Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Divna priroda i pogled na Ljubišnju očarava svakog posmatrača. Po lijepom sunčanom danu posjetili smo Šula i uživali u razgovoru sa srdačnim domaćinima koji su podijeli sa nama toplu priču o porodičnom zajedništvu i životu u ovom selu, koga nisu napuštali. Kada su ljudi spremni da rade i da se bore za porodicu onda ništa ne može da bude prepreka na njihovom putu. Sve životne izazove prihvataju, vrijedno rade i napredak ne izostaje.Takva je porodica Ljubisava Mijatovića (49) iz Šula. Ko sreću ne sretne, ne stiže je, kaže vrijedni domaćin Ljubisav, koji za svoju sreću, a to je porodica, vrijedno i neumorno radi od malih nogu. Sa suprugom Duškom (47) ima tri sina: Milana (28), Miljana (25) i Đorđa (15), koji su najveća sreća i ponos roditelja. Milan se oženio prošle godine i snahu, Jovanu (18) rođenoj u porodici Čabarkapa u Lijesci, Mijatovići su srdačno dočekali.
– Samo od poljoprivrede ne bih mogao da živim da uvijek nisam dodatno zarađivao. Radio sam u „Šumarstvu“ 11 godina. Svako jutro ustajao sam u četiri sata, na terenu u Vrbi radio sam do tri i pješke kući. Nije bilo lako: radio sam kao pomoćnik motoriste, kasnije motorista, poslovođa jedno vrijeme. Nikada prije pet sati nisam mogao stići kući. Kasnije sam godinama radio privatno na sječi šume. Išao sam po Kolašinu, Šavniku, Žabljaku – ističe Ljubisav i dodaje da je imao sreću da je Rudnik olova i cinka „Gradir Montenegro“ otvoren u ovom selu gdje su mještani jedva dočekali priliku za zaposlenjem.Tako je i Ljubisav sa najstarijim sinom Milan od otvaranja „Gradira“ započeo posao, za koji kaže, da je gospodski u odnosu na ranije poslove koje je radio u šumi. Iako su na početku mnogi sumnjali i izbjegavali teške fizičke poslove u Rudniku Ljubisav je sa Milanom počeo od temelja. Zato su i ostali da rade u „Gradiru“ i danas su zahvalni zbog posla koji imaju u Šulima.
– Nije bilo lako. Ali sa puno poleta i entuzijazma krenuli smo znajući da je ovo jedinstvena prilika za naše selo. Radili smo skoro godinu na montaži, u blatu, mjesecima do prve proizvodnje. Danas radim u tri smjene, u počeku je bilo teško, ali sam se adaptirao i na buku kao i na sve ostalo – naglašava Ljubisav.
Nekada su Mijatovići držali po stotinak ovaca kada su izlazili ljeti na katun pod Jezercom. Više od pet godina ne sele stoku na katun, kažu zbog kišnog vremena koje stoci ne odgovara. Na imanju od četiri i po ha Mijatovići imaju 37 ovaca, 4 krave, 20 koka nosilja, piliće, svinje. Za stoku je potrebno da ukose oko 2.500 bala sijena, tako da je neophodno da uzmu još livada pod zakup, a koje nije teško naći jer mnoga imanja ostaju nepokošena. Mijatovići siju povrće za svoje potrebe, a imali su pet godina i plastenik, pa je Duška spremala zimnicu od povrća koje su oni uzgajali.
Ljubisav smatra da ko na selu živi samo od poljoprivrede mora imati više zemlje i stoke. Da nije dodatno zarađivao, Ljubisav naglašava, da bi morao da kupi makar 150 ovaca.
– Cijene poljoprivrednih proizvoda su ostale iste poslednjih 15 godina, a ostalo skuplja. Sir prodajemo nakupcima kao i ovde u naselju po cijeni od 3,5 evra, a dolazi i mljekara RM komerc svaki drugi dan – objašnjava Ljubisav.
Vrijedni domaćini izgradili su neophodne objekte nedaleko od kuće: kolibu, kačaru, garažu, štalu…
Mijatovići posjeduju neophodnu mehanizaciju: traktor, balirku, drljaču, muzilicu, pa im je im je danas lakše da završe kosidbu i druge poslove na imanju nego ranije kada se ručno kosilo, plastilo, obrađivali vrtovi.
Vrijedni sinovi pomažu na imanju, Milan i Đorđe žive sa roditeljima, a Miljan je završio Pomorski fakultet i radi u Kotoru kao konobar. Kada je kosidba svi pomažu. Hvale roditelji najmlađeg Đorđa koji je tek završio osnovnu školu i volio bi da upiše šumarski smjer ili veterinu ali ne bi volio da napušta Pljevlja. Vezan je za selo, voli da se bavi poljoprivredom pa je briga o ovcama prepuštena Đorđu.
– Ne bi držali ovoliko ovaca da Đorđe ne insistira. Jednom su Đorđe i Ljubisav otišli u kupovinu, planirali su da kupe sedam, a dotjerali 17 ovaca. Đorđe najviše i čuva ovce. Kada ove godine pođe u srednju školu vjerovatno će putovati u Pljevlja. Vezan je za selo i voli sve poslove na imanju – kaže ponosno Duška koje je rodom iz Čajniča. U braku je 29 godina sa suprugom Ljubisavom. Živjela je Duška u zajednici sa svekrom i svekrvom. Priča da je svekrva umrla u 50-oj godini ali joj je mnogo pomagala oko djece, ostajala bi sa djecom dok je Duška pomagala Ljubisavu na sječi drva. Znala je, kaže Duška, da pričuva djecu dok je ona sa suprugom bila na igrankama kod Mirča u kafani, koje su u to vrijeme u Šulima, bile veoma popularne i održavane su do devedestih godina.
Milan je prošle godine započeo kuću u blizini porodične i nada se da će sa suprugom Jovanom useliti ove godine.
Milan je sa 18 godina dobio prvo zaposlenje, ali i pored ovog posla pomaže roditeljima na imanju. Išao je i on ranije sa ocem po terenu i pomagao mu u sječi drva.
Mijatovići žive u selu Šulima, po kome je kasnije dobilo naziv i veliko rudarsko naselje sa stambenim zgradama, koje je zajedno sa varošicom Gradac izgradila „Šuplja stijena“. I pored dobrih uslova za život u ovom selu u kome je asfalt skoro do kuća Mijatovića, voda je dobra kao i struja ima još samo sedam kuća stalno nastanjenih.
Osnovnu školu ove godine pohađao je 31 učenik. Rudnik je omogućio zaposlenje za 150 ljudi, pa se, kažu Mijatovići, dosta mještana preselilo u Pljevlja kada su im djeca pošla u srednju školu. Zaposleni imaju obezbijeđen prevoz do posla u „Gradiru“. Ovo selo-varošica, udaljeno 35 km od grada još ima budućnost zbog Rudnika i vrijednih ljudi koji opstaju i bore se da imanja ne zarastu.
S.Z.
