Svjedoci smo da sela ostaju pusta jer se stanovništvo iseljava. Godinama su ljudi preko ljeta dolazili u svoje selo i obrađivali imanje. U poslednjih petnaest godina imanja ostaju neobrađena, stočni fond je uništen, a livade nekošene. Nekošene livade su pravi upaljač za požar i to bi bilo poslednje što bi označilo kraj života na selu. Priprema se grčki scenario, a uzrok takvom stanju je nebriga vlasti o seoskim putavima.
Dovoljno je poći kojim bilo makadamskim pravcem i uvjeriti se da tu nema opstanka, jer nema autobusa po selima, a malim kolima može se jednom proći i više nikad ili možda dogodine. Ovom prilikom ću vam dočarati put za Bobovo, Slatinu, Ograđenicu, Zasadu. Relacijom dužine 33 kilometra putuje se 90 minuta. Ljudi sa strane, koji su ovog ljeta došli na Sabor u Bobovu kod spomenika ostali su bez kola, a usput sam sreo dva slučaja da šlep služba vraća auta iz Bobova. Došli su donatori iz Bijeljine, gospodin Stanišić, vlasnik Etno sela, koji je donirao 510 evra. Bobovac koji živi u Moskvi došao je sa porodicom u selo u kom je napravio kuću za odmor, u nju je uložio mnogo, a morao je da kupi i poseban automobil kako bi prišao kući.Bogtstvo livada, pašnjaka, šume ne pomaže. Nemamo sposobnu upravu za opstanak čovjeka. Došli su i mlještani iz Kotora, Budve, Podgorice, pa i Minhena i iz Moskve i pitaju se kako da se vrate kad su razbili karter ili napravili drugu štetu na kolima. O ovom problemu se u medijima ne govori, jer niko od javnih medija ne brine o tome, čak nijedna televizijska ekipa iz Crne Gore i Pljevalja nije posjetila Sabor, a došla je TV Duga i TV Balkan info, dok iz Podgorice nikad nije došla nijedna televizija ni reportažu da napravi kako treba, jer se sve radi površno.
Lijek
Da bi odbornici i lokalna uprava imali uvid u ovaj problem, trebalo bi da su u obavezi da mjesečno obilaze svoje birače i sela i da do njih putuju svojim automobilima, a ne društvenim. Tada će se uvjeriti da je došao kraj i turizmu i poljoprivredi u našem okruženju, ako na putevima ne bude putar i mašine. Dobro mi kažu stari ljudi da su i Rimski putevi bili bolji nego ovi danas. To je istina. Gdje god je ostao taj stari put tvrđi je od današnjih.
Malo je poznato da u Zasadi u Bobovu, uspijeva voće i povrće svih vrsta. Ovaj zaseok nalazi se na oko 600 metara nadmorske visine, teren je ravan, a zemlja plodna. Ali se do njega može doći samo na traktoru. Ako je kiša i on će šlajfati. Ako se pojavi požar spasa nema. Šta je lijek – Referendum o rešenju da se od kubika prodate građe i privatne i društvene plati po jedan evro. Da se sredstva usmjere samo za izgradnju i održavanje puteva.
Put na Ljubišnju je takođe za svaku bruku i sramotu. Umjesto asfalta i hotela, tamo ni traktori više ne idu. Kompanija Vektra je zaista za sudsko gonjenje, jer stotine hiljada kubika šume trune po planini, a pilana nema građe. Peletara ne radi osim ako bi se lagali. I sve to trpi vlast i narod. Rudnik Šuplja stijena ipak ugrožava i puteve i okolinu. Ogromni kamioni oštećuju puteve, uzeli su vodu iz Ljubišnje, a ništa ne ulažu i ne vraćaju prirodi i sredini. Melju kamen radi skadištenja, brdo od mljevenog kamena će se otisnuti, zatrpati potok i izazvati ogromnu štetu. Pitanje je zašto se uprava Rudnika i opština ne dogovore da kvalitetnim materijalom naspu seoske puteve po Ljubišnjii, ako nije jeftinije da ga vade iz kamenoloma, prevoze i melju. Čudno je da se to isplati, jer sve liči na pranje novca. Svjedoci smo sabor u Šulima posjeti i do 5 hiljada ljudi jer do sela ima asvalt. U Bobovo je ove godine došlo oko 400, ali nema prošlogodišnjih ljudi, jer su se opametili.
Ako se ovaj putni pravac neće popravljti i održavati tokom cijele godine, onda bi bilo pošteno da se to kaže, pa neka ljudi sa sela dok ima koje terensko vozilo da ih iseli.
Desimir Sandić