Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Reagovanje Milinka Gazdića na tekst „Junaci koji su 1992. gazili Muslimne u Pljevljima sad brane svetinje“
Ako su se već takle devedesetih godina prošlog vijeka, nije u skladu sa profesionalnom etikom što novinarke Kaćuša Krsmanović i Alma Sadović nijesu kontaktirale sa glavnim junakom svog teksta Milinkom Gazdićem, čiju su reputaciju i ugled pokušale da diskredituju služeći se najperfidnijim spinovanjem? Mogle su u tekst ubaciti i informaciju da je tih istih devedesetih na Milinka Gazdića pucano u blizini porodične kuće u Pljevljima, da mu je na porodičnu kuću bačena eksplozivna naprava, da su mu porodicu uznemiravali telefonom budeći mu ostarjelu majku i „hvatajući joj muštuluk“ kako joj je sin ubijen i mrtav? To su previdjele napisati. Pitam se zašto? Ovakve radnje UDBE nikada nijesu otkrivene. I ovakvi naručeni tekstovi iste te UDBE su muštulugdžije za slijedeće što će pokušati da urade, ne bi li me disciplinovali, jer sam neprijatan svjedok prethodnog vremena. Mislim da je odavno svima u Crnoj Gori jasno zbog čega se pišu ovakvi tekstovi i uslijed kakve se histerije pokušavaju kompromitovati časni i pošteni ljudi ove zemlje? Danas ja, a sjutra ko zna ko?
Koliko zlobe, mržnje i cinizma iskazuju novinarke jasno se vidi u samom tekstu gdje ispod moje fotografije piše „Gazdić na skupu SRS u Pljevljima u avgustu 1992“, a u „dokumentarnom filmu“, na koji se pozivaju, jasno stoji datum snimljenog skupa 16. 11.1992. godine (Osnivačka skupština SRS i predizborni skup za izbore 1992. godine). Ali zlonamjernim i neprofesionalnim novinarima je bilo bitno da mene povežu sa događajima iz avgusta 1992. godine i sa blokadom Pljevalja. Za vašu informaciju tačno je da sam postao član i predsjednik Opštinskog odbora SRS u Pljevalja u septembru 1992. godine, kad je Milika Čeko Dačević već boravio u Istražnom zatvoru u Bijelom Polju.
Istine radi, radi čestitih, poštenih i ponosnih mojih Pljevljaka ističem, a to se može provjeriti lako preko službi bezbjednosti (koje su i autori ovog teksta koji su novinari po naredbi samo potpisali), da od kada sam postao član i predsjednik Srpske radikalne stranke ni na jednu muslimansku radnju nije bačena eksplozivna naprava i nijedan građanin Pljevalja nije doživio neprijatnosti od članova SRS u Pljevljima.
Da sam toliko zla nanio svojim Pljevljacima i da sam pozivao na bilo čiju smrt i zločinačke ratne hajke, kao što navedoste u tekstu, sigurno ne bih sad šetao slobodno i uzdignute glave po Pljevljima, za razliku od nekih kojima je za to potrebna brojna svita i obezbjeđenje?
Predložio bih novinarkama da naprave anketu u Pljevljima, mogu da krenu od pljevaljskih Muslimana i da ih pitaju kakav je čovjek Milinko Gazdić? Da li je nekad nešto ukrao, slagao, nekom od njih nešto loše lično uradio, maltretirao ili ne daj Bože nekoga zlostavljao? Pitajte čestite i časne Muslimane iz Pljevalja, a moje prijatelje, kod koga sam tih ratnih devedesetih godina bio uvaženi gost na ispraćajima djece u Vojsku, na svadbama, Bajramima, sjedeći u pročelju trpeze? Pitajte predstavnike Odbora Islamske zajednice u Pljevljima u kakvim su odnosima sa predstavnicma Crkvenog odbora u Pljevljima, čiji je član i Milinko Gazdić? Zaboravili ste u svoj tekst ubaciti i fotografiju koja svjedoči kako Milinko Gazdić sjedi na Božić 2019. godine za istim stolom sa predstavnicima Islamske zajednice, a u tekstu objavljenom tom prilikom se, između ostalog, kaže da je „istaknuta dobra saradnja između dvije vjerske zajednice, kao i mogućnost zajedničkog djelovanja u budućim humanitarnim projektima“.
Zaboravili ste napisati i da sam učestvovao na ratištu 1991. godine, u Hercegovini, po pozivu Republike Crne Gore, kada je funkciju predsjednika Vlade vršio gospodin Milo Đukanović, istovremeno obavljajući dužnost ministra vojnog u Vladi Crne Gore?! Tada nas je obilazio na ratištu u Hrvatskoj a kasnije je, ponosan na svoje vojnike, izjavljivao da je «zamrzio šah zbog šahovnice».
Od 1997. godine prestao sam da se bavim politikom, a to kakvu sam politiku tada zastupao najbolje znaju partijski drugovi današnjeg predsjednika Crne Gore, jer su bili sa mnom u Radikalima – bivši predsjednici opština, ministri, poslanici, direktori mnogih preduzeća…. Samo, za razliku od njih ja sam vjerovao u stavove koje sam tada zastupao, nije mi bila potrebna novčana satisfakcija. Kada su se moji lični stavovi i principi počeli kositi sa onim što je politika nametala, prestao sam da se aktivno bavim politikom i već 23 godine nisam član nijedne političke partije.
U tekstu me okvalifikovaše i kao povampirenog duha iz devedesetih, za koga su vjerovali da je pobijeđen a on je i danas, kako rekoše, „…na istim pozicijama. Borba za srpsku stvar“. Ovo je već pokušaj morbidnog humora. Previše jeftin trik sijanja novog razdora među građanima Crne Gore! Igra «zavadi pa vladaj» više ne pije vodu! Kap je prelila čašu, a vodu treba poslužiti onom ko je dehidririrao ovih dana, pa se znoji!
Moram naglasiti da u duhove ne vjerujem. To je već problem osoba sklonih sujevjerju. Kakvi duhovi njih proganjaju i kakve bitke sa duhovima vode, najbolje zna njihova savjest koja je usnula ima 30 godina. Čovjeku ospsjednutom duhovima svašta se priviđa, pa tako i umjesto mirnih litija oni vide ludački pokret, a njihovim novinarima se priviđa borba za srpsku stvar. Vjerovatno im se onda priviđaju i med i mlijeko kao i blagostanje u mojim opljačkanim Pljevljima, u kojima mnogi stanovnici žive od socijale, u kojima su privreda i industrija uništene, u kojima vlada čamotinja izazvana siromaštvom i odlaskom mladih ljudi trbuhom za kruhom.
Da se primijetiti da retorika pomenutih novinarki obiluje vojnom i huškačkom terminologijom, punom mržnje, a na drugoj strani je narod koji mirno šeta, sa svijećom i ikonom u rukama i molitvom na usnama, i ja sam ponosan što sam dio tog naroda! Ponosan što na litijama gledam Pljevljake složnije nego ikad, djecu, omladinu, stare, Muslimane i pravoslavce! Svetinje su jedino što nam je preostalo, i to ne damo! Danas su ugrožene naše crkve, a sjutra će na red doći i džamije naših sugrađana, i mi Pljevljaci smo toga svjesni! Kako branimo naše Crkve tako ćemo braniti i džamije. I šetaćemo dok daha imamo!
Ko kako pisao i govorio istinu u ovim tekstovima, tako mu Bog pomagao, kako meni tako i Vama!
Ne damo svetinje!
P.S.
Pošto sam vjerujući ISTINE radi moram navesti da me je 6. 2. 2020. godine, u 15 sati i 15 minuta pozvala telefonom novinarka Alma Sadović i saopštila da nije autor objavljenog teksta, već da je njeno ime zloupotrijebljeno. Kazao sam joj da prihvatam izvinjenje pod uslovom da sve što je meni rekla napiše i objavi u medijima i portalima koji su prenijeli ovaj kompromitujući tekst, do tada smatraću je odgovornom za iznošenje neistina o meni, i moraće na suduvima da potkrijepi navedene tvrdnje.
Milinko Gazdić, Pljevlja
Uredništvu dnevnog lista „Pobjeda“,Podgorica
Gospodo,
Na osnovu Zakona o medijima zahtijevam da objavite demanti navoda teksta „Junaci koji su 1992. gazili Muslimne u Pljevljima sad brane svetinje“koji je objavljen 6. februara 2020. godine u dnevnom listu „Pobjeda“, u elektronskom izdanju „Pobjede“ i na portalu „Analitika“, na istom mjestu i u ,istom obimu u štampanom i elektronskom izdanju lista „Pobjeda“.
foto:facebook
