ponedeljak , maj 10 2021
Početna / Vijesti / Ekonomija / Kako žive nezaposleni Pljevljaci?

Kako žive nezaposleni Pljevljaci?

Na litici i čekanju, ne žele da su statistički broj

Očekivanja građana su nakon izbora velika, sve oči uprte su u novu vlast, a kako žive nezaposleni, te da li ima prostora za zapošljavanje, pokušali smo da saznamo od naših sugrađana i političkih partija.

Pljevlja se već decenijama suočavaju sa odlivom mladih, a oni najuporniji koji su ostali ovdje da žive pitaju imaju li čemu da se nadaju u Pljevljima, gdje je stopa nezaposlenosti u prošloj godini bila 22,35 odsto, a sa prosječnom starosti od 41,8 godina pljevaljska opština je na četvrtom mjestu po starosti stanovništva.Prema rezultatima poslednjeg popisa samo 18 odsto stanovnika pripada mladima starosti od 15 do 29 godina. Jedan od problema je i što mnogi građani ni nakon više decenija ne mogu da dobiju državljanstvo a epidemija korona virusa briše sezonska zapošljavanja i noralan rad mnogih djelatnosti.

Grupa sugrađana sa kojom smo razgovarali kaže da ne pristaju da budu samo statistički broj.

-Ja sam borac, nikakvu milostinju ni socijalu ne tražim, mlada sam, zdrava, u punoj snazi, ne želim sažaljenje, ne želim da sam ugrožen sučaj, hoću da radim. Došlo mi više do života, treba da platim stan, sve dažbine. Srce mi se kida kada me kćerka pita da joj nešto kupim što ne mogu, sve nas košta živaca. Ja nemam ništa u ovoj državi da me sleduje. Sad će da me sleduje 100 evra za nezaposlene. Da mi nema brata iz Beograda i sestre iz Čačka ne bih imala šta da jedem, možeš li da živiš od 28 evra alimentacije. Sama se borim u ovom gradu i niko me, osim brata, sestre i nekoliko prijatelja, nije pozvao da pita kako preživljavamo ja i kćerka. Nas ne vidi ni jedna državna ustanova, sem da nas policija privodi. Birou rada je najlakše da mi zamrznu status na evidenciji za nezaposlene. Od proglašenja epidemije korona virusom nema sezonskih poslova, nema rada za dnevnicu, sve je stalo. Zar nemam ja ruke, zar ne mogu da nosim poštu, zar nisam mogla da budem kurir za poštu na Termoelektrani? –  otresito priča Bojana Popadić (36), samohrana majka petanestogodišnje Milice, dodajući da je njen cilj da školuje dijete i obezbjedi egzistenciju. Na pitanje koliko je puta učestvovala na konkursima za zaposlenje, Bojana s nevjericom pita „kakvi konkursi, smiješno je to  pitanje,  svi znaju kako se ko zapošljava“, navodeći više primjera imenom i prezimenom  kako se zapošljavalo samo zato što je neko nečija žena, dijete, rođak ali uz političku podobnost, bilo da je radno mjesto prosvetnog radnika,  stražara, higijeničarke ili kafe kuvarice.

Bojana kaže da je apolitična, da nije htjela da bude član ni jedne stranke ali da je progon SPC doživjela kao udar na njen identitet i da je tada počela javno da brani svetinje. Kaže da je samo od Boga strah i da je spremna da odgovori svakom političaru a oni uvijek imaju isti cilj „da prvo zaposle svu svoju familiju“ dok ona živi od vraćanja kredita mikrofinasijskim institucijama. Ima dvije godine radnoga staža i kaže da gdje god je otvarala vrata odgovor je bio „strpi se“. Radila je, kaže, za dnevnicu,  išla u skupljanje kromipira na Doganje, pet godina radila sezonski od maja do sredine septembra na Mostu na Tari ali već godinu nema posla nigdje. Kaže da je povremeno bila korisnik socijalne naknade, međutim, u Centru za socijalni rad su joj rekli da je sposobna za rad ali joj nisu ponudili zaposlenje.

Bojana Popadić
Bojana Popadić

U Redakciju Pljevaljskih novina Bojana je došla sa tri drugarice i drugom koji ne vide kako da obezbijede egzistenciju ili ukazuju na višegodipnji rad bez radnog staža u državnim i opštinskim  preduzećima. Javno pitaju kada će moći da dobiju zaposlenje i žive od svog rada? Različita su im iskustva a ishod isti, nezadovoljstvo, izigranost, odbačenost.

Nezaposlenost najveći problem
Nezaposlenost najveći problem

Četrdesetsedmogodišnja majka dvoje djece držala je tezgu na pijacu oko godinu,  radila kod Kineza dok su imali prodavnice u Pljevljima, zatim kao konobarica, a nakon svega ima uplaćen staž za šest godina. Ponosna je na uspjeh svoje djece. Nakon razvoda, od 1999. godine, suznih očiju priča da ona i djeca žive kod njenog oca od njegove penzije. Djeca nemaju pravo na ni državljanstvo, imaju 7 godina privremenog boravaka, a ne bi da se odriču srpskog jer će možda imati nasledstvo iz Srbije .

Deniza Jakić (51) prije pet godina napustila je posao higijeničarke u Termoelektrani koji je radila 15 godina, jer su plate počeli uskraćivati te je odustala u momentu kada je imala četiri neisplaćene zarade. Od tih 15 godina tvrdi da ima svega sedam godina radnog staža. Objašnjava da je u početku  plata bila 350 evra da bi nakon uvođenja rada preko Agencije za zapošljavanje bila na nivou minimalne zarade 192 evra, te da iako je u jednom momentu dobila ugovor za stalno zaposlenje on je poništen i obećano je da će zajedno gledati da ih zaposle, da će im se regulisati status u stalni radni odnos, ali da su sva ta radna mjesta „ugasili“. Tvrdi da od toga nije bilo ništa i da 20 godina ima  jedna koleginica radi sezonski po ugovoru jer nema drugi izbor. Deniza kaže da je preko poznanstva počela da radi 2001. godine ali da su kasnije bili  veliki pritisci od šefova, koji su odrađivali posao za političke stranke, da je dosta radila i da treba i drugi da rade,  „sve je rađeno da ti sam odeš i kloneš“.  Radila je godinu sezonski posao na moru i kaže da je to naporan rad u kuhinji, dvokratan,  i po 13 sati za 400 evra, da je čisto izrabljivanje  i da je odustala i žive od suprugove plate.

Tehničar drumskog saobraćaja Veselin Dragaš (28) kaže da je prije devet godina  radio dva mjeseca na Rudniku uglja, da je očekivao da će biti zaposlen ali nije. Posle toga okušao se u privatnom poslu, četiri godine bavio se fotografijom, međutim epidemija korona virusom taj posao je uništila. Veselin dodaje da privatnici imaju stalne kontrole i mnogo poreza koje moraju da plaćaju, da je „ inspekcija brojala stolice na svadbi misleći da ćemo toliko i slika da prodamo“.

U nezavidnim pozicijama su se našli i oni koji su imali preko 12 godina zaposlenje u opštinskim preduzećima, imaju samo dvije godine uplaćenog radnog staža, jer su dva otišla u stečaj, radnici ne znaju koji je kkriterijum za biranje radnika koji će nastaviti da rade u programiranom stečaju sa reorganizacijom, plaše se kriterijuma političke podobnosti zbog činjenice da su poslednji  zaposleni u Komunalnim uslugama prevedeni da rade u Čistoći.

Ova grupa Pljevljaka želi javno da poruči da vole Pljevlja i žele u njima da žive, tvrdeći da za njih u državnim firmama nije bilo mjesta već samo za podobne a da je tako i sada. Pitaju sve pljevaljske  političare kada će oni dobiti šansu za zaposlenje, pozivaju predsjednika i potpredsjednika Vlade Zdravka  Krivokapića Dritana Abazovića i predsjednika Skupštine CG Aleksu Bečića da obrate pažnju na ljude koji nisu dobili šansu za zaposlenje poručujući „ mi smo na litici i na stalnom čekanju“.

-Svi političari čim dođu na vlast zapošljavaju prvo članove svoje porodice a kad će na nas red doći. Ispitajte svako zaposlenje u RU i državnim firmama, sve rodbina, drugovi i prijatelji. Spremni smo da se suočimo sa svim, kako poslovodstvom tako i zaposlenima. Svako višegodišnje ili decenijsko traženje zaposlenja djeluje poražavajuće na čovjeka bilo da posjeduje fakultetsku ili srednjoškolsku diplomu, poručuju nezadovljni sugrađani. Roditelji visokoškolaca su takođe zabrinuti za budućnost svoje djece koja moraju da traže zaposlenje kao konobari, prodavci i stražari dok se podobni penzioneri drže u radnom odnosu kao struka i preplaćen kadar.

V.M.

 

tekst objavljen u PV novinama 15.2.2021.

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

nikola-1

Nikola Rovčanin, novi izvršni direktor EPCG obišao TE Pljevlja sa novim direktorom Dobrilom Gačevićem

Nikola Rovčanin, Izvršni direktor EPCG obišao je TE Pljevlja sa novim direktorom termoelektrane,inženjerom, Dobrilom Gačevićem, …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *