nedelja , avgust 25 2019
Početna / Vijesti / Društvo / U posjeti porodici Dragice i Radivoja Dajevića iz Bukovice

U posjeti porodici Dragice i Radivoja Dajevića iz Bukovice

Zeleni pašnjaci i livade pružili se Bukovicom, izmiču pokraj makadamskog puta. Zelenilo se čini nepreglednim. Polodna bukovička zemlja uvijek je rađala. Na njenim plodovima mukom su podizane generacije koje su, kako su stasavale, ovim putem odlazile daleko, da se više nikad ne vrate. Rađa zemlja i sada, ovog proljeća je voće napupilo, trava rano iznikla visoko, ako posluži vrijeme, biće dobra godina. No, rađa samo rijetkim, onima kojim kućni prag nije zarastao. U zaseoku Sirčići, na pragu Dajevića, dočekuje nas petogodišnji Svetislav, najmlađe dijete Dragice (41) i Radivoja (50). Plavokosi dječak nam se smješka stidljivo, valjda mu nepoznati gosti ne svraćaju često.

Dajevići su jedni od rijetkih koji su u Bukovici, koja je 60 kilometara udaljena od Pljevalja, odlučili da ostanu, da tu podižu djecu, da stvaraju svojim rukama, da se bore, uglavnom sami, prepušteni svojoj snazi i volji. Kćerke Tatjana (14) i Danica (10) učenice su sedmog i četvrtog razreda osnovne škole u Kovačevićima. Za 15 godina braka uspjeli su da stvore mnogo, veliki je rad iza njih i pred njima. Ne žale se na život, srećni su ovdje i bezbrižni, kažu, ni rad im ne pada teško, ali je sve teže prehraniti se od zemlje. Jer, iako je imaju mnogo i sve iz nje rađa, nije više gazda onaj koji ima ovu plodnu, bukovičku zemlju, nego mučenik, kaže Radivoje. Mučenik je zato što ne može da naplati, jer je daleko, na „kraju svijeta“, zaboravljen. Više od plodova svoje zemlje i svog rada ovde ne može čovjek da opstane, da podigne djecu, da im nešto stvori, pa zato, kaže Radivoje, da opet može da bira ovde nikad ne bi ostao.bukovica

Imanje Dajevića je veliko, a Radivoje je jedini od sedmoro djece ostao u rodnoj Bukovici. Sada imaju 26 krava, a za svoje potrebe drže oko 15 ovaca, svinje, kokoške, ćurke, morke, pčele. Imaju i konja, a jesenas su nabavili i magarca. Svu potrebnu mehanizaciju imaju, rad im ne pada teško, ali slab otkup, niske cijene i teška naplata najveći su im problemi.

– Vjerovao sam u obećanja ministara. Slušali smo priče o ulaganjima u poljoprivredu, o napretku sela. Od toga, izgleda, nema ništa, a mi sada nemamo kud – iskren je Radivoje.

Svakog drugog dana predaju po 180 litara mlijeka. Otkupa u ovom kraju nema, pa mlijeko do otkupljivača u Pljevlja, svakog drugog dana po 120 kilometara u pravca, vozi komšija Slobodan Miletić, koji ima isti problem.bukovica1

– Šest godina smo prodavali mlijeko i imali smo redovan otkup, plaćali su nam svakih 15 dana. Kada je to stalo, naredne tri godine prodavali smo sir, a sa prodajom nismo imali problema. Ipak, lakše je sa mlijekom, velike su to količine, za sir moramo obezbijediti nakupca, ovako pomuzemo i predamo. Sada smo, u dogovoru sa komšijom, opet krenuli sa mlijekom, a sir prodajemo po narudžbi. Povećavali bi stočni fond da ima otkupa, ali ovako ne možemo ni ovo da prodamo – priča Radivoje, koji ističe da je isti problem i sa prodajom teladi i jagnjadi.bukovica4

Kosanicu završi brzo. Nekada je 20 ljudi radilo što sada rade njih dvoje sami. Uz pomoć mehanizacije mogu da završe sve poslove, teren je pristupačan, a u tom periodu im dolazi u posjetu Radivojev brat iz Njemačke, koji im pomaže. Radivoje je, sa još 5 mještana, član udruženja stočara “Tvrdakovići” sa područja Bukovice. Preko FAO programa prije 6 godina pohađali su obuku za sjetvu vještačkih trava i dobili mašine za ovu djelatnost. Od mehanizacije bi im bio potreban još i kombajn, onda bi se mogli okrenuti i proizvodnji žitarica. Obraćali su se nadležnima, tražili su pomoć za nabavku kombajna, za materijal kako bi izgradili objekte za smještaj mašina, subvencije na gorivo koje imaju poljoprivrednici u regionu…

– Nikad nam nije odobreno da imamo subvencionisano gorivo. Konkurisali bi za mnoge projekte, ali se i poljoprivredni krediti daju samo bogatima, jer su potrebne garancije. Hiljadu evra koštaju samo papiri koji su potrebni da se konkuriše, a šta ja da radim ako ne prođem – kaže Radivoje.bukovica2

Dragica je nasmijana, vodi brigu oko djece i domaćinstva, ali je veliki rad čeka i oko stoke i na imanju. Rodom je od Markovića, takođe iz Bukovice, pa joj ništa nije strano s obzirom da je na selu odrsla. Svaki dan provodi radno, ustaje u pola šest, a samo dva sata joj treba dok pomuze krave. Uveče liježu rano, pa se odmori, dodaje uz smijeh. Djeci je škola udaljena 9 kilometara, a prevoz im je organizovan. Do prvih komšija treba im pola sata pješke. Najteže je, priznaju, zimi. Putevi se ne čiste redovno, pa ostanu odsječeni od svijeta. Velike probleme stvaraju im i slaba struja, kao i loš signal za mobilne mreže.

Voća i povrća imaju u izobilju, ali je i iza toga veliki rad i muka. U pljevaljskoj opštini, kažu, za to nema boljeg terena. Preko 500 stabala šljive rađa dobro, gotovo svake godine. Ali i sa njihovom prodajom imaju problema. Kada bi se obećano ispunilo i ozbiljnje pristupilo da se pomogne ovim ljudima, Bukovica bi imala ozbiljnu poljoprivrednu proizvodnju.

– Najlakše je proizvesti, a najteže prodati, a i kad prodaš teško je naplatiti – kaže komšija Rifet Džaka, koji živi u Sarajevu a ljeta provodi u rodnoj Bukovici, gdje se najljepše i osjeća. Vratiće se, kaže, kada obezbijedi djecu u gradu, ali njih nikada ovde ne bi vratio, jer su uslovi života surovi. Sjeća se Rifet dana kada je sve ovde bilo drugačije, kada je kuća Dajevića bila puna. Radivoje dodaje kako bi omladinski dom sedamdesetih godina napunila tri zaseoka, a sada bi bio poluprazan i da se sakupi kompletna Bukovica.

Opstanak poljoprivrednika iz Bukovice na slobodnom tržištu zaista je težak. S obzirom da je Bosna i Hercegovina svega dvadesetak kilometara udaljena vazdušnom linijom. Tako im je duplo bliže Goražde, nego Pljevlja. Dok se programi prekogranične saradnje realizuju kroz različite projekte, jedan takav, konkretan, mnogo bi značio proizvođačima iz ovog mjesta.

Imali su ponudu od mljekare Pađine, iz Bosne i Hercegovine, da im daju svoje vozilo i cisternu da otkupljuju mlijeko, koje bi se pretakalo u Čajniču. Svjesni su da je to neizvodljivo, s obzirom da se nigdje u svijetu ne izvozi neobrano mlijeko, i da se radi o prelasku granice koji nije preko regularnog graničnog prelaska. Ipak, projekat saradnje dvije zemlje, finansiran iz evropskih fondova, mnogo više bi značio i koristio narodu u obje zemlje, od okruglih stolova i konferencija koje ne daju nikakve rezultate, već ostaju samo mrtvo slovo na papiru.

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

norveska_za_vas_logo

„Norveška za vas“: Produžen rok za prijavu projekata do 20.septembra

              Rok za prijavu projekata u okviru Javnog poziva …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *