Univerzitetska karijera i porodična harmonija
Znanje je za čovjeka važnije od imanja a podrška porodice stub napretka. Život sa puno iskušenja, preseljenja, neizvjesnosti u periodima kada su djeca bila u osnovnoj školi, zahtjevao je mnogo rada, hrabrosti, strpljena i energije. Profesor doktor veterinarskih nauka Milenko Stevančević, hirurg, ortoped i oftamolog, u penziju je otišao krajem prošle godine, a tokom radne karijere tri puta je učestvovao u otvaranju objekata u oblasti veterinarske djelatnosti i to u gradovima Sarajevo, Podgorica, Beograd i Novi Sad.
Krenuo je iz Brvenice i u rekordnom roku među prvih pet studenata svoje generacije, sa prosječnom ocjenom 8,5, diplomirao na Veterinarksom fakultetu. Iste godine primljen je za asistenta i nastavio sa radom sve do pojave garađanskog rata u Bosni i Hercegovini.U tku studija biran je za studenta demonstratora na tri predmeta, mikrobiologije, anatomije i hrurgije.
Zbog posebne sklonosti prema hirurgiji i operativnim zahvatima koje je učio prof. Ljudevit Stipančević kao i na predlog istog profesora izabran je za asistenta na predmetu Hirurgija sa ortopedijom i oftalmologijom. Profesor Stripančević je pozitivno uticao na 24-godišnjeg Milenka, savjetujući ga da mora biti odgovoran, te izbjegavati kašnjenja na vježbe i predavanja zbog večernjih momačkih izlazaka. Više nego bi to radili i roditelji profesor je bio uporan savjetujući ga da je za uspešnu karijeru potreban porodični mir.
Bio je u pravu jer je vrlo brzo Milenko uplovio u bračne vode. Za svoje uspjehe zahvalan je roditeljima i supruzi Zori. Supruga Zora rodom iz Nevesinja ubrzo rešava stambeno pitanje, što je uslovilo proširenje porodice.U istom gradu, Sarajevu, rodila su se i djeca, kćerka Nina (40) specijalista interne medicine, sin Ognjen (35), docent na novosadskom Poljoprivrednom fakultetu,odnosno Departman za veterinarsku medicine, od kojih imaju četvoro unučadi.
Danas svi žive u porodičnoj trospratnoj kući na Tatarskom brdu u Novom Sadu. U kuću su se uselili 2007. godine a 12 godina je vraćao kredit u švajcrskim francima što je iznosilo više od pola plate. Zbog kursnih promjena u devizama vratio je banci više nego duplo od uzetog kredita, ali kaže da ne žali jer djeca imaju krov nad glavom.
Kada je građanski rat zahvatio nekadašnju SFRJ Stevančevići su za vikend izašli iz Sarajeva na Pale, očekujući da će se već u ponedeljak vrate kući.Međutim tu su ostali tri mjeseca, kasnije 5pet meseci u rodnoj Brvenici u Pljevljima kao i devet godina u Podgorici. Milenko je bio V.D. pomoćnika ministra poljoprivrede, a zatim u dva mandata direktor Javne veterinarske ustanove Crne Gore. Otvarao je veterinarske ambulante na prostoru 21 opštine u Crnoj Gori, znatno popravio kadrovsku strukturu i moderno opremao veterinarske stanice i ambulante u našoj opštini u Boljanićima, Kosanici i Vrulji. Mnoge danas ne postoje jer je privatizacija učinila svoje, a posebno način finansiranja. Milenko smatra da je šteta što i dalje ne postoje Javne veterinarske ustanoveu ekološkoj državi kakva je Crna Gora, jer bi se tako obezbjedila značajna sredstva za veterinarsku službu od strane države.
U Crnu Goru je došao sa mjesta prodekana za nastavu sarajevskog Veterinarskog fakulteta. U Beogradu je radio u izvršnim organima državne zajednice SCG ali je uvijek težio svojoj prvobitnoj profesiji, podučavanju studenata.
Ima više od 200 naučnih i stručnih radova objavljenih u domaći i inostranim časopisima, i preko 100 usmenih saopštenja, radio i rukovodio u 11 projekata, kao autor ili koautor objavio četiri udžebinka. Na novosadskom Poljoprivrednom fakultetu je najzaslužniji za otvaranje veterinarske klinike. Za svoja predavanja dobijao je visoke ocjene od strane studenata i nikad ispod 4.8. Kaže da nije bio strog nastavnik. Trudio se da prenese znanje , da studenta nauči in a ispitu.
Sa radnog mjesta direktora Departmana za veterinarsku medicinu Milenko krajem prošle godine oodlazi u penziju. Profesor Stevančević je i dalje angažovan kao rukovodilac naučnog projekta„Unapređenje zdravlja i dobrobiti visokoproduktivnih krava identifikacijom i otklanjanjem stresogenih faktora”, koje finansira Ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije.
Tek su prvi mjeseci kako je u penzij i najmiliji posao je druženje sa unučićima (Sofija 10 god, Kalina 8 god, Tadija 4 god, i Staša 2 godine). Ima vremena i za hobi a to je više lov, na trofejnu divljač.
Razgovaramo u Sremskoj Kamenici u blizini privatnog fakulteta gdje studenti ljubazno pozdravljaju profesora. Prisjeća se profesor da ni u njegovo vrijeme nije bilo lako poslati dijete na studije a posebno ako se živilo samo od poljoprivrede. Bilo je dana da ponestane novca ali brat Milko je bio zaposlen pa bi pomogao, kao i sestre Milena i Milenka koje su zaslužne za školovonje u osnovnoj školi i gimnaziji. Milenko pamti i riječi pokojne majke „Uči sine da se ne bi mučio kao što se mi mučimo“ ali „čaša žuči nikog ne mimoiđe“. Milenko kaže da je teško doživio odlazak iz Sarajeva, promjenu mjesta boravka nekoliko puta, a posebno školovanje djece.
Nekada tepmeramentan, brz, eksplozivan, sada kaže, mora da se čuva i živi bez stresa.Nakon svih životnih bura i dostignuća porodična harmonija i poštovanje sa puno uzajamne ljubavi su najveća sreća.
V.M.
Objavljeno u Pljevaljskim novinama 15. 02. 2018. godine