Povezane vijesti
Na dva kilometra više Pljevalja, iznad izvora rečice Breznice, u jednom potpuno zatvorenom i malom krečnjačkom trouglu, nahodi se manastir Sveta Trojica.
Čudnovato! I ovo je deo stare Raške. A po njoj su Nemanjići, narolito po Limskoj dolini, nakitili sva onako ubava i usamljenička mesta svojim zadužbinama. Mnoge od njih su propale i tek u novije doba neke obnovljene. Ali nema nijednoga glasitoga manastira, da nije robljen, razgrabljen i pustio, čak i na po dva veka. Međutim Trojica se ne vezuju ni za jednoga Nemanjića, niti kakvoga njihova velika muža. Naprotiv, njen se postanak ne zna, ne zna se ko joj je uradio uradio prve osnove, ni kada upravo. O tom ne postoje zapisi, niti su dosle pronađeni. A nije pustila, nije propadala. Na čudo, dok su okolni veliki manastiri propadali manje ili sasvim, Trojica je rastao: po imanju, jer je prikupljala i one opustelih zadužbina, po ugledu u narodu, po svojoj kulturno-prosvetnoj radnji i po svojem nacionalnom vođstvu i snalaženju. Onako kao i Pivski manastir s one strane Durmitora. Njegov ugled i njegova snaga, misionarska i moralna, rasla je brzo od polovine osamnaestog veka, da bi u devetnaestom i do oslobođenja došla do vrhunca: Trojica je bila žarište i središte Sandžaka i jedna živa sila koja je pomogla da se održimo. Za svoj glas, za svoj značaj i uticaj, Pljevlje ima uglavnom da zahvali ovoj svojoj svetinji…
G. Božović
Poštovani g. Goluboviću,
u danima kada naša Sveta Crkva prolazi kroz, za naše prostore, nezapamćena iskušenja i teškoće i kada je narodno biće (a kao vjernik, kako se određujete, znate da je prema pravoslavnom bogoslovlju suština naše jedinstvo u Hristu – da smo svi zapravo dio kolektivne ličnosti), iz hibernacije probuđeno prijetećom opasnošću, ustalo da brani ono što mu je najpreče – imali smo prilike da pročitamo Vaše, najblaže rečeno, zabrinjavajuće i donekle neznavene riječi. Da nijesmo dovoljno inteligentni (pa neka i zvuči kao gordost!) ili da smo naivni, pomislili bismo da su Vaše riječi nešto u šta iskreno vjerujete(?!), a ne prosto radno-politički zadatak pokušaja diskreditacije i kompromitovanja narodne volje. Prema tako prozrenim namjerama i loše izvedenim potezima, u narednim redovima ću nastojati da Vam razjasnim nekoliko očevidnih i kristalno jasnih činjenica koje Vi uporno (namjerno?) previđate.
Ovih dana Crna Gora je na hadžiluku. Cijelo narodno biće je na svojevrsnom žrtvenom (a duhovna žrtva je mjera Ljubavi – mada i to sigurno znate iz Jevanđelja, jer ste se izjasnili kao vjernik), krsno-vaskrsnom hodu ulicama i putevima koje su naši đedovi i prađedovi „probijali“ i njima gazili. Na taj način, ne samo da se krećemo fizički istim stazama, već smo i na duhovnom tragu naših slavnih predaka koji su sada „aktuelne“ svetinje gradili i životima branili. Tu sliku prave, istinske i svima nama drage Crne Gore možete vidjeti i kroz prozor Vašeg kabineta svakog četvrtka i nedjelje. Među nama ćete naći nasmijana nevina dječija lica, zabrinute, ali ipak radosne starce, momke, djevojke, muževe, majke, sestre… Kada biste makar jednom došli među nas (da ne dobijate informacije posredno, preko žbira i ostalih uhoda), vidjeli biste da tu ima i pravoslavnih, i muslimana, Crnogoraca, Srba, Bošnjaka, pristalica različitih političkih partija (i Vaše matične političke kuće g. Goluboviću, naravno). Potrebno je, zarad dobra svake pljevaljske duše koja Vam je politički povjerena, da za početak shvatite (a čudi me da kao vjernik to ne znate) da Crkva Hristova ne prepoznaje kod čovjeka ništa drugo osim suštine njegove Ličnosti (duše, uma i tijela). Te tako ni na molebanima i litijama, koje poput rijeka teku koritima Crne Gore, nema mjesta političkim manevrima, šovinizmu i malograđanštini. Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori, predvođena Episkopskim savjetom SPC u Crnoj Gori, jasno i nedvosmisleno se ogradila od djelovanja i ubiranja političkih plodova bilo koje političke partije, bila ona poziciona ili opoziciona. Te je, u skladu sa tim, zaista neumjesno, amoralno i neistinito kazati da su organizatori naših molitvenih okupljanja politikantske (nazovimo stvari pravim imenom, jer je istinska politika u Crnoj Gori sahranjena) organizacije. No, „strah životu kalja obraz često“.
Kazavši, u jednom trenutku, da ne razumijete aktuelna mirna molitvena okupljanja, sami ste sebe diskreditovali za bilo koju dalju raspravu. Jer jedno od osnovnih načela filosofije, debate i javnog istupanja je da razumijete ono o čemu govorite. U suprotnom, kao što se to Vama dogodilo u „Novogodišnjem intervjuu“, dolazi do paušalnih, neistinitih, čak i projektovanih ocjena nečega što je po suštini potpuno drugačije od politikantstva (sa obje strane!) koje već decenijama gledamo u našoj zemlji. Pokušavajući da omalovažite stanovnike Crne Gore i građane Pljevalja, iskazali ste nesigurnost u to da su isti pročitali Zakon koji ih je izveo na ulice. Gospodine Goluboviću, iz toga se rađa samo jedno malo i prosto pitanje – da li Vi zaista sebe smatrate umnijim i sposobnijim od desetina, pa i stotinu, hiljada Vaših zemljaka (među kojima ima i doktora nauka, profesora univerziteta itd)? Svi smo pročitali i Predlog zakona, a i Zakon – to nas je i izvelo na ulice, zato se i okupljamo, jer znamo šta tamo piše. Uz sve dužno poštovanje, to što Vi lično, ili po diktatu (apsolutno više nije relevantno), nešto smatrate, zaista nije mjerilo ničega. Narod crnogorski je ovih dana prezreo i politiku i politikante.
Osvrnuo bih se i na Vaše veoma istaknuto potenciranje opredjeljenja kao vjernika. Mislim, da u tom slučaju, treba da Vam je jasno da nije dovoljno kazati da ste vjernik, jer premudri apostol ljubavi Pavle kaže da je „vjera bez djela mrtva“. Makar u pravoslavnom bogoslovlju ta izjava zaista ne znači ništa. Zapravo, znači isključivo jednu stvar – jedino što je i sam Hristos osudio – licemjerje, i takve Sveto Pismo (ne ja, niti bilo ko od vjernika, već onaj u Koga valjda i Vi vjerujete, kako sami kažete) naziva „okrečenim grobovima“. Da biste bili vjernik (ako se i dalje smatrate pravoslavnim), potrebno je da posjećujete bogosluženja, učestvujete u Svetoj Evharistiji, držite postove, poštujete dogmatsko, kanonsko i liturgičko ustrojstvo Crkve. Tek kao takav vjernik, uz opreznost da ne ušetate u vrijemeprostor gordosti i grijeha, donekle možete dati sebi za pravo da držite drugima lekcije šta je i kakva treba da bude nečija vjera. Ali, u takvom stanju, shvatili biste da zaista i nema potrebe za tim, jer treba prvo sebe da korigujemo, koliko je to moguće.
Gospodine Goluboviću, dok pojedini već godinama pozivaju na diobe, iniciraju podjele i na strahu koji ledi kosti (nasuprot strahu Božijem, koji miluje Ljubavlju) zasnivaju našu budućnost (sa koje god strane bili!), Crkva Božija ujedinjuje ljude, poziva na mir, slogu i bratstvo, svih zemaljskih naroda. To na djelu sada možete da vidite u Crnoj Gori, osim ako ne pratite isključivo sramotna izvještavanja radio-televizije Crne Gore, koju svi plaćamo, a koja diskriminiše ovih dana većinsku Crnu Goru. Nekada je časnije ćutati, nego kazati bilo šta.
Za kraj da naglasim, kako bih preduprijedio eventualne zloupotrebe (koje nijesu strane politikantstvu u našoj divnoj državi), da ovo pišem kao Pljevljak, kao pravoslavni hrišćanin i kao neko ko je do sada uvijek i svugdje promovisao Pljevlja na dostojanstven način (a naši Pljevljaci veoma dobro znaju kako, te neću isticati). Ponoviću da ni u ovim redovima, kao ni na našim okupljanjima, nema ni zrna politikantstva, već isključivo briga i ljubav ka našoj Crkvi.
Nadajući se da ćete ovo primiti razumno i dobronamjerno,
Srdačno,
Božo Knežević
Pljevljak