nedelja , februar 23 2020
Početna / Život / Uslovi života lakši, naroda sve manje

Uslovi života lakši, naroda sve manje

Često se čovjeku čini da je negdje drugo život ljepši i lakši, da su uslovi bolji i ljudi srećniji. Mislila sam da turistički bum na Žabljaku i statistički podaci o stalnom porastu inostranih gostiju omogućavaju lagodniji život u podnožju Durmitora. Na nadmorskoj visini od 1600 m, na žabljačkom pošćenskom katunu zvanom Trčinoge, krajem jula ove godine, nisam srela vrijedne domaćine već njihove supruge i planinke. Ne kaže zalud narodna poslovica „Na ženi kuća stoji“.

Oblačno nebo kao da se može dodirnuti nadomak kolibe Krstajiaća. Širom otvorena vrata a unutra nas dočekuje toplina od lijepog razgovora tri genercije. Grmljavina se čini tako blizu a huk vjetra kao da obmotava drvenu kolibu. No, brzo taj huk nevremena koje se sprema potiru glasovi vesele djece i razgovornih domaćina.

Baka Bosiljka Krstajić (84), rođena Ostojić iz Šaranaca, ima devetoro unučadi od troje djece, a živi sa najmlađim sinom Bogdanom (48). Kaže da je ranije život na selu bio nikakav jer se mnogo više radilo ručno a sada je život  potpuno lakši. Baka Bosiljka kaže da je uvijek u kući i da pomogne tako što opere suđe i obriše pod. I snaha Jelena (44) i svekrva se slažu da je život na katunu lakši jer se goveda odbiju a čuvaju samo ovce od vukova. Na katunu  nemaju struju,  ni vodu, koja nije mnogo daleko, ispod puta. Imali su solarni panel koji se pokvario, pa su  im dovoljni agregat ili šterika. Na Pošćenskom katunu ima šest koliba u kojima žabljački poljoprivrednici provode skoro pet mjeseci, zavisno od vremenskih prilika.

Za 18 godina braka Bogdan  i Jelena Krstajić, nabavili su  značajnu mehanizaciju za poljoprivredu: traktor, priključke za košenje, grabljenje, balirku ali ne i muzilicu. Jelena ručno muze 70 ovaca i 7 krava.

Od poljoprivrede mora da se živi, najbitnije je da imaš osnovno ne previše ni premalo, kaže Jelena. Ulagali su i u objekte, napravili 2 štale, na dva sprata 17×8 m, druga 12x8m i stara 11x5m, iznova pravili katun na državnoj zemlji, napravili montažni objekat, stavili kartone unutar dvije kolibe, da ne duva. Na katun Krstajići izlaze od 1978. godine u vremenu od maja do sredine septembra. Njihovo najveće bogatstvo je četvoro djece, tri sina Miljan (15), Milinko (12), Neđeljko (4) i kćerka Bojana (7). Mnogi mediji su prošle godine u avgustu objavili priču o hrabrom bratu Milinku koji je spasio život sestri Bojani, dok su čuvali ovce iznad Valovitog jezera. Milinko je hrabro i mudro sestri Bojani, kojoj je noga počela da otiče od ujeda zmije, lastikom napravio povez iznad rane i spriječio da se otrov širi. Na njegov telefonski poziv roditelji su brzo došli i susreli su se sa hitnom pomoći iz Pljevalja pa je Bojana, sa srećom, brzo ozdravila.

Krstajići imaju imanje i kuću u Pašinim vodama, na nadmorskoj visisni od 1400 m, gdje imaju sve savremene uslove za život, mada kaže Jelena više pokose tuđeg nego svog imanja jer za stoku treba 3000 bala. U tom zaseoku zimuje se u pet kuća, sve rođaci, i do prije 10 godina bilo ih je mnogo više. Jednom dnevno idu  sa katuna kući, da napune telefon, kada se skuplja ljetina ili upali mašina za veš. Na pitanje kako uspjeva na dva mjesta da sprema, djecu podiže, Jelena kaže da je to kao i bilo koji drugi posao i da zavisi kako se organizuješ, „ti ideš za svojim poslom, imam moju relaciju. Svi ima svoju obavezu bilo da ideš na posao ili namiruješ stoku“. Kaže da joj je milo na katunu i da je lakše nego kući zbog životinje, kad ne kose uvijek neko dođe ili negdje odu, na čestitku. Ovce dnevno čuvaju skoro 12 sati od 8 ujutru.

-Nikad na selu nema odmora. Čitave godine ima posla, proljeće trijebljenje livada, čuvanje, ljeti koševina, čuvanje, jesen pripremanje drva, zimnice, vađenje krompira, čuvanje, zima jagnjenje, telenje, zima snijeg treba čistiti, metati. Ne možeš da budeš odsutan sa sela 10 sati, ako nema ko da te zamijeni. Oko životinje mora neko uvijek da ima. Đe ti možeš da ostaviš djeci imanje, pa da odeš na odmor? Seljak od 365 dana u godini nema ni jedan slobodan, ni jedan, kaže Jelena koja ustaje svako jutro u 4 i 30 sati a u 6 i 15 tjera krave na pašu. Struja im ne treba jer spavaju posle 21 sat, svi se umorimo jer svi nešto radimo, kaže Jelena dodajući da djeca ne traže  da gledaju televizijski program, „ imaju telefone vrlo pametne ali mislim da oni zaglupljuju đecu dosta – srećom vrlo brzo potroše internet na igrice ili se istroši baterija, pa do sjutra smo mirni“.

Krstajići žive samo od poljoprivrede. Jelena četvrtkom, od 8 i 30 do 15 sati, na žabljačkoj pijaci prodaje kajmak, naljevak, masni i sir mrljo. Od povrća siju krompir a „od kada nema pravog sjemena, od tada ne siju ječam, pšenicu, heljdu“, priča Jelena dodajući da su „toboš olakšali poljoprivredniku, da mu daju neke premije za sir, a napravili su glupost, da te o čudu zabave“.

Krstajici na Poscanskom katunu
Krstajici na Poscanskom katunu

 

 

 

 

-Puno je papirologije. Da ja povedem svakog turistu kome sam sir prodala u Sud, da ovjeravam svaku prodaju bilo da je 100 gr ili kg? U redu je kada se tražo što je prikladno. Nisam protiv toga da traže poseban objekat, papire da je ispravno mlijeko ali mi nemamo pečat i firmu, objašnjava Jelena dodajući da imaju savremen objekat, po svim standardima, za proizvodnju sira ali da je kajmak i sir mnogo bolji i kvalitetniji iz kolibe od drveta nego iz betonskih prostorija, podložnih vlagi.

U gradu ljudi uzimaju kredite za krov nad glavom a Krstajići su uzeli komercijalni kredit na 20 godina, koji još otplaćuju, za nabavku novog traktora i vrajaću dupli iznos kredita zbog nepovoljne kamate.

Povremeno jaka grmljavina prekine razgovor ali Jelena se ne obazire, ne boji se ničega, ni kad grmi ni kad sijeva. Porađala se u Nikšiću a u Pljevljima je jednom dolaziila, kada je10 dana  ležala u Bolnici sa najstarijim sinom, i od tada još joj se čini mi da je „onaj miris Pljevalja (zagađenog vazduha)“  u nosu i želudcu.

Supružnici Krstajić su zajedno išli u školu u Nikšić. Djeca idu đačkim kombijem u školu. U Žabljaku je ove godine upisano 12 djece u Njegovuđi jedno. Jelena smatra da momci na selu ne prose djevojke, pa se zato i ne žene.

– Bože sačuvaj, svake godine sve manje ljudi na selu. Prvo neće niko da radi, omladina pogotovo. Teško da će iko i od moje djece da će ostati na selu jer nema naroda. Nemaš kilometrima nikog blizu sebe. Zimi kad pukne mećava nemožeš nigdje ni na 100 m.

Na pitanje može li se oženiti momak na selu Jelena ima odgovor.

– Ne može samo ko živi sam, pa ne može da izađe, da se upozna, i postaje nezinteresovana za sve. Nema vremena za sebe, ispunjen je obavezama oko životinje. Bilo bi djevojaka koje bi se udale na selo jer nisu to nekadašnji uslovi života, imaju mašine, voda , struja. Momci ne pitaju djevojke za udaju, objašnjava Jelena tvrdeći  da selo neće preživjeti u 21. vijeku jer svi odlaze „za pet godina dođi  da praviš reportažu ne znam oćeš li koga naći“.

Pri kraju razgovora stižu zaova Mileva (49) i njena kćerka Aleksandra (21), koje žive u Švedskoj. Vole da dođu ali kaže zaova ali bi se teže vratila na život na selu, mada bi se mogla privići jer „danas se ima mnogo više na selu, nego ranije, počev od hrane pa do uslova života“. Kćerka Aleksandra završila je ekonomski fakultet i Mileva kaže da je zbog toga vezana za Švedsku. Izuzetno je zadovoljna životom tamo jer je od 22 godine napustila zemlju, a otišla je sa pokojnim suprugom koji je tamo živio.

-Švedska klima, pogodotvo Štokholm ima durmitorsku klimu ali nema čistoću vazduha koja ima ovde, kaže Mileva zaključujući gdje je ljpše nego kod majke.

Komšinici Ljeposava Stijepović je najbliža sa Krstajićima i kaže da ih ima sedmoro na katunu. Na pitanje kako se druže na katunima odgovaraju: „Znaš kako se družimo. Mi od umora jedva čekamo krevet“. Kažu preko dana ko prvi iz livade zovu jedni druge „jesi došla da pijemo kafu“.

-Lakše se sradi imanje uz pomoć mašina, ali dodije. Danas imamo 200 bala na livadi , hoće kiša, mi ih moramo pokupiti i oćerati u štalu, ne može ko ranije plast da ostane na livadi. Veliki teret se prenese preko ruku a nema radne snage, kaže Ljepa dodajući da njima na selu može biti lakše smo da od njeno četvoro djece svi nađu zaposlenje u gradu.

-Jedno nek ostane mora više stoke da se drži. Morao je neko da ostane na selu, muževi izabrali da ne propadne selo, ali propadosmo mi a ne selo. Zdravo bila ova djeca, da završe školu i da se otrgnu da idu odavde, da se mogu zaposliti. Tada bi nam bilo lakše, smanjili bi i mi  na 5-6 krava.  Moj najstariji sin kako se rodio nije znao za igračku nego samo ovce pa ovce. Zadnje tri godine otišao je odavde, rekao idem da kupim kamenje po ulici, da brišem ali na selo više ne, kaže Ljepa a njena porodica je izimila 200 ovaca.

Kažu da na katunu u Dobrom dolu ima više domaćina nego na pošćanskom.

Kažu da su turisti fini ljudi da svoje ne daju a tuđe neće. Primjećuju da su ima cijene u trgovinama na Žabljaku veće nego u Podgorici.

Žabljačani kažu da do sedamdesetih godina prošlog vijeka niko nije zaključavao svoj katun i da je nepisano pravilo bilo da se ostavi dovoljno drva u njemu što je mnogim putnicima pješacima znalo, u zimsko vrijeme, da spasi život. Postoji li način da mladi ljudi zavole život na selu?

Poscanski katun
Poscanski katun
Snaga i optimizm
Snaga i optimizm

V.M.

Tekst objavljen u PV novinama 15.9.2019.

 

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

Milan Bajić i supruga Rada

Poljoprivrednici – preduzetnici slogom zakućili

Krajem oktobra vrijeme  je podsjećalo na kasno ljeto. Zelene livade, uređena seoska domaćinstva, blaga brdašca …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *