Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Na Nikoljdan prije 60 godina započela je njihova porodična idila. Dočekali su dijamantsku svadbu srećni i zadovoljni u okruženju svojih najmilijih. Pa kako da i ne budu kada su u životu uvijek bili podrška jedno drugom, a dočekali su da im život uveseljavaju djeca, unučad, praunučad, snahe.
Njihova priča može da posluži kao primjer mladim generacijama kako u ljubavi, slozi i razumjevanju opstaje brak od 60 godina skladnog života.
U porodičnoj kući Dragaša u Moćevcu, na Nikoljdan, vesela atmosfera osjeća se već na pragu kuće. Svečana trpeza, prepuna kulinarskih specijaliteta, a razdragana lica prihvataju goste kao najbliži rod. Ovogodišnja proslava Svetog Nikole, zaštitnika porodice Dragaš, duplo je veselje jer je za slavljenike Mila (1937) i Branku (1937) Dragaš porodica pripremila iznenađenje – proslavu šest decenija ljubavi, zajedništva i međusobne podrške. Porodica Dragaš pod jednim krovom okuplja četiri genaracije i dokazuju da kada ima ljubavi i poštovanja nema prepreka u razumjevanju različitih generacija, već su svi bogatiji za mir, stabilnost i sreću. Slavljenici mladalačkog duha, spremni za šalu, poštovani od potomaka, cijenjeni na poslu i u komšiluku, dočekali su nas srdačno i gostoljubivo prisjećajući se kako je to bilo kada su počinjali zajednički život, radili na selu, preselili se u grad…
Iako u osmoj deceniji Branka i Mile ni danas ne mogu besposleni. U Moćevcu provode zimu, a od aprila su na Kotorcu gdje rade na imanju, obrađuju vrt, ali sve uz pomoć djece, unučadi i praunučadi. Ponosni su potomcima: sinom Milkom, kćerkom Verom, unučadima Borisom, Bojanom, Anđelom, Vladimirom i Tijanom i praunučadima Vladicom, Mašom, Tarom, Mihailom, Ivom i Miom.
– Mililo mi se da radim i stvaram kada je porodica složna. Bogu hvala kada sam dočekao unučad i praunučad. Ako Bog da dočekam i praunuke da udam – kaže Mile sa osmijehom, a Branka, vrsna krojačica i vrijedna domaćica, dodaje da joj u životu ništa nije bilo teško. Sve što je radila, kaže, išlo joj je za rukom. Rođena je u Glisnici u porodici Cupara koja takođe slavi Svetog Nikolu. Trebalo je da poslužuje goste na slavi kada je odlučila krijući da se uda. Za njenu udaju samo je znala sestra od strica i snaha. Svatovi na konjima su je čekali nedaleko od kuće. Roditelji nisu ni primijetili kada je izašla iz kuće.
– Poznavali smo se od malena jer smo bili komšije, a i moja tetka bila je udata za Milovog ujaka. Kada smo stigli na Kotorac dočekali su me po tadašnjim običajima – sa rešetom, nakonjčetom. Kada sam ušla u kuću razgrnula sam vatru. Došla sam u zajednicu gdje su živjeli Milovi roditelji i četiri sestre. Tako su me fino prihvatili, a sa zaovama sam živjela kao sa sestrama. A i danas je tako – iskrena je Branka koja je veoma poštovala i cijenila svekra i svekrva, kao i oni nju, a tako je sada u njenom domu. Snaha Mica im je, kažu, desna ruka.Žive zajedno 37 godina, nikada se nisu posvađale, a svakome bi poželjela takvu snahu.
– Najsrećnija sam kada se svi okupimo. Pažljivi su i puni poštovanja za nas. Boris i Bojan kao najstariji unuci su mi očinji vid.Volimo unučad i praunučad više nego svoju djecu. I njihove supruge Ivana i Jelena su pažljive prema nama. Oni su nam i pripremili iznenađenje za godišnjicu – ističe Branka koja je dirnuta pažnjom svojih potomaka koji su nas pozvali u njihov dom da zabilježimo ovu divnu priču.
Mile i Branka su navikli da rade od malena. Još sa 13 godina Branka je naučila da šije. Otac joj je kupio „singericu“ i poslao kod krojača Miloša Lučiča od koga je naučila krojački zanat. Šila je kako mušku tako i žensku odjeću. Ističe kako joj je u početku bilo teško da pokreće mašinu jer je bila mala. Pored šivenja Branka odlično radi i sve druge ručne radove. Ni broja ne zna koliko je izatkala ćilima, serdžada, ponjava, irama. Još i danas čuva vezene čaršafe, stolnjake, košulje sa ošvicama… Pored brige o djeci, rada u kući, na livadi, u štali stizala je da šije i da doprinosi kućnom budžetu. Mile je od supruge naučio da šije.
– Radio sam u trikotaži 28 godina odakle sam otišao u penziju. Često sam normu prebacivao. U trikotaži su većinom bile zaposlene žene. U početku nas je bilo 35, a kasnije kada je otvorena čarapara bilo je i po 300 radnika. Nekoliko godina firma je bila pod stečajem – naglašava Mile.
Branka je prije pet godina imala povredu zbog koje je morala da prestane da šije. Danima je posle toga sanjala da sjedi za mašinom. Mogla je i ona da se zaposli u trikotažu, ali je odlučila da šije kod kuće. Godinama je sama šila, a kasnije sa Verom Rovčanin.
Na slavi pored porodice i komšije Gačeviči. Kažu žive kao da su rod. Kao što su navikli da žive složno u svojoj porodici Mile i Branka tako i sa komšijama, kako u Moćevcu tako i na Kotorcu gdje pominju komšije Vraneše.
– Žao nam je što Anđela, naša najmlađa kćerka nije prisutna na proslavi. Spriječena je zbog kolokvijuma na Ekonomskom fakultetu u Novom Sadu – objašnjava snaha Mica koja je svekru i svekrvi poželjela dobro zdravlje i još zajedničkih proslava. Pridružujemo se i mi čestitkama i želimo porodici Dragaš još mnogo ovako srećnih trenutaka.
Najviše povjerenja u snahu
Kada se Branka udala imala je 19 godina kao i njen suprug Mile. Nakon osam mjeseci od rođenja sina Milka, Mile je otišao u Vojsku u Smederevsku Palanku.Vojni rok je tada trajao dvije godine. Pošto je bio dobar sportista Mile je nagrađivan u atletskim disciplinama i imao je mogućnost da ostane u Smederevskoj Palanci. Vratio se u Pljevlja zbog supruge i roditelja.
– Brinula je je o mojim roditeljima. Majka je bila na postelji pet godina. Kasnije otac. Najviše su u nju imali povjerenja – kaže Mile. Dok je Branka brinula o svekru i svekrvi, domaćinstvu na Kotorcu Mile je sa djecom živio i radio u Pljevljima. Samo bi vikendom dolazili na Kotorac. Nakon smrti svekra i svekrve, prodali su stoku i Branka je došla u Pljevlja.
– Svekrva mi je stalno govorila „na kamen kad stala Bog ti dao – prisjeća se Branka.
Imanje uredno obrađuju iako danas ne drže stoku. Kada se svi okupe brzo završe. Zimnicu ne kupuju, jer u vrtu na Kotorcu sve uspijeva, a kada rode šljive i jabuke Mile ispeče i rakiju.
S.Z.
