utorak , septembar 26 2017
Početna / Vijesti / Društvo / Putešestvije od hiljadu stepenika

Putešestvije od hiljadu stepenika

Bojana konacno

Prepoznatljiva je u našem gradu. Bijeli mantil, torba u ruci i spremnost da pomogne kad god zatreba. Ispunjavajući radne obaveze obišla je grad uzduž i poprijeko, zna svaki kutak, svaku ulicu. Srdačan osmijeh i lijepu riječ uputi pacijentu još sa vrata. Za bolesnog čovjeka riječ ohrabrenja i osmijeh mnogo znači, a pacijenti je cijene i poštuju zbog njene neposrednosti, vesele naravi i nade da će im pomoći.

U Patronažnoj službi radi od osnivanja. I posle 33 godine rada u ovoj službi Bojana Čabarkapa, medicinska sestra sa istim entuzijazmom, željom i voljom za radom priča kako je još u šestom razredu osnovne škole planirala da upiše Medicinsku školu.

– Stanovala sam kod brata u Kovinu, a do Srednje medicinske škole u Pančevu putovala sam po 35 kilometara u jednom pravcu.Volim posao koji sam odabrala i znala sam da moram da završim Medicinsku školu. I miris injekcija volim. Posle završetka Medicinske primljena sam na Interno odjeljenje u Pljevljima. Patronažna služba započela je rad 1980. godine, a ja i pokojna Ljubinka Bajović bile smo prve medicinske sestre u ovoj službi. Znala sam da neće biti lako i svjesna odgovornosti koja me čekala, ali sve se izdrži. Kada je raspisan konkurs nisam imala ni vozački položen, ali ubrzo sam i to riješila – prisjeća se Bojana tih prvih godina rada.

Kaže da je i tada kao i danas kolegijalnost u ovoj službi na visokom nivou. Pomoć i razumijevanje među kolegama ne smije izostati, smatra Bojana, jer su u pitanju bolesni ljudi kojima je njihova pomoć neophodna.

Tri „fiće“su promijenili do 1993. godine, a u međuvremenu vozili ladu nivu, dačiju, juga. Naporan i odgovoran posao kada su ljudski životi u pitanju, ali Bojana se uvijek trudi da priskoči u pomoć koliko može. Iako za nju nema ni slobodnog vikenda ne odbija ni jedan poziv za pomoć u bilo koje vrijeme.

– Naročito je bilo naporno prvih pet godina kada smo svakodnevno morali da otkuvavamo igle i špriceve, pošto nismo mogli da ih bacamo kao danas. U početku ni sanitetsku torbu nismo imali, a često je i fića bila mala za nas koliko je bilo lijekova i sanitetskog materijala, koji smo morali da ponesemo za taj dan. Zimi, ljeti, po nevremenu, znala sam i u snijegu da ostanem zaglavljena. I gumu sam naučila da mijenjam. Ranije smo i penicilin davali pacijentima kod kuće, pa je tako postojala mogućnost pencilinskog šoka. Tada bih morala biti i sestra i doktor i reagovati brzo. Imala sam pacijentkinju, stariju gospođu koja je doživjela šok i u nervnom rastrojstvu pokušala da se baci kroz prozor. Jedva sam uspjela da je savladam. Ne znam šta je gore u takvim sutuacijama, prvo bih morala da smirim porodicu pacijenta, a zatim pacijenta ali i sebe – iskrena je Bojana.

Sada je zabranjeno davati penicilin pacijentima na kućnom liječenju, a sve što je potrebno za terapiju, porodica pacijenta nosi kući, čime je donekle olakšan rad patronažne sestre, koja je ranije sama nosila svu terapiju.

Pošto se povećao obim posla u Patronažnoj službi, koja se nalazi u okviru Doma zdravlja od 1. juna pored Bojane i Ljuboja Ljubojevića počeo je da radi i Žarko Vuković, pošto ima dosta pacijenata na previjanju, a koji nisu za bolničko liječenje.

Pored teških situacija koje je preživjela sa pacijentima, šokova, kliničkih smrti i napornih putovanja ne samo u gradu već i po selima Bojana je zadržala vedar duh i pozitivan stav prema životu. Dnevno obiđe od 20 do 40 pacijenata. Pređe preko 1000 stepenika. I kada priča da je lomila obje ruke dok je bila na radnom zadatku, pokazuje kako je letjela šest metara po poledici koja je bila prekrivena snijegom.

Nekoliko godina ni odmor nije koristila, a bolovanje jedino zbog preloma ruku. Stizala je Bojana do mnogih domova, ali ni svoj dom nije zapostavljala. Bojanine kćerke su krenule majčinim stopama – Gordana i Nevena su takođe završile Srednju Medicinsku školu, dok je sin Miloš gimnazijalac. U to vrijeme dok su kćerke bile male nije bilo vrtića, a ženu za čuvanje djece nije mogla da nađe, pa se snalazila uz pomoć supruga koji je radio po smjenama.

Danas kada su Bojanina djeca odrasla, za unuku Nikoletu ima više vremena.

S.Z.

 

„Pljevaljske novine“ 1. avgust 2012. godina

 

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

spomenik posjeta septembar

Posjeta spomeniku u Mrzovićima

Svake godine 21. septembra Organizacija boraca NOR-a 1941 -1945. godina – Pljevlja i njeno rukovodstvo …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *