale, već su se trudili da jedno od drugog nauče najbolje. Kod Turaka mu se naročito dopada što su radni, još uvijek ih zapad nije iskvario, ističe, poštuju rječ i dogovor iznad svega. Dok on trenutno boravi zbog posla u Nišu, supruga se bavi izdavanjem porodičnih apartmana u Petrovcu i pomaže kćerki Nađi koja ima svoju firmu u Budvi.
-Djeca su nasledila sklonost ka jezicima od supruge, pa govore tečno više jezika. Kćerka Nađa je magistar političkih nauka, govori 5 jezika, a trenutno radi kao prevodilac turskog jezika, ima licencu za turističkog vodiča za turski i engleski jezik. Nađa ne radi u svojoj struci, već je u Budvi otvorila firmu koja se bavi regstracijom firmi, nekretninama, a orjentisana je na tursko tržište s obzirom da je i njen suprug iz Turske. Oni u Antaliji imaju dva hotela, a i u Bečićima su zakupili hotel. Sin je na magistarskim studijama ekonomije, a radi kao sekretar na PIM Univerzitetu, u Užicu gdje imamo predstavništvo – priča Vojo, koji je posebno ponosan na uspjehe svoje djece.
Kaže da su se Pljevlja vrlo malo promijenila za sve ove godine. Svoj grad, ističe, posebno voli i uvijek mu se vraća. Pljevaljski naglasak nije promijenio ni nakon četiri decenije života van Pljevalja. Uvijek se trudio da doprinese svom gradu, ranije je pokušavao da realizuje projekat pokretanja fakulteta u našem gradu, ali nije naišao na razumijevanje nadležnih u državi.
-Najranija sjećanja me vežu za moju Glisnicu u kojoj sam odrastao. Živio sam kod babe, iako su roditelji bili u Pljevljima. Prvo polugodište prvog razreda završio sam u Glisnici, a sjećam se koliko sam se bunio i plakao kada su me roditelji odveli u Pljevlja. Ipak, lijepo je bilo odrastati i u Zlodolu, završio sam Osnovnu školu „Ristan Pavlović“, a nakon toga Gimnaziju. Svoje društvo i ljude iz Pljevalja nikad nisam zaboravio. Žalosno je što u većini prilika sada najčešće u Pljevlja dolazim na sahrane. A mislim da moja Pljevlja mogu da žive, imaju budućnost, ima mnogo lijepih stvari koje se mogu valorizovati i staviti u turističku podnudu. Poljoprivreda i turizam veliki su potencijali Pljevalja, ali Pljevljaci dobijaju bolje uslove života u drugim gradovima i zato odlaze odavde – iskren je Vojo, koji planira da napravi vikendicu pored stare kuće u Glisnici, gdje će boraviti kada ode u penziju.
Veliki potencijal za razvoj turizma
Ekipa državne televizije Turske „Kanal 7“, posredstvom Vojove kćerke Nađe Laković, posjetila je početkom oktobra Pljevlja. Snimili su kadrove iz Manastira Svete Trojice, Husein Pašine džamije, Milet baštu, a Vojo ih je vodio i u Glisnicu. Porodica Laković ima želju da na ovaj način promoviše Pljevlja na turskom tržištu, a u narednom periodu, ističe Vojo, plan im je da otvore i tursko etno selo, sa ciljem razvoja turizma na sjeveru Crne Gore, prvenstveno u našem gradu.
-Sigurno je preko 500 porodica sa područja naše opštine otišlo u Tursku do šezdesetih godina dvadesetog vijeka. Smatramo da bi na ovaj način mogli da privučemo turiste iz Turske, potomke porodica koje potiču iz našeg kraja, koji će imati zadovoljstvo da posjete naš kraj, da se vide mjesto odakle su im roditelji, djedovi, pradjedovi, da probaju našu hranu i upoznaju našu tradiciju i običaje – kaže Vojo.
Lakovići imaju u planu da otvore tursko etno selo u Gornjem Gracu, gdje je nekada bila čuvena turska kasaba, da pokušaju da povrate izvorni izgled toga mjesta, po sjećanjima i fotografijama. Takve uspješne primjere poslovanja, kaže Vojo, vidio je u Bosni i Hercegovini, a Turci su veoma zainteresovani za ovaj vid turizma.
-Moja porodica i ja ćemo pokušati da oživimo tradiciju, to je vraćanje povjerenja, zajedništva. Ne moramo mi vraćati nekadašnje bratstvo i jedinstvo, ali možemo biti pravi susjedi, trebamo da približimo gostima iz Turske ono što imamo. Smatram da je ekonomija ta koja je jača od bratstva i jedinstva, ekonomija je ta koja spaja – zaključuje Vojo.
