ponedeljak , novembar 20 2017
Početna / Vijesti / Društvo / Snaga i hrabrost majke – Milomirka Jolović

Snaga i hrabrost majke – Milomirka Jolović

Koliki je izazov majčinstvo samo po sebi spoznaju sve majke onoga trenutka kada to postanu. Koliko je potrebno ljubavi, vremena, truda, strpljenja, pažnje i svega ostalog svaka majka nauči odgajajući svoje dijete. Ipak, nekim majkama potrebno je mnogo više. Neke svojoj djeci moraju biti superheroji, jer je njihova snaga zapravo snaga njihovog djeteta. Takva je Milomirka Jolović (33), majka male Anđele (8), djevojčice rođene sa Daunovim sindromom.
Milomirka je Anđelu rodila kada je imala 26 godina. S obzirom da ima starijeg sina Nikolu (15), nikada nije ni pomislila da će sa Anđelom nešto biti drugačije. Do momenta kada je prvi put svoju Anđelu uzela u naručje, kada je osjetila njen zagrljaj i saznala dijagnozu, suočila se sa nečim sasvim novim, nečim što je nju preobrazilo i naučilo kako da svom djetetu postane sve.
Ono što je uslijedilo Milomirki je donijelo mnogo muka i problema. Od početka nizale su se samo loše vijesti, doktori su joj skretali pažnju na činjenicu da njena djevojčica možda nikada neće moći samostalno da hoda, da govori, da se hrani, da će živjeti usporenim životom. S obzirom da ni sama nikada do tada nije nailazila na djecu sa Daunovim sindromom, Milomirka nije imala jasnu sliku šta je čeka. Ipak, sve ono sa čim se na početku susretala i što joj je stvaralo probleme, Milomirku je samo ohrabrilo da istraje i da se bori za svoju djevojčicu.
– Prvi šok sam doživjela u bolnici, kada vam doktor kaže koja je dijagnoza. Osjećate se kao da ste došli na kraj puta i ne znate gdje dalje. Teško mi je bilo da shvatim da to nije nešto što će proći preko noći, već da tek počinje borba koja će trajati cijelog života, a da sam ja jedina koja svom djetetu može da pomogne. Jedan od najtežih trenutaka doživjela sam kada sam je sa tri mjeseca povela na kontrolu kod neurologa u Podgorici. Doktor mi je rekao da takvom djetetu ne posvećujem vrijeme, jer će to sve što radim biti uzaludno, i predložio mi da je ostavim u jedanom centru u Srbiji, jer ona možda nikada neće prohodati ili progovoriti. Kad to doživite od doktora, onda zaista pomislite da je kraj. Kada sam sledeći put otišla kod istog doktora, iznenadio se što sam odlučila da je zadržim, pogledao je kroz korpicu za bebe u kojoj je Anđela bila i konstatovao kako je ona, ipak, porasla. Koliko je teško u tim trenucima može da razumije samo onaj ko je prošao kroz isti problem – priča Milomirka, koja ističe da je bilo i onih doktora koji su je razumjeli, savjetovali, a među njima ističe pedijatra Mariju Cuparu, koja je hrabrila i pomogla joj da shvati koliko je važno da bude uporna, istrajna i da radi sa djetetom, jer će jedino tako moći da joj pomogne.unnamed
Iz stanja nemoći i haosa u kome se Milomirka našla po saznjanju Anđeline dijagnoze trebalo joj je vremena da se otrgne. Ova hrabra žena odlučila da prihvati stvarnost, bez obbzira kakva ona bila i kakav će biti ishod, jer je, kako kaže, shvatila da joj je život takav životni put dodijelio iz nekog razloga.
– Naravno u svemu postoji podrška porodice, prijatelja, ali uglavnom to osjećate kao sažaljenje, a to je nešto što vam u tim trenucima najmanje treba. Osjećate da vam treba neko ko će stvarno da prihvati problem i da vam pokaže prave smjernice. Trebalo mi je vremena da svoje dijete izvedem na ulicu, jer kada vas neko zovne i kaže vam „Čula sam da si se porodila, tvoje dijete nije dobro“ i pita vas šta se desilo, vrlo je teško naučiti da trezveno objasnite ljudima i naučite da im objasnite o čemu se zapravo radi – kaže Milomirka, koja je imala sreću da kada je rodila Anđelu JU “Zračak nade” već ozbiljno funkcioniše.
Više od svega zahvalna je “Zračku nade” i majkama iz Udruženja koje su joj pomogle da nauči kako da se nosi sa svim što je uslijedilo. Prvi put Anđelu je odvela sa 7 mjeseci kod fizioterapeuta, a već sa godinu ipo počele su redovno da posjećuju vježbe, psihološke i kreativne radionice… Sada Milomirka i Anđela “Zračak nade” dođživljavaju kao svoju drugu kuću, a odlazak tamo je svakodnevna aktivnost koju nikada ne propuštaju.
– Svaki put kada se kod njih pojavi neka nova majka, svi se trude da joj posvete pažnju, da sa njom emotivno prođu kroz njeno stanje, da je nauče da očvrsne, a jedino majke koje su kroz isto prošle to mogu da razumiju. Imamo podršku i očeva, ali su u Udruženju preovladale majke, valjda zbog toga što su majke stub porodice, izdržljvije i jače. Stalno je tu oko tridesetoro djece, različitog uzrasta i sa različitim smetnjama i svi zajedno uče koliko su jedni od drugih različiti. Ali sva djeca svijeta, pa i oni, imaju potrebu da budu voljeni i da vole, da se druže i budu prihvaćeni, tako da su i njihove potrebe su iste kao potrebe sve djece, samo im treba malo više podrške kako bi ih ostvarili – ističe Milomirka, koja je upravo u “Zračku nade” sa svojom kćerkom provela najljepše trenutke.
Čovjek koji nije imao kontakt sa djecom rođenom sa Daunovim sindromom, kaže Milomirka, ne sluti koliko ljubavi od njih može da dobije i šta sve od njega može da nauči. Kroz druženje sa njima shvatite koliko su nebitne stvari kojim se zamaramo svakodnevno, koliko su problemi u stvari mali, koliko je nekome malo dovoljno da bude srećan. Ona ne traži ništa osim ljubavi i pažnje, ni u čemu drugom ona nije zahtjevna, a umije da uzvrati na najljepši mogući način. Anđelin osmijeh je nešto što njenu majku čini srećnom ženom, a svaki napravljeni korak, izgovorena riječ, napisano slovo zajednički je uspjeh.
– Sa Anđelom sve doživljavam na drugačiji način. Starije dijete nikada nisam maltretirala da nauči da šeta, govori, piše, jer je sve dolazilo spontano. Ali sa njom sam znala da od prvog dana sve moramo. Naučila me je strpljenju, ogromnoj ljubavi i razumijevanju, a uz nju ja sam postala osjećajnija i pažljivija i prema drugim ljudima. Iako, kako Anđela raste, rastu i brige, zahtjevi i ništa još nije završeno, kada se okrenem iza sebe i pogledam sve ono što smo do sada postigli, više sam nego zadovoljna – kaže Miomirka, koja zbog toga što mora da bude uvijek uz Anđelu i mnogo vremena posveti njoj nije zaposlena, ali je neizmjerno ponosna na svoju druželjubivu, komunikativnu i veselu djevojčicu koja se lako uklopi u novo društvo.
Anđela je drugi razred Osnovne škole “Boško Buha”, u posebnom odeljenju ima 11 drugara, a neke časove pohađa redovno sa ostalom djecom. Ozbiljno je shvatila školu i obaveze koje škola donosi, a u svemu im je mnogo pomogla učiteljica Mila Marjanović, koja je jako lijepo ostale učenike upoznala sa Anđelom, objasnila im kako je ona ista kao i oni, a svi drugari su je divno prihvatili. Najvažniji uspjeh postigao je upravo “Zračak nade” koji je u maloj sredini, poput Pljevalja, na mnogim svijetlim primjerima pokazuje kako se osobe sa smetnjama u razvoju mogu uklopiti u društvo bez ikakvih poteškoća, i kako za to društvo mogu biti korisni.
– Nama u “Zračku nade” svakog dana zaista treba nešto što će da nas razveseli i obraduje. Nikada ne pričamo o tužnim stvarima, prebrodili smo zajedno taj težak period… Svakodnevna tema nam je šta bismo radili da nije tog Udruženja, naši životi bi bili sasvim drugačiji, možda se nikada ne bih ni srela sa tim ženama i ne bih znala kakva iskustva oni imaju. Ono čemu mi težimo jeste uključivanje naše djece u društvo, do sada takva djeca su bila u potpunoj sjenci, bez mogućnosti da budu sastavni dio društva u kome žive. Zahvaljujući hrabrim roditeljima, koji su odlučili da pokrenu “Zračak nade”, a prije svega Svetlani Dujović, temelju i oslonacu, zahvaljujući čijoj inicijativi se i razvila cijela ideja, djeca sa smetnjama u razvoju dobila su šansu da budu sastavni dio društva – kaže Miomirka zaključujući da je još mnogo toga pred ljudima iz Udruženja, ali da je značajan pomak već učinjen.

 

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

ismeta naslovna novembar 1

Izložba starih zanata

  Povodom Nedelje ženskog preduzetništva NVU “Građanske inicijative “ otvorila je 17.  novembra izložbu starih …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *