subota , novembar 18 2017
Početna / Vijesti / Društvo / Sjećanje na junaka Predraga Peđu Leovca: Ljude će uvijek spajati ljudskost

Sjećanje na junaka Predraga Peđu Leovca: Ljude će uvijek spajati ljudskost

 

Već sedamnaest godina o borbi za karaulu Košare pričaju se razne istine. Sedamnaest godina svakog jutra u isto vrijeme majku Milicu budi isti strah i zebnja, kao onda kada su joj 14. aprila javili da je njen najstariji sin Peđa poginuo. Sedamnaest godina ocu Milu ujutru je jastuk više mokar nego suv.

Pričaju Milica (62) i Mile (65) o svom Peđi, ma koliko teško bilo pričaju i prisjećaju se jer bi im, kažu, bilo teže da se zaboravi. Sa ponosom, koliko god da ih boli, pričaju o njegovoj hrabrosti. Nisu dozvolili da ih obuzme mržnja i očaj, na njihovim licima ne vidi se gorčina, a svoga sina žale dostojanstveno. Onako kako su se kod nas oduvijek i žalili junaci.

Posjetili smo ih u rodnoj Tikovi, selu u kome je Peđa rastao, igrao se, u kome je pravio prve nestašluke i kome se uvijek rado vraćao jer ga je neizmjerno volio. U selu u kome je danas njegov spomenik. Peđina fotografija stoji u vitrini, mladić otvorenog pogleda i širokog osmijeha kao da sluša sjećanja roditelja. Sjećanja na njegovu mladost, riječi i šale, njihovu brigu… Roditelji pričaju koliko je želio da se vrati u Pljevlja, ali na žalost, nije uspio da dobije zaposlenje. Pričaju koliko se radovao životu i koliko je volio svoj poziv. Koliko je volio da trči, vježba, trenira… Da se smije i da se druži. Pričaju kako se bavio aikidom i spremao se za beogradski maraton. Kako je preskakao ograde da bi ubrao svaki pupoljak ruže. Njegova hrabrost i žrtva rascvjetale su se u branik prošlih i budućih pokoljenja koji su uvijek bili odlika jedinstvenih i odabranih.

IMG_0560

Sa činom potporučnika Predrag Peđa Leovac 1998. godine izašao je sa Vojne akademije i prvo zaposlenje dobio u Đakovici na Kosmetu. Za vrijeme ratnih dešavanja bio je komandir u graničnoj četi 53. graničnog bataljona na karauli Košare. O borbama vojske SRJ i terorističke OVK, koju je pomagala regularna albanska vojska i NATO avijacija, na jugoslovensko-albanskoj granici tokom bombardovanja 1999. godine malo se zna. Ipak, dovoljno da se shvati da su Peđa i njegovi saborci, koji su se tog proljeća našli na Juničkim planinama nadomak Prokletija, heroji koji su od žestokih napada svoju domovinu branili životom.

Sve je bilo onako kako je moralo da bude, govori mirno otac Mile. Znam ja koliko je dolje tvrdo, a gore visoko, dodaje.

– Moj sin je bio oficir, nakon što je ranjen na Svetu Petku 1998. godine, mogao je da ostane na bolovanju kod kuće. Geler od mine prošao mu je kroz donju vilicu, nanio teške povrede, ali srećom nije oštetio govor i sluh. Operisan je na VMA, a nakon sedam dana liječenja samoinicijativno je izašao iz bolnice. Kada sam otišao po njega, nagovarao sam ga da ostane na liječenju, rekao je da ne želi da zauzima mjesto mnogim ranjenicima koji svakodnevno dolaze. Od povreda ranjavanja nije mogao normalno da se hrani, jeo je samo tečnu hranu. To ga nije spriječilo da već nakon nekoliko mjeseci, nedovoljno oporavljen, odluči da se vrati na Kosovo, iako smo Milica i ja pokušavali da ga odgovorimo od toga. Kazao je da mora da ide, da je to njegova dužnost i da ne bi podnio da leži kući, dok tamo traje rat i vojnici ginu. Do Prijepolja sam ga odvezao 24. februara službenim autom, odatle je autobusom otišao dalje za Đakovicu – priča Mile.

Na Milovu priču Milica se nadovezuje tihim glasom, punim majčinskog ponosa i vlažnih očiju prisjeća se dana koje je provodila u strepnji i strahu čekajući Peđin poziv. Bežični telefon nosila je sa sobom šta god da je radila. Nije im on, kaže, mnogo pričao o ratu, a oni su samo naslućivali šta se na jugoslovensko-albanskoj granici dešavalo toga proljeća. Kada je 6. aprila pozvao poslednji put, rekao joj je da tamo gori. Pričao joj je kako je zove sa vrha planine, kako je vrijeme veoma loše, da je kišno i maglovito. Rekao joj je da ne brinu za njega, jer on za svoj život odveć ne brine. Tim riječima završili su razgovor.

Od tada Milica i Mile žive onako kako moraju. Sa životom su nastavili da se bore zbog sinova Pavla i Vuksana, koji su kada je Peđa poginuo još uvijek bili djeca. Mnogo dana preturaju tek da im prođu, kažu, a rad ih spašava. Životnu radost svakodnevno im vraćaju unuci Ognjen i Lazar. Da je Peđa živ, kaže Mile, sve bi bilo drugačije, znali bi mi kako ćemo. Jer koliko god da čovjek nekoga voli, toliko za nekim pati. I to mu je najteže.

Na kraju 20. vijeka Pljevlja su dobila dvadesetčetvorogodišnjeg junaka, a najmanji znak zahvalnosti za njegovu hrabrost i odanost otadžbini jeste taj što je ulica u kojoj je živio dobila njegovo ime. Istorijske prilike su se prebzo mijenjale, krojili su ih i prekrajali mnogi onako kako su željeli, a sa njima se i društvo preobrazilo. Ipak, kuća puna prijatelja, rodbine, poznanika, podrška bližnjih spašavala je porodicu Leovac da ne potone u bol, a sjećanje na junaštvo koje je njihov Peđa pokazao u borbi za otadžbinu uvijek ih hrabri. O borbi za karaulu Košare Milovan Drecun napisao je “Drugi Kosovski boj”, a knjigu Nenada Milikića otac Mile još nije smogao snage da pročita. Znao je da je mnogima posjeta njegovoj porodici bila rizična, i zato im, kaže, ne zamjera što nisu došli.

– Ne može više ništa da nas iznenadi, pa ni kada slušamo na televiziji kako će Crna Gora da pristupi NATO savezu. Samo mi znamo kako nam je i kroz šta smo prošli, a svako neka svoj obraz nosi. Ljudima je mržnju društvo nametnulo, a kada od nekoga nema ni čovjeka ni besjede, šta tu ima da se priča. Ljude će uvijek spajati ljudskost, koliko god da vjerskih i nacionalnih razlika među njima postoji. Nama naše komšije Softići i Kriještorci uvijek priteknu u pomoć, a našem djetetu zapale svijeću – kaže Milica, pomalo brinući da i mi ne budemo imali kakvih problema što smo u posjeti i što pitamo za Peđu.

IMG_0565

Decembarsko sunce je u smiraju dana svojom toplinom nesebično obasjavalo nas koji smo došli da se poklonimo junaku. Na grobu, oko koga su 24 cvijeta, poruke prijatelja koji svakog 14. aprila dolaze u posjetu. Nestvarana tišina i mir na ovom mjestu i sunce koje zalazi kao da znače prolaznost, nepoznato, podsjećaju nas da smo samo tren u beskonačnosti. Sa brda na kome je sahranjen pogled se pruža od Boljanića do vrhova Ljubišnje. Mile pokazuje rukom na nebo objašnjavajući koliko je NATO aviona na dan Peđine sahrane prolamalo nebo iznad Pljevalja. Sa hladnog mermera kao sa naslovnice smiješi nam se ljepotan u uniformi, čovječan i pun ljubav prema otadžbini, koji je u pismu nakon ranjavanja odabrao mjesto svog vječnog počinka.

15417916_10207477411919021_1804368144_o

U ulici Predraga Peđe Leovca, u porodičnoj kući na Gukama nalazi se Peđina soba, mali muzej uspomena i hrabrosti, u kom porodica čuva dragocijenosti plemenitog mladića neustrašivog srca. U njoj sve stoji onako kako je on ostavio, tu su njegove lične stvari, diploma, fotografije, uniforme, knjige, crni pojas u aikidou, patike koje je poderao spremajući se za maraton… U njoj je puška sa kojom je stradao, orden koji je posthumno odbio, geler od mine kojim je ranjen, zrno kojim je pogođen. Tu roditelji čuvaju spomen ploču s njegovim imenom koja je skinuta sa vojne karaule u Šulima koja je nosila njegovo ime. Na stolu je zlatni lančić sa krstom koji je prekinuo smrtonosni metak.

K. Bjeković

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

kud pv7

Godišnji koncert KUD-a „Pljevlja““

Sinoć je, u pepunoj sali Doma vojske, KUD „Pljevlja“ priredio tradicionalni 7. godišnji koncert narodnih …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *