Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Praznična atmosfera bila je danas u mnogim domovima koji porodično slave Svetog Đorđa ali bez prisustva prijatelja. Hramovna slava proslavljena je u Hramu Svetog Đorđa na Gukama a litija je bila oko hrama. Usled preventivnih mjera NKT slavilo se u porodičnom krugu. Samo su Beranci hramovnu slavu proslavili gradskom litijom u prisustvu velikog broja vjernika.
Pljevljak Kujo Novović na svom fejsbuk profilu opisao je kako su Šaranci čuvali porodičnu slavu.
-Danas je krsno ime našim plemenicima:KNEŽEVIĆIMA, BOJOVIĆIMA, DŽAKOVIĆIMA, ANĐELIĆIMA, VUKOVIĆIMA, RONDOVIĆIMA, NOVOVIĆIMA, KRIVAĆEVIĆIMA, MANDIĆIMA, PAŠIĆIMA, POPOVIĆIMA, RADOŠEVIĆIMA, RAIČEVIĆIMA, SIMIĆEVIĆIMA, BEĆKOVIĆIMA, ZUKOVIĆIMA, ĆOROVIĆIMA, ĆOSOVIĆIMA I ČIČIĆIMA.
Nadam se da ne izostavih neko bratstvo Šaranaca – Planjana, potomaka Mijaila Vlastelinovića Šarca.
Plemenici, nije naodmet da vas podsjetim, šta je našim precima značio Đurđevdan.
Svoju privrženost krsnoj slavi Svetom Đorđu, Šaranci pokazaše i u Bjelopavlićima i to na način, nezabilježen u crnogorskoj istoriji.
Mijailo Šarac, rodonačelnik svih Šaranaca, doseljava u Bjelopavliće polovinom 16. vijeka i tokom 70-godišnjeg boravka, brojna Mijailova porodica se proširila, stekla posjede i kuće, kao i brojne prijatelje.
Međutim, kao i Šaranci, u Bjelopavljiće, koji su još uvijek bili van kontrole turske vlasti, počeše pristizati izbjeglice iz raznih krajeva.
Bjelopavlićki glavari, da bi spriječili dalje doseljavanje i na onako stiješnjen prostor u svom plemenu, dogovore se da sazovu plemenski zbor na kom bi riješili dosta tešku situaciju nastalu u plemenu zbog velikog doseljavanja sa strane. Na plemenskoj skupštini Bjelopavlića, bez doseljenika, riješe: Za buduće ko god ne slavi krsnu slavu kao i Bjelopavlići – Svetu Petku – da se ne može više primati u njihovo pleme, kao i svi oni koji su ranije doselili, a neće da prihvate slavu bjelopavlićkog plemena, jer neće više biti smatrani njihovim plemenicima.
Ovakva odluka bjelopavlićke skupštine nije nimalo oveselila potomstvo Mijaila Šarca, koje je čvrsto ostalo pri svojoj odluci da ni po koju cijenu neće promijeniti svoju slavu svetoga Đorđija za slavu plemena Bjelopavlića – svetu Petku, pa je valjalo Mijailovim sinovima, koji su već bili nazvani Šarancima po Mijailu Šarcu, potražiti novu naseobinu iako su već u Martinićima živjeli oko sedamdeset godina i stekli ugledno mjesto i poštovanje kod Bjelopavlića i drugih doseljenika, kao i razna prijateljstva posredstvom ženidbe, udaje, kumstva i bogopobratimstva i drugih rodbinskih veza.
U traganju za novom naseobinom, pošto su bili primorani da se sele iz Martinića, zbog odluke koja je donijeta na skupštini martinićkog plemena, a i zbog turskog izviđanja i pripreme da nasele Spuž u neposrednoj blizini Martinića, sve su to bili dovoljni razlozi da se porodica sada već pokojnog Mijaila i konačno iseli iz Bjelopavlića.
Šaranci su krenuli put istoka i odabrali mjesto za naseobinu u oblasti gornjeg Kolašina.
U ovoj seobi isele se četiri potomka Mijailova sa svojim porodicama koje su bile vrlo brojne.Jedan Mijailov potomak, a kako predanje kaže sin Sava, sveštenik osta u Bjelopavlićima, od koga su Popovići.Sin mu Petar, takođe pop, ubi nekog Filipovića i morade da se raspopi. Petrovo potomstvo se prezivaše Raspopovići, koji i danas žive u Martinićima.Od Raška Radovog Raspopovića su Radovići u Martinićima.
ŠARANCI NE DA SE NIJESU TURČILI, NEGO SU OSTAVILI SVA SVOJA DOBRA KOJA SU STICALI U PLODNIM BJELOPAVLIĆIMA I PREKO KOLAŠINA ODOŠE U TARSKE SLOMIVRATE, SAMO DA NEBI PROMIJENILI SVIJE KRSNO IME, SVETOG ĐORĐA. I TO JE JEDINSTVEN SLUČAJ U CRNOJ GORI.
ŠARANCI, OVO JE NAŠ PONOS I TO NIKADA NE SMIJEMO ZABORAVITI, napisao je Novović.
Đurđevdan se smatra za granicu između zime i ljeta što se danas i potvrdilo u praksi. U okolnim planinskim selima Kozici i Kosanici zabjelio se snijeg dok je kiša padala i u Pljevljima.
Prestanak kiše u popodnevnim satima bio je dovoljan djeci da se provozaju biciklima ulicama grada.
