petak , jul 23 2021
Početna / Život / Monaški lik odisaše istinskom pobožnošću i neizmjernom skromnošću

Monaški lik odisaše istinskom pobožnošću i neizmjernom skromnošću

U predvečerje hladnog decembarskog dana, na praznik Prepodobnog Joasafa Nemanjića, 2020-og ljeta Gospodnjeg, usnuo je u Gospodu protosinđel Vladislav, nastojatelj Manastira Svete Trojice kod Pljevalja. S anđeoskim blaženstvom na licu i skrštenih ruku, zaputi se te hladne decembarske noći topla i krotka duša trojičkog monahau Carstvo Nebesko. Dok su sveštenici i saslužitelji pojalivječnuju pamjat, sa Crkve zajeca staro trojičko zvono; Biserkom se razleže njegov gromki glas i javi Gospodu da mu u naručje stiže vjerni služitelj trojičkog Oltara i dostojni čuvar kivota Svetog Save – protosinđel Vladislav.

Od kada je 1912. godine arhimandrit Vasilije Popović iznenada sklopio svoje bogočežnjive monaške oči, Gospod nije nijednog trojičkog nastojatelja udostojio da počiva u zagrljaju svoga manastira. Arhimandrita Serafima Džarića ubiše mladi komunisti i tek u naše vrijeme njegove svete mošti bijahu prenesene u trojički kivot. I njegovog naslednika, jeromonaha Justina Damjanovića, zadesi slična sudbina. Ni danas mu se ne zna groba ni mramora. Ni potonjim trojičkim igumanima i igumanijama, Makariju Popoviću, Arseniju Popoviću, Katarini Jovanović, Taviti Đurić i Marini Zekanović, ne bi suđeno da počivaju u ovoj obitelji, već ih Gospod uputi u neke druge srpske manastire na vječni počinak. Božije dopuštenje bi tako da oca Vladislava prvog, posle sto i nešto godina, udostoji da vječno počiva pokraj trojičke lavre.

Protosinđel Vladislav Veljković rođen je na dan Svetog Jovana, despota srpskog, 23. decembra 1960. godine, u Vršcu, od blagočestivih i bogobojažljivih roditelja Sretena i Sofije. Roditelji mu na rođenju dadoše ime Novica i krstiše ga u vjeri pravoslavnoj. Od ranog djetinjstva dječak Novica je vaspitavan u pravoslavnom duhu i tako se Hristos od samog njegovog ovozemaljskog načala nastani u srcu njegovom.

Život Novicu Veljkovića kasnije odvodi u Novi Sad, gdje je završio osnovnu i srednju elektrotehničku školu. Potom upisuje Saobraćajni fakultet u istom gradu i počinje studirati na grupi za drumski saobraćaj. Kao apsolvent odlazi na služenje vojnog roka u Belu Crkvu, a onda i u Kragujevac. Po odsluženju vojne službe diplomirao je na Saobraćajnom fakultetu i kraće vrijeme radio kao instruktor vožnje, a potom narednih dvadesetak godina obavlja dužnost profesora u Saobraćajnoj školi „Pinki“ u Novom Sadu.

Novica Veljković bio je omiljeni novosadski profesor koga su svi đaci i kolege poštovali. Bio je izuzetan pedagog, u odnosu sa učenicima blag i odmjeren, pa su ga oni nesebično voljeli i neizmjerno poštovali. Ovom istinski posvećenom prosvetnom radniku uprava školesvake godine povjerava razredno starješinstvo, a u jednom momentu bi mu ponuđeno i mjesto direktora, međutim, on tu počast odbija i, neprestano zagledan u vječnost, sve više se posvećuje duhovnom životu i iščitavanju bogoslovske literature. Godišnje odmore provodi u manastirima, posjećuje i Manastir Hilandar na Svetoj Gori koji će istinski zarobiti njegovo srce. Redovni je poklonik moštiju Svetog Petra Koriškog u Crnoj Rijeci.Tamo je upoznao crnorječkog igumana Nikolaja kome je prvo i povjerio svoju želju za monaškim podvigom. Iguman je blagoslovio bogougodnu želju profesora Novice. Ipak, odlazak u manastir uslediće nešto kasnije zbog bolesti oca Sretena. Kao brižan i požrtvovan sin, zajedno sa sestrom Snežanom deset godina njeguje bolesnog oca, neprestano se trudeći da mu olakša neizlečivu bolest.

Nakon očeve smrti, u julu 2006. godine, Novica se promislom Božijim zaputio mileševskom episkopu Filaretu i od njega zatražio blagoslov da u jednom od mileševskih manastira započne svoje iskušeničke dane. Vladika blagoslovi njegovu odluku i za mjesto monaškog podviga odredi mu Svetu Trojicu Pljevaljsku. Tako Novica stiže u Trojicu i tu osta sve do svoje ovozemaljske končine.

Monaški postrig Novica Veljković je primio 7. novembra 2007. godine, u navečerje Mitrovdana, iz ruku mileševskog episkopa Filareta koji mu na monašenju dade ime Vladislav, po svetome srpskom kralju i mileševskom ktitoru – Vladislavu Nemanjiću, koji od tada postade njegov putovođa i zaštitnik. Sledećeg dana, na Mitrovdan, tokom Svete Arhijerejske Liturgije monah Vladislav bi rukopoložen u čin jerođakona. Već iduće godine, na praznik Silaska Svetog Duha na apostole, jerođakon Vladislav je proizveden za jeromonaha.

Budući da se Vladislav od samog početka pokaza kao uzoran kaluđer, episkop Filaret ga 2014. godine, na dan manastirske slave, udostoji protosinđelskog čina i okiti ga naprsnim krstom da ga ubuduće ima pravo nositi i s njim se ponositi pred Bogom i ljudima. Sve do 2016. godine, za vrijeme uprave arhimandrita Leonida Colića, Vladislav u Svetoj Trojici obavlja dužnost manastirskog duhovnika. Redovno ispovijeda vjernike, revnosno vrši bogosluženja, i to uvijek na crkvenoslovenskom jeziku i po strogim kanonskim pravilima. Njegov monaški lik odisaše istinskom pobožnošću i neizmjernom skromnošćuk ojom je plijenio naklonost svakoga ko ga je upoznao.

U martu 2016. godine, odlukom episkopa Joanikija, koji u to vrijeme administriraše Mileševskom eparhijom, protosinđel Vladislav biva naimenovan za nastojatelja Svetotrojičke obitelji. Dužnost starješine Manastira otac Vladislav istinski nije želio i nije se ovoj iznenadnoj počasti radovao. Na svoja ispošćena monaška pleća mirno primi teško i odgovorno breme manastirskog starješine. Ni u jednom momentu ne pokleknu, iako se nosio sa brojnim problemima i iskušenjima koji su neminovni u svakom velikom manastiru kakav je nesumnjivo i Sveta Trojica.

Budući da se nadomak Svetotrojičkog manastira nalazi grad Pljevlja, monasi u ovom manastiru teško mogu imati onaj mir koji ište monaški zavjet. Protosinđel Vladislav je uistinu bio tip monaha isposnika pa mu blizina gradske vreve nije odgovarala, zato od nadležnog episkopa više puta traži da ga premjesti u neki manji i udaljeniji manastir,gdje bi se u miru mogao Bogu moliti i Crkvi služiti. Ipak, Božiji promisao bi takav da do samog kraja ostane u Trojici. Njegova krotka monaška duša, željna isposništva, za sve to vrijeme je težila Hilandaru i Svetoj Gori i to bijaše njegova prva monaška želja. Više puta traži dozvolu od episkopa Filareta, a potom i od Joanikija, da mu makar na kratko odobre posjetu svetoj hilandarskoj lavri, ali mu ne bi suđeno da tamo za života kao monah ode. Priča se da su se episkopi pribojavali da će Vladislav, ako ode u Hilandar, tamo i ostati, jer su znali da njegova duša žudi za Svetom Gorom. Cijenili su da je potrebniji Manastiru Svetoj Trojici i Crnoj Gori, gdje je svih ovih godina vladao strahovit progon Srpske pravoslavne crkve. Odluka episkopa pokazala se opravdanom. Njegovo prisustvo u pljevaljskom manastiru značilo je mnogo i Crkvi i narodu. Trojički protosinđel Vladislav bio je aktivni učesnik sabora i litija koje je Crkva organizovala u odbrani svijih svetinja u Pljevljima i Crnoj Gori.

I upravo tada kada je borba za odbranu svetinja privedena kraju i izvojevana pobjeda nad bezbožničkom vlašću, kad je došlo vrijeme da svaki kaluđer može danuti dušom, kad se u Svetoj Trojici moglo napokon spokojno tihovati, bez straha od progona, Gospod odluči da trojičkog starješinu Vladislava prizove sebi. On je svoj kraj predosjećao i prije bolesti koja ga je zadesila, neprestano se spremajući za skori susret sa Gospodom.

Pljevljaci će svetotrojičkog oca Vladislava pamtiti kao krotkog hristoljubivog monaha koji je zračio istinskom dobrotom i čovjekoljubljem. U njegovim molitvama mnogi su našli spas i utjehu, pa se kao duhovnik pročuo daleko izvan Pljevalja i Mileševske eparhije. Vjerno je služio trojičkom Oltaru i bio dostojni čuvar kivota Svetoga Save. Bio je to kov poput starih trojičana koje je Bog darovao ovozemaljskim nezaboravom i vječnim pomenom u narodu svome.

130962051_405143047567608_2326506550899804552_n

Protosinđel Vladislavje istinski volio Gospoda i svakim svojim korakom, djelom i riječju vjerno svjedočio ljubav Njegovu. Ostavio je sve ljepote ovozemaljske u kojima je mogao da uživa u Novom Sadu. Toplinu porodičnog doma zamijeni hladnim manastirskim zidinama, učionicu ispunjenu đačkim žagorom – tišinom trojičkog Hrama, a profesorsku katedru – Svetim Oltarom,  čiji je vrli služitelj bio. Časno je nosio ime svetog srpskog kralja Vladislava. Bio je istinski nemanjićki monah. Promislom Božijim rođen je na dan Svetog Jovana Brankovića, poslednjeg despota srpskog, usnuo na dan Prepodobnog Joasafa Nemanjića, poslednjeg iz roda Nemanjića; a sahranjen na praznik Vavedenja Presvete Bogorodice. Zaupokojenu liturgiju i monaško opelo služio je mileševski episkop Atanasije uz sasluženje protosinđela Zosime Despotovića, protonamjesnika Saše Janjića i sveštenstva Arhijerejskog namjesništva pljevaljskog. Besjedeći nad odrom novopredstavljenog sluge Božijeg protosinđela Vladislava, episkop Atanasije je brojnim vjernicima, koji su se okupili da na vječni počinak isprate svoga igumana, poručio da su monasi poput oca Vladislava potrebni svakome mjestu, svakome selu, svakome gradu, svakome manastiru i svakome narodu.

Vječnu slavu i Carstvo Nebesko neka Gospod podari služitelju Trojičkog Oltara – protosinđelu Vladislavu.

Mr Bojan Strunjaš

About Pljevaljske Novine

Pogledajte i

Zorka i Milan Joksović

Molitva i praštanje za napredak djece

Životne nevolje i zavjet vjere Svaki čovjek osjetio je sopstvenu nemoć da promijeni čudan splet …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *