Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Rođeni u vremenu kada je bilo radnih mjesta za sve koji su htjeli da rade, nikada nisu napustili očevinu. Kako je moda nalagala većina je poželjela lakši, gradski život, rad bez mnogo promišljanja i “sigurnu” mjesečnu platu. Rođen kao „bezemljaš”, sa svega hektar zemlje Milija Lazarević je, od Boga obdaren snagom i jakom voljom, od rada sa ručnom testerom uspio da kupi više od 25 hektara zemlje.
Danas je brojno pleme Lazarevića iz Lijeske, potomaka djeda Milije. Od petoro djece Velimira (79), Vladimira (71), Vladete (67) i Milorada (64) i Milijane (75) danas je 12 unučadi, 28 praunučadi i 5 čukununučadi. Od hektra zemlje, koji je Miliji pripao četrdesetih godina prošlog vijeka, danas su velika imanja i kuće, a u njima mnogo djece, zadovoljstva i napretka.
Najstariji Velimir se najbolje sjeća kako je sa ocem učio i počinjao, koliko je truda i snage uloženo u svaki kvadrat kamenite zemlje u Korijenu, kako bi se proširilo, otkupilo, sagradilo sinovima.
– Nije imao sem hektar svoje zemlje kada se dijelio od oca. Ovde je došao u jednu kolibu, koja je bila u dolini. Prvo smo u Maoče kupili dvije livade, pa onda u Mijakovićima skoro pet hektara, pa tako redom, onda, kada je seljaku to bilo zabranjeno – priča Velimir, prisjećajući se kako je otac sedam puta kupovao zemlju da bi sinovima ostavio jednako, da imaju svoje, da na svom dobru žive i rade.
Danas četiri brata Lazarević imaju zajedno oko 30 hektara zemlje, a sve je kupljeno dok je otac bio živ. Sjećaju se oni, a i cijeli kraj oko Mijakovića, Milijine snage i volje, predanog rada. Cijelog života radio je sa ručnom šegom – tremicom, po čemu je bio nadaleko poznat, a bavio se poljoprivredom. Od rada sa tremicom mogao je, pričaju sinovi, da zaradi i po 20 jagnjadi dnevno. Nizak rastom, ali širok i snažan, sjećaju se, mogao je raditi za trojicu.
U Milijinoj porodičnoj kući danas živi sin Vladeta. Ostale je, kako su odrastali i ženili se, otac dijelio, pa danas žive na svojim imanjima u Zenici, Mijakovićima i Lijesci. Vladeta je sa roditeljima ostao do njihove smrti, u porodičnoj kući se oženio Miljom, iz Goleša, sa kojom ima Miloša, Radoša i Milojku. Porodično imanje Vladeta nikada nije poželio da napusti, iako je bio zaposlen u Građevinaru. Ovom vitalanom čovjeku u životu, tvrdi, ništa nije bilo teško, pa ni pješačenje do grada, posao, poljoprivredni radovi, a njegova životna radost i veseli duh ne posustaju sa godinama.
– Imamo danas odlične uslove za rad ovde. Ipak, iako je mnogo lakše, nekako je ranije sve ljepše bilo. Drugačiji su valjda bili ljudi, jedni drugima su pomagali. Kuća u našoj blizini nikada nije ni bilo, ali je bilo čobana, sastanaka, pjesme. Na našim livadama nekada je bilo kamenje i krš, ja sam iskopao ručno preko 200 kubika kamena sa svojih livada – priča Vladeta, koji sada sam ide za ovcama, a znao bi i u pola noći, kažu, svakom svom jagnjetu od koje je ovce i kako je kojoj ime.
Na pitanje kako je samo dan poznanstva sa suprugom Miljom bio dovoljan za dug i srećan brak, Vladeta kaže da se na čovjeku, pa tako i na djevojci, odmah vidi da li je za porodicu i rad, te tvrdi da se lijepom riječi pripitomi i ćudljiva priroda žene.
– Svi obrađujemo zemlju, niko jedan cenat nije puštio nikad. Današnja omladina još nije ogladnjela, a kad ogladni narod biće svega, otimaće jedno od drugoga, ali da radi – niko neće. Sad mu daj meda i masla da dođe da radi na selu, ono više voli onu ulicu. Do pred zoru je na ulici, pred zoru ode legne, onda preturi doručak i ručak i nije ni zašta. A ovde imaju sve uslove za život i opet niko neće na selo, ma neće ni korak niko nigdje pješke da ode. Ne umije i neće danas omladina sebi da zaradi, a paru hoće da uzme na kladionici. Čudno je ovo vrijeme, nit’ se žene niti zadijevaju – složni su Velimir i Vladeta, koji su od malih nogu naučeni na rad, oženili su se prije dvadesete, pa im ponašanje današnje omladine nije jasno.
Danas sa roditeljima na porodičnom imanju radi sin Miloš (43), koji je pored stare napravio novu kuću. Radoš sa porodicom živi i radi u Podgorici, gdje ima privatnu firmu, a Milijana, udata Kuveljić, živi i radi u Baru. Od kada je otišao u penziju prije dvije godine, posle 26 godina rada sa beneficijama u vosjci i policiji, Miloš najviše vremena provodi u Lijesci. Porodičnu kuću napravio je u Kominima, u kojoj živi sa suprugom Radom i kćerkama Aleksandrom, Sandrom i Saškom, ali očevinu u Lijesci nikada nije napuštao.
Iako je put do njihovog zaseoka prošao tek devedetih godina, a vodu su doveli tek prošle godine, na život u Lijesci se ne žale. Sada obrađuju oko 4 i po hektra zemlje, registrovani su proizvođači organskih žitarica, drže 100 ovaca i dvije krave, a zasadili su i 4.200 sadnica maline. Imaju sve potrebne poljoprivredne mašine, osim balirke, i novu drvenu namjensku štalu za ovce.
Budućnost na selu je, iskren je Vladeta, nikakva, paše i livada ima na pretek, ali čim se redovno ne održavaju trava postane kisela i podivlja. Ovom veselom čovjeku, iz čijih očiju izbija vedar duh, kaže ništa nije teško. Pošto je supruga Milja slabijeg zdravlja, ne pada mu teško ni da pomuze 100 ovaca, ni da joj pomaže u svim poslovima. Od troje djece Vladeta i Milja imaju devetoro unučadi, a najljepši su im ljetnji dani, kada su na okupu djeca i unučad, a posebno su baka i djed ponosni na dobre ocjene u knjižicama i indeksima.
Miloš planira da unaprijedi proizvodnju, na proljeće će preko programa pomoći konkurisati za novi traktor, prikolicu za rasturanje djubreta i frezu, a od opštine je već dobio kopačicu za maline i pumpe. Iako je drugu kuću napravio u Podgorici, za sada ne planira da napušta selo, mada je to imao u planu kada su djeca kretala na fakultet.
– Prije pet godina sam počeo da sijem ječam, raž, heljdu, zavisi od godine, a jesenas sam preko ministarstva dobio 2.200 sadnica maline, sorta vilamet, i sistem za održavanje. Ne znam kakav će otkup biti, prošle godine sam mogao da prodam po solidnoj cijeni, Što se tiče kosidbe, sa mašinama sve brzo završimo, potrebno mi je za stoku godišnje oko 400 metara sijena, ne mogu to obezbijediti sa naših livada, ali sijena nam ne fali – priča domaćin Miloš, vrijedan i vješt radnik, koji po radu ne zaostaje mnogo za dedom Milijom.
U odnosu na nekadašnje uslove života, na selu se danas gospodski živi, složna su braća Lazarevići ističući vrijednost zdrave hrane, lakši način obrade zemlje, ljepotu života u prirodi i blizinu grada za neophodne nabavke. Dalekovidost dede Milije i poštovanje i zahvalnost njegovih potomaka primjer su srećnih porodica, koji su velikim radom nastavili da stvoraju za sebe i potomke, nikada se ne odričući najveće sigurnosti koje pruža zemlja koja se redovno obrađuje.
Po raštrkanim selima pljevljske opštine ljudi su ostajali i opstajali stvarajući svojoj porodici bolje uslove života i obezbijeđujući im napredak. Da nije bilo njih takvih, spremnih da stvaraju brojne porodice, da za njih žive i rade od jutra do mraka, danas ne bi bilo ni mnogih od nas. Da nije bilo njih takvih, danas ne bi bilo ni onih odhranjenih na kori zdravog seljačkog hljeba, da nam pričaju od čega su počinjali, a gdje su danas i koliko ih, je zahvaljujući samo vlastitim rukama, u čije je pore rad duboko urezan.
Kriv zbog kupovine zemlje
Davne 1948. godine zbog kupovine zemlje u selu Maoče tadašnja vlast je Miliju Lazarevića osudila na tri mjeseca zatvora i visoku novčanu kaznu od 50 hiljada tadašnjeg novca. Dobar Milijin prijatelj, koji je u to vrijeme bio predsjednik suda, kazao mu je da mora naći nekoga da mu pomogne, jer tu kaznu ne bi mogao platiti kada bi prodao sve što je imao.
– Pokojni otac nije znao šta će, nekud bijaše krenu pa na ulici srete Marinka Golubovića. Siroma’ se snuždio, šta će, šta da radi. Pita ga Marinko “Šta je to Milija?”. Kaže, ne pitaj me ništa, suze ga propale, priča kako je bilo. Marinko se u tome razljuti i krenu da ubije onoga koji je to naredio. Srećom uspjede od tog nauma da ga odgovori njegov sin Nikola, koji je u to vrijeme bio na Cetinju na položaju – priča živo Milijin sin Velimir Lazarević.
Zahvaljujući Nikoli Golubović kazna je pocijepana i otkucana nova, simbolična kazna, a za naredne kupovine zemlje Milija nije bio više kažnjavan.
