Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Zna je i umije da stvori oazu mira i harmonije gdje god da se nalazi. Njeni odgovori na bilo koju temu su puni topline i saosjećanja. Duboka ljubav prema čovjeku i razumjevanje života izliva se na sagovornika. Iako je u penziji, našoj sredini bi mogla da ponudi mnogo kroz ponovno pokretanje pozorišnih predstava u Domu kulture, jer je svojim radom dokazala da je i uz redovan posao uspjela da „napravi“ gimnazijske predstave koje se pamte i danas. Uspješne su bile školske predstave za koje radila scenarije: Njegoš, Majakovski, narodne epske pjesme. Živote svih ljudi pretače u knjigu i iz knjiga crpi razumjevanje i ljubav. Suvišno je reći da je radila posao koji voli, a poštovanje mladih nije izostalo jer profesorica srpskog jezika i književnosti Nevenka Jelovac “djecu poštuje kao svetinju budućnosti”.
Ratne godine u bivšoj SFRJ, status izbjeglice, borba za egzistenciju sve to nije ogrubjelo srce žene koja tvrdi da ni jedan rat ne može biti inspirisan vjerskim razlozima, jer istinski vjernici poštuju svakog čovjeka, a svete knjige propovjedaju ljubav prema Bogu i ljudima.
Odrasla u mješovitoj sredini, nikada nije ljude dijelila po vjeri i naciji. Vjeruje u dobrotu. Smatra da je sreća u čovjeku i da čovjek ne može biti sam zadovoljan ako nije okružen ljudima koje voli i sa kojima dijeli svoj svijet. Nevenka posle 35 godina provedenih u učionici, prošle godine otišla je u penziju. Prisjeća se sa nostalgijom odrastanja u Sanskom mostu, studija u Beogradu, početka rada u Gimnaziji u Rogatici…
– Od malih nogu voljela sam da čitam. Počela sam da čitam bajke kao i sva djeca, a sa sedam godina bila sam član Gradske biblioteke. Od šestog razreda osnovne škole znala sam šta ću da studiram. Sjećam se nekih večeri u Sanskom mostu kada smo se kao djeca okupljali u komšiluku i čitali zajedno priče i pjesme.Toga danas nema. Ljudi su se otuđili. U gimnaziji smo osnovali bend, drug je svirao orgulje. Okupljali smo se na obali Sane, družili uz muziku i pjesmu, a ta divna rijeke mi je svojom ljepotom velika inspiracija, kao i bistrinom i zelenim virovima – priča Nevenka sa osmijehom i dodaje da nikada atmosfera kafića ne može biti lijepa kao što su bila ta druženja na obali Sane.
– Žao mi je današnje omladine. Moć modernog života je toliko snažna da se djeca plaše ako se ne ponašaju u skladu sa nametnutim da će biti kvalifikovana kao nižerazredna bića – kaže Nevenka. Nakon studija srpskohrvatskog jezika i književnosti u Beogradu Nevenka se vratila u Bosnu i 17 godina je predavala srpskohrvtski jezik i književnost u Gimnaziji u Rogatici, gdje je upoznala supruga Milivoja, rodom iz Pljevalja, koji je bio učitelj u osnovnoj školi. Sa suzama u očima sjeća se Nevenka tog aprilskog dana 1991. godine kada je zbog rata morala da napusti Bosnu. Suprug je došao iz škole i kazao da u gradu nema više djece i da će morati da putuju za Pljevlja.
– Bio je topao aprilski dan, krenula sa suprugom i četvoromjesečnom bebom. Bila sam obuvena u sandale i lagano obučena, a kada smo došli u Zahum, selo u kojem je suprug rođen bio je snijeg. To je divno seoce koje je na mene djelovalo veoma inspirativno. Nisam ni slutila da se više nikada nećemo vratiti u Bosnu. Osjetim bol i danas kada se sjetim tih ratnih godina. Bili smo započeli kuću u Zadru prije rata. To mi je bilo najdraže mjesto gdje sam mislila da ću provoditi penzionerske dana. Kada je počeo rat molila sam Boga da mi uzme sve, samo da mi prežive moji najdraži. Bogu hvala, niko od mojih bližnjih nije stradao u ratu – objašnjava Nevenka. Roditelji su do kraja života ostali u Sanskom mostu gdje su složno živjeli sa komšijama i prijateljima svih vjera.
– Iako je dan sahrane moje majke bio uoči Nove godine mnogo je ljudi došlo na sahranu. Iz svih krajeva su došli i svih vjera. Bila je jako cijenjena kao i otac. Živjeli su sve vrijeme i tokom rata u Sanskom mostu i međusobno se pomagali sa komšijama – kaže Nevenka.
Tako je i ona kada se iz Zahuma preselila u Hoćevinu sa suprugom i kćerkom Gordanom upoznala divne ljude. Suprug je dobio posao u osnovnoj školi.
– Hoćevina mi je ostala u dragoj uspomeni. Milko Đačić nam je otvorio svoju kuću, njegovi rođaci, pomagali. Nikad neću zaboraviti čovjeka u čijoj smo kući bili, svako drugu veče donosio je mijeko za bebu. Bila je to godina inflacije. Dosta toga tradicionalnog sam vidjela u ovom selu i shvatila da u našoj tradiciji postoji zdrava klica života. U tome sam vidjela snagu života i to me je činilo da se osjećam jačom – rekla je Nevenka. Jednu godinu je radila kao učiteljica u osnovnoj školi u Kruševu, a kada je Gordana bila treći razred osnovne škole preselili su u Pljevlja. Suprug je kasnije prešao u osnovnu školu u Kominima gdje radio do penzije. Umro je prije pet godina. Pamte ga mještani i danas pominju kao dobrog čovjeka i prosvetnog radnika.
Nevenka je nakon pet godina pauze dobila zaposlenje u Gimnaziji “Tanasije Pejatović” gdje je ostala do kraja radnog vijeka. Kaže da su đaci ove škole uspješni zbog kvalitetnog kadra, počev od pomoćnog osbolja pa do prosvetnih radnika. Imala je kaže, divan kolektiv, kolege i mlađe i starije su je prihvatale i sa svima je imala odličnu saradnju.
– Dok sam radila u školi djeca su mi dala nadimak koji na arapskom znači – ona koja koja podstiče na saznanje, na napredak, a juče sam srela moje učenice koje su mi rekle da su mi u odsustvu dale drugi nadimak koji na na latinskom znači – čista duša. Rasplakale su me – iskrena je Nevenka. Trudila se da na svakom času djeci objasni i da izvuče pouku.
– Moj osnovni princip je da u književnosti nema onog čega nema u životu. Pouke sa časa zauvijek nosimo. Trudila sam se da na svakom času djeca nauče nešto. Andrić je govorio da onaj ko čita naćiće nešto u teškom trenutku kako da iz problema izađe. Svaku sam pouku iz književnog djela uspijevala da prevedem na nivo njihovih iskustava. Djeca su mi bila inspirativna. Koliko god bih se pripremila za čas znala sam naići sa djecom na nešto što će me podstaći na razmišljanje – kaže Nevenka. Ponosna je đacima koji su danas uspješni u svojim profesijama. Dosta je danas njenih đaka uspješnih pisaca, pjesnika, novinara, dr nauka… Mnogi su Nevenki ostali urezani u sjećanju, neki po imenima, drugi po karakterima…
Nevenka penzionerske dane provodi najviše u Beogradu sa kćerkom Gordanom koja završava magistarske studije Pravnog fakulteta. Voli da čita istorijske tekstove, piše pjesme, a počela je i prozu, voli i da slika. Inspiracija je za nju život. Povremeno dolazi u Pljevlja, a voli da obiđe prijatelje u Hoćevini.
– U poslednje vrijeme se bavim čitanjem davnih istorijskih tekstova koji se mogu naći u starim knjigama. Shvatila sam čitajući te knjige koliko se stvari ponavljaju, a da toga nismo svjesni. Koliko ono vrijeme objašnjava ovo danas. Nema praznina u životu, sve je konitutet života. Sam dio životnog kontinuiteta ne može se prekinuti, pa sam duboko ubijeđena da ni književnost neće nestati, iako je potisnuta – smatra Nevenka.
S.Z.
