Pljevaljske novine web portal
Povezane vijesti
Danas na pragu trećeg milenijuma, u eri lasera, atomske energije, kompjuterske tehnike, mobilne telefonije i sveukupnog ekonomskog razvoja i civilizacijskog dostignuća u kome je čovjek stvorio sve, pa i to kako da sebe uništi, prinuđen je da sve više razmišlja o tome kuda vodi neminovni progres i kakav je položaj čovjeka u tim dostignućima. Ta razmišljanja čovjekove misli dovode daleko, pa bude želju da sazna ko je on i njegov rod. Priroda i život naših predaka koji su kroz burna vremena i stradanja ostavili duboke tragove o sebi, svom rodu, podarili su nam mnoge vrijednosti, pa i svoje gene. Zato život umrlih mora biti u pamćenju živih, a nepoštovanje predaka obilježje je siromaštva kulture, obrazovanja i duha. „ Ako ne znaš odakle dolaziš, ne znaš ni kud ideš.“ Ako prošlost sasvim odbacujemo, pa u svojim precima ne vidimo sebe, svoj rad, budućnost i vječnost, ne pokazujemo razumijevanje za njihovu kulturu, izvorni govor i običaje, to nas odvodi, a vremenom potpuno odvoji od svog roda. Ljudski odnos prema roditeljima održava taj lanac u rodu. On najviše od svega drugog govori o duhovnom razvoju čovjeka, o njegovom pamćenju i bitisanju. To pamćenje o porijeklu i korjenima mora da se obnavlja i vaspitava kao što se snagom prirodnih zakona obnavlja i traje u našem biću. Možda na to najbolje upućuju misli iz pera našeg velikog nobelovca Iva Andrića: “Ja tražim zaboravljene veze krvi i sežem u prošlost, dozivam u pomoć snage mrtvih naraštaja. I gle, kao i uvijek u časovima najvećeg iskušenja žive, nesvesne i blagoslovene baštine djedova. Koji su tijela svoja položili u stara rasturena grobišta, a jednostavne i jake vrline u temelje naših duša.“
Iz iskonske znatiželje o svom porijeklu, prezimenu, sudbini i življenju predaka sa neopisivom željom i puna entuzijazma kročila sam na tlo moje postojbine – Pive. Fascinantan pogled na planinske masive, kanjon Pive, Pivsko jezero koje daje posebnu čaroliju, posebno za one koji uživaju u avanturizmu i planinarenju. Mirnoću blistavo plavog jezera, samo ponekad, remeti lupanje vesla, cvrkut ptica ili rika srndaća i srna. U dubokoj vodi se ogledaju stotine metara visoke litice, šume i zelene luke. Predio koji obiluje prelijepom netaknutom prirodom, još ljepšim pogledima na sve strane, gotovo da se teško odlučiti u kojem smjeru fokusirati pogled.
Dolazim do mjesta Dola, gdje se odvaja put za Memorijalni spomenički kompleks, podignut u znak sjećanja na nevino nastradale žitelje ovoga kraja. Crkvena zvona su pozivala na molitvu i svetu liturgiju. Prisustvujem molitvenom sabranju, na ovakvom mjestu, zemlji koja je mučeničkom krvlju zalivena čovjek odlaže svaku sujetu, neslogu, mržnju, svaku pakost. Ovdje čovjek treba da se osposobi da oprosti bližnjima, ali i da zatraži oproštaj. Dola su mjesto mira i pomirenja za naš narod. Obilazim kompleks i nijemo posmatram skulpturu majke sa djecom, pod neverovatnim utiskom koji se riječima ne može dočarati, nalet emocija koje se ne mogu obuzdati, na trenutke zamišljam potresne scene koje su se dešavale tog 7. juna 1943. Tragični događaji u kojima je stradao veliki broj nevinih žrtava, ne smiju pasti u zaborav i moraju biti opomena za sva buduća pokoljenja. Bez obzira na protok vremena, ovaj dio srpske istorije kao i svi ostali, moraju naći mjesto u svijesti mladih naraštaja.
Golema i neprebolna tragedija pivskog naroda, krvava bajka u Dolima ostala je sačuvana samo za Pivljane. Ostali, ako imaju sreće ili prijatelja iz Pive možda saznaju nešto više o stradalnoj i mučeničkoj Pivi koja nas opominje da budemo dostojni žrtve i žrtvenika. „ I vazduh nad vama mora da boli, nad svim Pivama strašni Doli, gdje zemlja kroz strašne muke u nebesa pružala ruke, gdje vrisak očeva, majki i djece od samrtnika napravi svece.“
Ne može svaki istorijski događaj ući u udžbenik, previše ih je da bi to jedna knjiga i jedna dječija glava ma koliko pametna bila mogla da primi. Odabrani događaji zasluženo ili ne, nađu mjesto u istorijskom udžbeniku. Jedan događaj nikako da se izbori za to „mjesto“. Sadašnjim planom i programom postoji dio koji se zove istorija kraja i nastavnici učenicima iz Pive mogu pričati o Dolima i o događaju o kome oni već dovoljno znaju. Učenici iz ostalih krajeva Crne Gore za Dola će saznati ako budu poznavali nekoga iz Pive ili ako im jedna rečenica prilikom obrađivanja bitke na Sutjesci i pete ofanzive, u kojoj se pominje broj žrtava u Dolima, bude zanimljiva, pa od nastavnika zatraže da im ispriča nešto više o pomenutom događaju.
Dola u Pivi su jedno, ali ne i jedino stratište, iz čijih dolina i danas vape duše 520 žitelja ovoga kraja, među njima 109 djece koje su za sat vremena 7. juna 1943. godine na praznik Obretanja glave Svetog Jovana Krstitelja pokosili rafali pripadnika folksdojčerske krvožedne divizije „Princ Eugen“ uz podršku prvih komšija iz Hercegovine, gatačkih ustaša. Sijali su oni smrt i na drugim pivskim mjestima ali se tačan broj nastradalih ne zna. Jeziv zločin, strašna tragedija, trijumf zla i užasan gibitak. Dola su naš Jasenovac, naš Čegar, naša Ćele-kula, naš Kragujevac i naše Kraljevo. Nema bratstva u Pivi koju je zaobišla ova nesreća. Samo kod najbrojnijeg – Blagojevića – stradalo je više od 220 osoba. Neka su bratstva prepolovljena, dok je jedno zauvijek nestalo. Stradali su samo zato što su se rodili kao Srbi, što su se krstili sa tri prsta, govorili srpskim jezikom i potpisivali se kako je ko znao srpskom ćirilicom. Piva je juna 1943. godine bila pakleno grotlo, zlo proljeće gdje su sa svake strane navirale neprijateljske sile koje su sijale smrt ne birajući sredstva i žrtve. Zna se da je Župa pivska bila pod zahvatom sedme SS „Princ Eugen divizije“. To je bila posebna dobrovoljačka jedinica, koju su činili brdska divizija, 118. Lovačka, 389 hrvatska divizija.
U zbjegu, visoko u planini sklonilo se mnoštvo nejači i stoke dok je na Sutjesci bješnjela Peta neprijateljska ofanziva. Stigli su neki plavokosi vojnici. Čuo se njemački jezik, čuo se i srpski. Vikali su: „Zbor! Zbor!“ Objašnjavali narodu da se pokupi sa stokom i da krene, kako im se neće ništa dogoditi. Navodno je trebalo saljaci da čuju objave, fotografišu se, dobiju dokumenta i vrate se ljetnjim radovima na njivama i pašnjacima. Djecu su mamili bombonama. To nije odagnalo strijepnju i komešanje. Narod se, nemajući mnogo izbora, u koloni polako kretao ka Miljkovcu i zatim ka Dolima. Ovu potresnu povorku činile su izmiješane porodice i stoka. Neka strašna, panična i zloslutna strepnja strujala je vazduhom. Stotine duša sakupljenih po selima i zbjegovima pivskog kraja sprovodili su pripadnici njemačke kaznene divizije i ustaše u Dola na krvavi zbor. Dimitrije Đikanović je slutio zlu kob. Iskoristio je zgodan trenutak, uspio je nekako da se neopaženo izvuče iz gužve i skloni od neprijateljskih vojnika. Sa zebnjom u srcu se kasnije uspeo na jedno drvo na uzvišenju i iz daleka gledao kako se ispunjavaju vrtače u Dolima. Poslije nekog vremena mitraljeski rafali zaparali su nebo, lelek i vriska prolomili su se gorama. Dimitrije je bespomoćan i prestravljen posmatrao kako mu stradaju najbliži. Ginuli su Blagojevići, Glomazići, Gutovići, Đačići, Nikolići, Pejovići, i mnoga druga pivska bratstva. Razdvojili su djecu, žene i muškarce. Prvo su pobili djecu, pred očima roditelja., a potom su strijeljali odrasle. Nakon što su utihnuli rafali, čuli su se pojedinačni pucnji. Jedini se spasao Miloš Glomazić koji je, nekim čudom, ranjen utekao sa strelišta i krvav prenio u planine stravične vijesti iz Dola pivskih. To je bio sabirni centar ubijanja, na stotine Pivljana je ustrijeljeno ili izgorelo po drugim selima i zbjegovima. Bilo je porodica kojima nije ostalo živog srodnika da ih sahrani i održi pomen. U mnogim je preživio tek poneko. Pivska zemlja je u jezivom muku primila sebi svoje mučenike. Nacisti su zatrpali zajedničku grobnicu zemljom i kamenom.
Sveto mjesto – pivski zid plača, sam vrh pivske Golgote narodnog raspeća i pivski Vitlejem, mjesto pokolja i stradanja 109 mališana od kojih je jedno rođeno na gubilištu. Dijete Mališe i Mitre Đikanovića ubijeno je bez imena i bez saznanja njegovog pola. Do rođenja novog života došlo je u času strijeljanja. I to dijete koje nije dočekalo ni ime da mu se nadjene, najmlađi je mučenik pivske tragedije koje je okupano i prinudno kršteno u mučeničkoj krvi. Trudnice pred porođajem nisu bile pošteđene stradanja i pogibije nevine žrtve bile su podijeljene u tri grupe, jednu su činili muškarci stariji od 15 godina, drugu žene i djevojke, a treću djeca. Redoslijed ubijanja u vrtačama, gdje se danas nalaze spomenici žrtvama, bio je obrnut.
Liku svetih pribrojane su sve nevine žrtve Drugog svetskog rata u Pivi, a među njima Jaglika Adžić i Sofija Kandić. Jaglika je bila sedamnaestogodišnja djevojka koju su zajedno sa roditeljima, braćom i komšijama spalili Njemci. Iz kakvog se đavoljeg kuta ispililo ovakvo bezdušje!? Njemački vojnici i ustaše su u Gojkovića Dolu zatvorili u jednu kolibu 60 žitelja. Među njima su bili Jagličini roditelji Krsto i Stoja, kao i braća dvogodišnji Dušan, dvije godine stariji Momčilo i Milorad koji je imao osam godina. Njenoj nesvakidašnjoj ljepoti vražji podanici nisu mogli odoljeti, imali su najcrnje namjere. Glavni zapovjednik naredio je da Jagliku izdvoje sa strane. Kada su se krici očajnih seljana počeli prolamati odjekujući među brdima, Jaglika je naslutila šta je čeka, neočekivano se otrgla vojnicima koji su je držali i da bi bila zajedno sa svojom porodicom koja je gorjela, skočila je u razbuktali plamen i sagorjela.
Sveta Jaglika predvodi pivske mučenike u seobi među svetitelje. Njen podvig ponovila je Sofija Kandić, čobanica koja je govorila da je ništa neće odvojiti od njenog brata Luke, jedinog među pet sestara. Kada je shvatila da je brat u plamenu, ostavila je stado i u trku skočila u oganj. U svakom selu Pivske Župe tih desetak dana 1943. godine bilo je po jedno stratište, a Dola su bila najveće mjesto stradanja. Bitka za uništenje partizana prertvorena je u bitku za uništenje naroda.
Pivsko stratište je i od Jadovna jadovnije ne samo po količini pomračenog uma, nego i po skrivenoj stranici istorije koja za toliko decenija ne ganu ni stare ni nove istoričare. Prepoznavanje stratišta kao žrtvenog mjesta i njegov preobražaj u svetilište započeo je postavljanjem krsta, izgradnjom hrama posvećenom Trećem obretanju glave Svetog Jovana Krstitelja, zapravo vaskrsenjem lovćenske kapele i simboličkim spuštanjem Njegoševe svetinje u Pivu. I izgradnjom konaka i pretvaranjem cijelog ovog mjesta u metoh Pivskog manastira, preobraženjem Dola u svetilište objelodanjena je zrelost žrtve. Svijest o bezgrešnom mučeništvu i iskupljenju stradanjem postala je kolektivna svijest.. Genocid i etnocid izvršen je juna 1943. godine nad Pivom i u Pivi, od kojeg se taj kraj nikad nije oporavio.
Smrt rađa novi život, a novi život nosi vječni jauk Dola pivskih i prenosi strašnu kolektivnu uspomenu na nova pokoljenja. U Dolima pivskim na dan stradanja obavlja se pomen svih žrtava pivskog kraja iz Drugog svetskog rata. Srpska Pravoslavna crkva je na proljećnom saboru ove godine kanonizovala pivske novomučenike, ujedno je sam čin proglašenja pivskih stradalnika za svete mučenike jedan od najvećih duhovnih događaja u istoriji Pive. Djeci božijoj su prisajedinjena pivska djeca zajedno sa divnim djevama Hristovim koje su mučenički postradale za Hrista da bi sačuvale svoje djevičanstvo, sagorjele su i pretvorile se u svijeće koje gore pred licem božijim. Sveta crkva je objavila, prepoznala i blagoslovila svete novomučenike pivske, pribrojala ih liku svetih jer je osjetila njihovo blagodatno zastupništvo pred prestolom božijim, oni su krv prolili za vjeru pravoslavnu, za krst časni i slobodu zlatnu, udostojili se pred Bogom velikog dara i velike slobode, obukli se u blagodat presvetog duha i udostojili se vječnog života u naručju božijem. Dola kao sabirno mjesto pivskog stradanja daje Pivi novi život. Dola će postati mjesto poklonjenja i molitvenih sabora. Sveti Jovan Krstitelj dobio je u Pivi svoje sljedbenike.
Autor: Bojana Đačić
