Šuma nadvisila brda iznad Kosanice, a Koznovača se ušušuškala na proplanku obraslom četinarima i nadvila nad kanjonom Tare. Prva jesenja jutra hladna i vlažna, ko da su pozna. Sa Durmitora duva, pa vlažan vazduh osvježava obraze, kao da će presniježiti. Čistinom i zdravinom odišu pašnjaci i polja na 1.200 metara nadmorske visine, tako da i sam pogled na njih krijepi i pluća i dušu. Dugo je i polako u našem kraju i narodu odumirala kultura izdizanja na katun, a sada su od života na planini u privremenim domovima ostala pusta, raštrkana naselja sa oronulim kolibama i opustjelim pašnjacima. Nema više ni buljuka, niti se čuje čobanska pjesma i svirale. Samo su rijetku ostali da čuvaju i tradiciju i brave po planini, kao nekad, od kasnog proljeća do rane jeseni. Danas je u katunima iznad Kosanice sa svojim stadom samo bračni par Leković. Teško jeste, ne poriču, ali se iskreno raduju da ugoste i progovore, kao da su svo ljeto odmarali. Radoša smo zatekli u toru, oko ovaca, a u kolibi Rada naložila, pa nas uvodi, gosti, nasmijana nas dvori, kaže, nije navikla da sjedi. I zaista u tom razgovoru čovjek shvati da je sva ljepota života u jednostavnosti.
Radoš – Ćićo (61) i Rada (47), sa sinom Petrom (27) žive u porodičnoj kući u Đurđevića Tari. Dvadeset osam godina braka proveli su skladno, bez grke riječi, a poštovanje i ljubav jači su od teškog rada i nedaća. Svoje zemlje imaju dosta, oko 10 hektara, a za ispašu koriste i livade komišija i rođaka. Opustjelo selo, pa im mnogi daju da ne zarasta. Iako imaju sve uslove za život i rad u selu na svom imanju, u planinu odlaze oduvijek. Za stado od oko 90 ovaca i 8 goveda nemaju uslova u selu, jer je naseljeno, nema ispaše, a šuma česta, pa ih moraju izdizati. Tako su navikli i ne žale se. Valjda zato što su primjer onih naših, vrijednih domaćina, seljaka, koji bogatstvo ne mjere materijalnim stvarima, već zdravljem koje ih dobro služi i još se, kažu, nadaju samo snahi.
– Ja sam naučio i navikao da živim ovde. Kao dječak od 7 godina ostao sam bez oca, a stariji brat poginuo je kad sam imao 12. Bili smo sirotinja, velika je nas nemaština naučila na težak rad. Mogao sam da se zaposlim, mogao sam da odem i u Beograd sa bratom, ali sam, eto, odlučio da ostanem. A i da sam otišao danas bi stvorio sebi i kuću i sve uslove, jer mi je rad u krvi. Nikad se nisam pokajao što sam ostao na rodnoj zemlji, ovde sam našao svoju Radu koja je sve sa mnom u životu jednako radila. Da sam sad opet onaj od 30 godina i opet da mi je ova žena, držali bi i 300 ovaca, mada ne bi ovako, cijeli život isto – iskren je Ćićo, stasit i glasan, kako i priliči životu u planini, ali vesele naravi.
Oko dvadesetog maja Lekovići izdižu na katun Vrtača, na koji je i Ćićov đed nekada javio. Dobra je ispaša, ali je teren nepristupačan, nema vode, ni puta do koliba, a ove godine okrenula i suša, pa su se 20. avgusta preselili na Koznovaču, katun rođaka, od kog kaže Ćićo, u cijeloj Kosanici nema boljeg. Put do katuna tražili su godinama, samo da se može traktorom proći, ali će to izgleda na red doći tek onda kada krene da se ekspolatiše šuma iz tog kraja.
Nikada nisu držali više nego danas, u punoj snazi i poletu rade od zvijezde do zvijezde, a priroda ih, valjda, podmlađuje. Voljeli bi da Petar ima siguran posao, da se oženi, da ne ostaje ovde. Voljeli bi Ćićo i Rada punu kuću unučadi, lako bi ih podigli, lakše bi im sve bilo.
– Najteže nam je dok nas troje ukosimo ljetinu, jer jedno mora uvijek da čuva. Ove godine spremili smo oko 300 metara sijena, nešto naše, nešto smo dokupili. Od mehanizacije imamo traktor i kosačicu, napravili smo i novu štalu, a trebala bi nam samo nova pojata. Imamo i voća, nije neka velika suma, oko 70 stabala šljiva, ali kada rode ispeče se dobra rakija – priča Ćićo, koji je nekoliko godina radio u Crnagoraputu i Elektroprivredi, a umio je da zaradi i od šume, izvlačenja oblovine, dok se redovno plaćala.
Za ovcama Lekovići idu svaki dan, jave ih od koliba prema polju, ali nikog ne sretnu, ni sa kim ne progovore, do sa životinjom. Rada ih voli posebno, daje im nadimke, a kada čuva ovce vodi i dva psa, priča im i tepa, i kaže, sve je razumiju. Ćićo svrati do rođaka ili komšija na kafu ili rakiju, ostavi ih na Bitinskom polju, neće, kaže, nigdje. Nekada se polje kosilo, da ima hiljadu ovaca ne bi ga mogle opasti, ali nema, sem njegovih i od još jednog komšije. Medvjedi, vukovi i šakali jesu šteta, oduvijek su i bili, a poslednjih godina veće probleme stvaraju ljudi, lopovi koji kradu jagnjad i ovce, nekada i iz štale.
– Volim ovce, ali lakše je kravu držati. Imam pet krava, mlijeko sirim i imam siguran otkup kod stalnih mušterija. Kajmak kupim samo za nas, ne prodajem. Ovce ne muzem, nema otkupa, a ne bih ni imala kad od svih poslova. Držimo i bika i dva vola, njih dajemo na predaju za vuču šume. Smaći ćemo ih ove godine, ali sam ja već ostavila dvoje teladi da ih podignem, navikli smo na njih. Redovan nam je otkup i jagnjadi i teladi, na to se ne žalimo, ali bi bilo veliko olakšanje da postoji otkupna stanica za naše proizvode, pa da ne mislimo o prodaji – priča Rada, i dodaje kako se na katunu odmori i od televizije i svakodnevne priče, a polaznika ima više nego u selu.
Petar je stasit, vijedan mladić, naučio da radi mnoge poslove, dobio licencu za upravljanjem čamcem za splavarenje. Ljeti radi na raftingu na rijeci Tari, a kaže da su turističkim potencijalima ovog kraja turisti koji dolaze sa svih strana svijeta oduševljeni. Prije dvanaest godina napravio je Ćićo trospratnu kuću, savremeno opremljenu. Da ima pet sinova, kaže, imali bi gdje. Vrijedna i složna porodica Lekovića radom stvara svaki dan bolje uslove za život.
Sredinom jeseni Lekovići se vraćaju u Đurđevića Taru. Jedini problem u selu im je struja, koja često nestaje, zbog neodržavanja mreže. Dotrajale stubove, kažu, drže žice, a problem će se, boje se, tek riješiti kada izazovu veću štetu. Nije im što nemaju struje po cijelu sedmicu, nego što će od dotrajalih stubova neko da strada.
Uz širok osmijeh ovih vrijednih domaćina, dočekala nas je i Radina pita, vruća i lisnata, i skorup i kajmak, a u toploj kolibi pored šporeta divno je bilo upoznati Lekoviće, ljude koji vole život i rad, čuvare tradicije i sela, nasmijane i srdačne.
(Objavljeno u „Pljevaljskim novinama“ 1. oktobra 2017. godine)