Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Izviiskra Njegoševa – L’État, c’est le peuple!
„…svijem pravoslavnim hristijanom
u našoj eparhiji Crnu Goru i Brda – objavljenije“
„Blagorodna gospodo glavari… Vi ste od svakoga cara i kralja voljni i slobodni, da vi nitko ne zapovijeda, no nijeste jedan od drugoga; vi slobodu svoju ne poznajete i poznati je ne hoćete; vama je protivno sve što je Bogu i poštenima ljudima ugodno; vi ste od Boga odstupili i sasvijem strah Božji izgubili; vi ne nahodite dobra i poštenja ni u čem, nako u svoje zlo i bezakono samovoljstvo; vi ne imate višijeh zlotvorah od samijeh sebe i vama niko ništa ne čini bez vaše zađevice.“
Petar I Petrović Njegoš
Prolazeći tijesnim, a velelepnim i gordim kanjonima crnogorskim, svaki dobronamjeran i pismenima vješt čovjek, ne može da ne primijeti istinitost i univerzalnost onog andrićevskog motiva, u kome je prefinjeno objašnjen uticaj kompozicije geografskog prostora na intelektualni i moralni sklop ličnosti, kao fenomena kolektiva. Time je posvjedočena neraskidivost vremena i prostora u jedinstvenoj fizičkoj projavi, koja od pamtivijeka vrši ulogu vremeplova, držeći u svijesti i podsvijesti cio naš identitet. Upravo su na taj vrijemeprostor, koji je Crkva osveštala, ovih dana kidisale beslovesne i polupismene aveti i bauci koje su, navikavši da žive u mraku mulja i grijeha, zaslijepljene svjetlošću luče slobode i spasenja, koju nose naši preci svetitelji.
Nažalost, živimo u vremenu dominacije tragikomičnih hropaca i agonalnih trzaja relikata bogoboračkih i bratomrzilačkih ideologija, koje su se inadžijski trudile da višedecenijskom mentalnom tiranijom „promijene pamet“ crnogorskom narodu. Nasilje nad Crnom Gorom, režim(i) je sprovodio utjerivanjem demonskog straha u kosti, natresajući se nad ionako aritmičnim narodnim srcem; računajući da će time zaustaviti cio krvotok, te da će od ishemije, narodna volja i sloga pomrijeti. Omladina je suptilnim dojenjem trovana mržnjom prema sopstvenoj istoriji, korijenima i junaštvu, kako bi jednog dana bila „topovsko meso“ za izvršenje volje onih koji su „okrenuli ćurak naopako“. Nasuprot tome, na čuđenje i bezbožnika i grješnika, slivajući se u rijekama koje od Golgote hode ka Vaskrsenju, blagočestivi narod je u nezapamćenom miru i dostojanstvu, dokazao da prije svih i svega voli svoju Crkvu (kao neraskidivu eshatonsku zajednicu ljudi sa Bogom), te da na taj način brani i svoju državu. Dogodilo se da su čuvari i blagovjesnici svega dobrog i „milome Bogu pristupačnog“ ovih dana na ulicama, dok su mrzitelji, razoritelji i faraonski tlačitelji u foteljama, odakle pišu nemušta i polupismena saopštenja. Dogodila se vječna i provjerena jevanđeljska istina da u Carstvu Božijem nema pojedinačnog, nacionalnog, partijskog, ideološkog, već da smo svi jedno u Hristu Isusu. Vaskrsla je prvo vjera u narodu, a onda je vaskrsla i Crna Gora.
Prosto je nevjerovatno, kako do sada nijesmo osvijestili kakvi mediokriteti zauzimaju istaknute položaje i kome smo sve poklanjali pažnju, vrijeme i nerve. Problematika nije samo u (ne)formalnoj elementarnoj nepismenosti, niti u anonimnosti, već u činjenici da je riječ o apsolutnom odsustvu kreativnosti, plagijarizmu, naglabanju po diktatu i klonovskom širenju takvih paškvila. Naročito mjesto zauzimaju dežurni informatički polupismeni klo(v)novi, koji ne propuštaju da podijele ili „lajkuju“ objavljeni sadržaj, prije nego li ga prostudiraju. Kao da su svoju čamotinju sveli na još bezvrjednije dnevno-političke „podvige“. U takvoj atmosferi straha, jada i čemera, napredovali su samo oni koji ne misle ili nemaju organ za mišljenje – čime je organizovana vojska slijepih poslušnika, poput iz blata stvorenih „uruk-hai“ orki. Ovakve kreature bez integriteta i svijesti o postojanju Ličnosti, postale su osioni grabitelji narodnih i državnih resursa, pozivajući se na tobožnji patriotizam i suverenost, zaboravivši da su oni sami najveći protivnici Crne Gore i da treba da brane našu lijepu državu od samih sebe. To bi bilo čojstvo, koje je kod mnogih zamrlo. I te kako su upitni inteligencija i obrazovanje ovakvih, po državu štetnih parazita, te im i ne treba pridavati pažnje više od ovih nekoliko redova – o čemu svjedoči činjenica da ih sva država ismijava. Degutantnost ponašanja i komentara pojedinaca dostigla je stepen apsurda u kome postaje besmisleno odgovarati na sklepane i naškrabane rečenice, u koje ni sami kreatori više ne vjeruju.
Kardinalna greška, načinjena na samom početku neusaglašenih i paranoidnih reagovanja i istupanja, potekla je od pojedinca koji izrazito strahuje za goli život i budućnost nečasnih tokova u koje je sistem uveden, a sastoji se u poistovjećivanju mediokritetske družine sa državom. Već izlizani likovi i prozirne maske, organski srasli sa funkcijama koje decenijama obnašaju na štetu države i naroda, ubijedili su sopstvene kućne vilenjake da nikada neće „dobiti čarapu“, te da je država oličena u jednoj – realno sagledano, neostvarenoj i potrošenoj ličnosti u pokušaju. Nastojali su da isperu vijuge i brazde i narodnog mozga, no su sinapse narodne pameti daleko čvršće, jer iza njih leže vijekovi. Spram toga, bilo bi mudro i državnički, u ovom trenutku ispraviti istorijsku nepravdu, sjetiti se francuskog kralja Luja XIV, te ponoviti njegove premudre riječi – Je m’en vais, mais l’État demeurera toujours.
Naravno da država ostaje. Ostaje potomcima onih koji su svoj trud, znoj, suze, a na kraju i kosti ugradili u njene temelje; ostaje djeci Crne Gore, a ne svetinjokradicama; ostaje blagočestivom narodu crnogorskom, koji je uvijek bio so zemlji i svjetilo slobode i vjere; ostaje pismenima, učenima i vještima – ostaje ljudima. Dosadašnja nejednačina sa mnogo nepoznatih, svedena je na prostu jednačinu u kojoj je narod-jednako-država.
Podmladila se Crna Gora stasavanjem rijeka njene djece, koje je Crkva Božija odnjegovala na najodgovorniji i najljepši postojeći način. Na zdravom korijenu, nikle su mladice koje se grle sa svojom braćom, komšijama i prijateljima, nemajući ni u pomislima mržnju, razlike i diobe. Gotovo svi smo shvatili da nas okuplja i održava jedino savršena Ljubav kojom Crkva diše i koja daje život i prostor svima. Zbog toga je, moguće, vrijedjelo da poput Jevreja lutamo decenijama kroz pustinju, da bismo napokon stigli u obećanu zemlju – pročišćeni, prosvijetljeni i oboženi. Bilo je potrebno da se engrami straha, tiranije i užasa uklone iz korteksa, da bismo imali prostora da se gledamo u oči i pamtimo jedni druge u najljepšem izdanju. Opet će Univerzitet Crne Gore vrviti od pismenih, bolnice od znalaca i umješnih, institucije od sposobnih, ulice od dobronamjernih i biće mjesta za svaku dobru dušu, jer „ko hoće časno, nije mu kasno“. Iz ove izviiskre, koja „nađe udar u kamenu“, poteklo je Zlatoustovo „Vaskršnje slovo“ ulicama i stazama Crne Gore. Crna Gora vaskrse!
Piše: Božo Knežević
Autor je student šeste godine Medicinskog fakulteta i jedan od najboljih studenata Univerziteta u Beogradu
izvor:mitropolija.com
