MOJ NAROD – INTELEKTUALAC

Kolumna Aleksandre Vuković, članice Predsjedništva Prave Crne Gore

Rado bi se oni i javno složili s našim takozvanim predsjednikom i rekli nam da smo pokret ludaka. I otvoreno nas, ne diskretno, napadali da smo neprijatelji države i da je podrivamo i da smo primitivni i zaostali i još mnogo štošta rado bi nam rekli, a i rado bi nas vidjeli u traktorima na graničnim prelazima prema Srbiji (Pola Crne Gore u traktore? – Pola! Kakvo pola, dvije trećine! Najmanje. Ćeraj to!), da nisu svjesni da im kao „opozicionarima“, „humanistima“, „zaštitnicima ljudskih i građanskih prava“, „nezavisnim“ novinarima, kolumnistima, analitičarima (koji su neproporcionalno objektivnom stanju stvari u Crnoj Gori bukvalno okupirali medijski prostor) ipak nekako ne pristaje da nam mišljenje kažu direktno. Što se mene tiče, više bih ih cijenila kada bi to uradili, ali, moram priznati, bila bih u tom slučaju uskraćena za zadovoljstvo koje mi pružaju svojom inventivnošću. Ponekad me čak dirne ta njihova briga za moje mentalno zdravlje i koeficijent inteligencije.

Jedan od vrlo popularnih motiva koji koriste prosvetitelji ovog našeg već osvjedočeno ludačkog pokreta jeste materijalni momenat. Danas mi stiže u inboks fotografija „luksuznih popovskih stanova“ koje ja, „sirotinja“, branim „na ulicama“, vjerujući da branim svetinje. Neka montenegrinska stranica, ne bavi se imovinom vlastodržaca, nego „popovskim stanovima“, ali takvih pokušaja duhovnog prosvjetljenja i rastrežnjenja zavedenih narodnih masa puni su i „opozicioni“ portali i lični profili mnogih opozicionara intelektualaca. (Ne stavih znake navoda na ovo „intelektualaca“, puno bi znakova navoda bilo, a trebalo je da stavim.)

Otprilike – gospodo litijaši, ne budite glupi, poenta je u parama! Vi ste jadna, neprosvećena, izmanipulisana sirotinja, ljeba nemate da jedete a branite imovinu popova, milijarde koje je naštekala Crkva, džipove, zlatom okovane vladike. Umjesto da se bavite svojim novčanikom, vi štitite novčanik te vaše Crkve, a već je svima potpuno jasno da je sve ovo samo borba za imovinu između Mila i Amfilohija (to jest Amfija). Dozovite se, mičite se s ulice, jadni, borite se za radnička prava, za pun novčanik, a što se tiče ideja, za mnoge se druge ideje možete boriti – eto vam drveća, potoka, ptičica, riba, žaba, buba, žena u crnom, homoseksualaca. U tome je suština, treba ići naprijed, a ne u Srednji vijek u koji vas vraća Amfi, boreći se za svoju ličnu korist i imovinu.

Kako se ono kaže? „Škola množi“? Tako nekako. Pametnome škola pamet množi, a glupome glupost. I kad maloprije rekoh da me ponekad čak dirne briga za moje mentalno zdravlje nisam bila potpuno ironična. Dirne me pomalo, zaista, glupost takozvanih intelektualaca. Žao mi ih bude koliko ništa ne razumiju, koliko ih škola ničemu nije naučila, koliko su neprosvećeni, koliko nikada nisu shvatili duh zemlje u kojoj su rođeni, a koju danas vatreno brane od Srednjeg vijeka. Jer pored onoga rečenog na početku, pored netrpeljivosti koju osjećaju prema kanonskoj Crkvi i svemu srpskom u Crnoj Gori, pored finih prihoda koje mnogi od njih ubiraju za rad na propagandi protiv ludačkog pokreta, dobar dio tih ljudi duboko je ubijeđen u ispravnost svojih stavova. I kako da mi ih ne bude žao? Ne samo njih, nego i Crne Gore koja je na te grane spala da se u njoj takvi homoidi smatraju i nazivaju intelektualcima.

„Povratak Srednjem vijeku traganje je za sopstvenim korijenima“, kaže Umberto Eko. Intelektualac sa velikim „I“. Ali neću sad o tome. Samozvani, lažni intelektualci ovo nikada ne bi ni mogli shvatiti, umnožila im je ta njihova jadna škola glupost nepovratno. Važno je da Narod na litijama to zna.

Moj Narod – Intelektualac!

Dakle, gospodo draga, ukratko, ne trudite se više, ne smišljajte nove marifetluke, ne naprežite mozak, ionako ste u deficitu moždane mase. Jeste da nas razveselite (i rastužite) povremeno, ali nema više svrhe. Crna Gora ustala je sebe da odbrani i odbranila se. I nema to nikakve veze ni sa jednim sveštenikom, ni sa jednim vladikom, ni sa jednim patrijarhom. Poštujemo ih, cijenimo ih, volimo ih, ali bilo kako se oni zvali, bilo kakve nadimke im vi davali, koliko god pokušavali da ih ocrnite, ne radi se o njima, shvatite jednom. Niti se radi o imovini. Bogata Crkva, prebogata, kažete. Pa šta je vas to briga?! Da nije vama iz džepa uzela? Narod joj je dao, a ovdje se o Narodu radi, on je preuzeo komandu! Narod – Intelektualac poveo je rat protiv gluposti, neznanja, neprosvećenosti, poveo je rat za odbranu svoje svijesti, svoga vjeruju, svojih predaka, vjekovnih ideja Otadžbine, i taj je rat dobio. Možda vi to još niste shvatili, ali jeste, dobio je rat, vjerujte nam na riječ.
A vidite, za materijalna dobra, ko bi rekao, nije htio da ratuje, iako ste vi bez glasa ostali pozivajući ga. Baš čudo. Ali šta da se radi, prave intelektualce materijalne stvari izgleda zaista ne zanimaju!